U bezočne, nevjerojatne slučajeve pokušaja svojatanja znamenitih hrvatskih pisaca i njihovih djela, svakako spadaju oni koje su Srbi poduzimali vezano za Marina Držića, Ivana Gundulića i Augusta Šenou. I sve je to započelo već krajem XVIII. stoljeća, u isto vrijeme kad se pojavljuju začeci srpske pismenosti.
Podsjetimo kako je već 1793. godine, Srbin Stefan Rajić “posrbio” djelo Satir slavonskog pisca, hrvatskog prosvjetitelja i prozaika, Antuna Matije Reljkovića (u cijelosti ga preveo na “prosto – serbskij”), godine 1803. Georgij Mihaljević isto je to učinio s Aždajom sedmoglavom Vida Došena, a 1818. Gavrilo Kovačević izdao je knjigu Pesnoslovka iliti povest o narodu slavenskom iz knige g. Andree Kačića izvedena i po obrazu, vkusu i glagolu serbskom Gavrilom Kovačević ustroena, dakle preveden je (i skraćen) Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Andrije Kačića Miošića.
“Srpski” Osman
Jedan od znakovitih, bezočnih primjera prisvajanja hrvatske književnosti svakako je pokušaj “posrbljivanja” Osmana, veličanstvenog epa Ivana Gundulića, kojem nitko ne može osporiti pripadnost hrvatskoj književnosti.
Izdanje Gundulićevog Osmana iz 1826. godine
(Adresa fotografije: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4c/Ivan_Gundulic_Osman.jpg/785px-Ivan_Gundulic_Osman.jpg)
Crimen je počinio Srbin Jevto Popović, koji je 1827. godine, u Budimu proslavljeni ep objavio pod naslovom: “Razna dela Jevte Popovića“. Konstruirajući vlastitu inačicu jezika, staroslavensko-rimsku mješavinu, ne samo da je prisvojio i prepisao Osmana, nego ga je sustavno usklađivao sa svojim zamislima, mijenjajući njegovu unutarnju strukturu, a sve u cilju dokazivanja “srpskog” karaktera ovog pjesničkog remek-djela.
Ovo, dakako, kao i svojatanja drugih znamenitih ljudi iz dubrovačke povijesti, kako je već rečeno, treba promatrati u širem kontekstu. Velikosrpski megalomani smatrali su da će ovakvim krivotvorinama potkrijepiti svoju neodrživu tezu po kojoj je “Dubrovnik oduvek bio srpski”, te da su u ovom gradu “Srbi autohton narod”, nakon čega bi njihovo “pravo” na pripajanje dubrovačke regije “matici”, odn. Srbiji imalo opravdanje.
Pokušaj “posrbljivanja” Augusta Šenoe i Zlatarova zlata
Znakovit primjer je i blasfemični pokušaja prisvajanja (“posrbljivanja”) jednoga od najvećih pisaca u hrvatskoj književnosti uopće, začetnika hrvatskog realizma, Augusta Šenoe, kojeg se nastojalo skupa s cijelim književnim opusom pripisati srpskoj kulturi, Po ocu Nijemac, po majci Slovak, rođeni Zagrepčanin August Šenoa bio je gorljiviji Hrvat nego mnogi hrvatske krvi. Tako zaneseno i s toliko ljubavi i strasti je pisao o događajima iz hrvatske povijesti da to uistinu fascinira i očarava svakog čitatelja, kao što je s ushitom kao kritičar govorio o našoj najvećoj nacionalnoj operi “Nikola Šubić Zrinjski” u vrijeme njezine praizvedbe 1876. godine i drugim vrijednim djelima iz nacionalne kulturne riznice. I taj i takav Šenoa, po svemu hrvatski domoljub prvog reda, prema bolesnim teorijama srpskih fanatika, bio je ustvari, “Srbin”!?
U Beogradu je 01.rujna 1892. godine, izvjesni Mita Đorić, napisao predgovor za Šenoino Zlatarovo zlato. Nastojeći prisvojiti i autora i djelo, on na groteskan način krivotvori životopis slavnoga pisca, u isto vrijeme negirajući svako postojanje hrvatskoga naroda.
Evo nekih citata iz inače vrlo opsežnog štiva prepunog nebuloznih navoda:
Pružajući čitalačkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Avgusta Šenoe, smatram za potrebno, da progovorim nekoliko reči o životu i radu ovoga književnoga velikana naše braće Srba katoličke vere. Da mnogobrojni lukavi neprijatelji Srpstva nisu u svoje vreme bacili seme razdora među braću, da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to seme tako revnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno, da prikazujemo našoj publici Avgusta Šenoa; on bi i kod nas bio znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katoličke vere – tako zvanih Hrvata. Neprijateljima našim išlo je u račun, da raskomadaju Srpstvo, pa ako je moguće i da izbrišu ime ‘Srbin’. Jedan deo Srba pokatoličiše, drugi poturčiše, treći pounijatiše. Jednima dadoše ime ‘Hrvati’, drugima rekoše da su ‘Dalmate’, muhamedancima kazaše da su Turci…
…Početkom ovoga veka, pak, umeša se u to nezvano kumovanje i Napoleon I. Pa nazva sve Ilirima. Kršćavani tako raznim imenima, gonjeni raznim neprijateljima, ljudi se pometoše, ne znadoše gotovo ni sami šta su, ili, ako znadoše, ne smedoše reći, nego se počeše nazivati imenom svojih oblasti. Tako ponikoše Hrvati, Bošnjaci, Dalmatinci, Servijanci, Banaćani, Sremci i t.d. Poče međusobno odrođivanje: katolicima behu pravoslavni ‘Vlasi’, a pravoslavni nazivahu katolike Šokcima i nastupi mržnja, koju neprijatelji potpirivahu sve više i više. A da bi međusobno otuđivanje bilo što potpunije, onima što primiše latinsku veru naturiše i latinsko pismo, kako bi taj, nekada jedan narod i docnije, kad dođe do svesti, kad se i kod njega razvije književnost, ostao pocepan. U koliko je koja oblast imala više plitkoumnih, zanesenih glava, u toliko se više otuđivala od svoje braće; ali ni jedna se oblast nije odlikovala u tome toliko kao Hrvatska. Nekoliko bezumnika iz te oblasti, zavedeni lukavim neprijateljima Srpstva, odrekoše se imena srpskog i rešiše se, da svoje oblasno ime nametnu celom srpskom narodu. Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih
Hrvatski književni velikan August Šenoa bio je gorljivi domoljub, na čemu bi mu mogli pozavidjeti mnogi suvremenici hrvatske krvi
(Adresa fotografije: https://portal.braniteljski-forum.com/upload/articles/august_senoa.jpg)
uzeše pomagati u tom izdajničkom poslu. Oni stvoriše, izmisliše i napisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka… I Stevan Nemanja i car Dušan i knez Lazar i Obilić i Kraljević Marko – sve se to za noć pohrvati. Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade ‘neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi’. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se uporedo sa njima javljaju istinske patriote, velike duhom i umom, te svetle kao sjajno sunce i svojom svetlošću bacaju u zasenak sve one zabludele sinove, sve one svesne i nesvesne sluge naših opštih neprijatelja i zlotvora. Jedan od tih velikana, jedan od tih istinskih patriota je i pisac ovoga romana, neumrli pesnik i književnik Avgust Šenoa, koga hoću da prikažem poštovanim čitateljima.
(…) Šenoa je bio dobar sin, dobar muž, dobar otac i dobar drug. Ljubio je svoj narod i sve Slovene. Naročito ga je bolelo, što su nekoji zanesenjaci sejali razdor po narodu, poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime Hrvat svima Srbima. Često puta bi s uzdahom rekao, kako je najveća nesreća za Slovene uopšte što nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike. Srbe iz Srbije je veoma poštovao i oduševljavao se njihovom herojskom borbom za oslobođenje. Kad god bi se povela reč o sudbini našeg naroda – a to je bivalo često – uzdahnuo bi i rekao: ‘šteta što car Dušan nije poživeo duže. Pod njegovom snažnom rukom ujedinila bi se sva srodna plemena u jednu jaku državu, spojila bi se čvrsto među sobom u jednu celinu, pa ako bi docnije država i propala – u što je on jako sumnjao – ne bi se ipak mogao pojaviti ovakav separatizam, kojeg naši neprijatelji tako lukavo eksploatišu’. Često je osuđivao i samoga sebe jer je i sam u mlađe doba naginjao separatizmu, ali se tešio nadom da se sve to može popraviti. ‘Ja ću prvi početi da radim na izmirenju’ reče mi on jednom prilikom ‘ne znam kako će se primiti taj moj rad, možda će me osuditi, ali ga ja radim s uverenjem da ću učiniti patriotsko delo’. I tada mi ispriča kako je počeo da piše roman ‘Braća’ u kome se opisuje, kako tri brata Petrovića kao mala deca odlaze u svet, pa jedan primi muhamedansku veru, drugi katoličku a treći ostaje pravoslavni. Docnije kao zreli ljudi nađu se, poznadu da su braća, zagrle se i zakunu se da će se bratski ljubiti do groba.
Velika je šteta što Šenoa nije poživeo duže, da napiše taj svoj zamišljeni roman.
Posle toga romana bio je nameran da štampa mnoge svoje radove, pisane u istom duhu kao što je mislio da napiše ‘Braću’ a koji bi bez sumnje potvrdili njegovu težnju ka izmirenju i dali sasvim drugi pravac pisanju katoličkih Srba u Hrvatskoj.
(Izvor: prijepis preslike originalnog teksta Predgovora iz osobnog arhiva autora. Napomena: u prijepisu originalnog primjerka, izvršen je samo prijevod s ćirilice na latinicu, bez ispravljanja gramatičkih grešaka; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)
Ovdje je svaki komentar suvišan, no, treba dodati i to da je Đorićeva drskost išla i dalje od krivotvorenja životopisa velikoga hrvatskog pisca. On je nastojao “posrbiti” i roman za koji je napisao “Predgovor”, zamjenjujući hrvatske izraze srpskima, pa i onda kad je riječ bila o osobnim imenima dobro poznatih povijesnih likova (biskup Juraj Drašković je kod Đorića “vladika Đorđe Drašković”, katolički svećenici su “popovi”, fratri “kaluđeri”, svijeće “lojanice” itd.).
Na kraju, kao bi dodatnim “argumentima” potkrijepio “srpsko porijeklo pisca”, on ispod njegove fotografije, u samoj knjizi, krivotvori ćirilični potpis autora (samoga Augusta Šenoe!).
“Srpski filozofi” Ruđer Bošković, Nikola Gučetić, Vanja Sutlić
Svojatanje Josipa Ruđera Boškovića, hrvatskoga isusovca i znanstvenika svjetskog glasa traje do današnjih dana i nastavlja se usprkos svakoj logici i zdravom razumu i to je samo jedan u nizu sličnih primjera. Njega se i danas u dobrom dijelu srpske javnosti smatra i naziva “srpskim filozofom”! Tako ga je Dragoljub Živković (Srbin, doktor filozofije i sveučilišni profesor iz Prištine) uvrstio u svoj “Imenik srpskih filozofa (sa izborom dela)” i (kronološki) smjestio odmah iza Rastka Nemanjića (odnosno, Sv. Save), kojeg se proglašava “prvim filozofom u Srba” (pri čemu se mora konstatirati kako je Bošković dobro i prošao – jer, da ne bješe Save i njegovih “filozofskih dela”, Živković bi zasigurno upravo njega promovirao u “prvog srpskog filozofa”). Uzevši sebi u zadaću posao koji se sastoji u tomu da pošto-poto popuni ogromnu prazninu u srpskoj filozofskoj misli koja traje sve do XVIII. stoljeća, autor ovog Imenika … piše:
…Iz veoma poznatih istorijskih razloga, razvoj filozofske – naučne, opštekulturne i duhovne svesti u Srba je prekinut vladavinom Osmanske imperije. Prekinuto je i samo postojanje srpske države polovinom petnaestog veka. Zato se nauka i filozofija razvijaju u onim sredinama koje nisu bile pod vlašću Turaka. Pre svega misli se na Dubrovnik i na celu Dalmaciju. Prvim filosofom tzv. filosofije prirode, smatra se dubrovčanin Nikola Gučetić, po ocu Srbin a po majci Italijan, i Ruđer Bošković (1711-1787) pisac dela – ‘Philosophia naturalis theoria redacta ad unicam legenn virum in natura exisrentium’ (1759)… Kao profesor matematike, fizike i astronomije u Rimu, Parizu i Ravijeu, osnivač astronomske opservatorije u Milanu, Ruđer Bošković je početkom osamnaestog veka bio jedan od najvećih svetskih filozofa prirode.
Drugi veliki srpski filozof osamnaestog veka bio je Dositej Obradović…
(Vidi: Dragoljub Živković, Internet izdanje, www. Komunikacija.org. yu/komunikacija/časopisi/zbornikpristina/ XXX d 008/document)
Tako je Josip Ruđer Bošković (ni kriv ni dužan) završio u Živkovićevom “Imeniku …”, među “vrsnim srpskim misliocima i humanistima” poput Nikolaja Velimirovića, Justina Popovića, Amfilohija Radovića, Kajice Milanova, Dragana Jeremića, Mihaila Markovića, Matije Bećkovića, Alekse Buhe – za koje se (bez bojazni da je ocjena preoštra), s pravom može reći da se radi o moralnim nakazama.
U Živkovićev “Imenik srpskih filozofa …”, uvršten je i Vanja Sutlić (hrvatski intelektualac, filozof i znanstvenik, sveučilišni profesor, rođen. 1925. godine) za kojega ovaj u istom tekstu na svojoj internetskoj stranici piše da je jedinstven primer u našoj (odnosno, njihovoj, srpskoj – opaska: Z.P.) filosofiji. Jedan od najobrazovanijih filosofa, sjajan orator … dugo vremena smatran Hrvatom, bio je alfa i omega studija filosofije u Sarajevu, sve do odlaska u Zagreb za dekana Fakulteta poltičkih nauka… (Citati: Dragoljub Živković, isto; istaknuo: Z.P.)
Kako se dogodilo to da (živ) čovjek – rođen u XX stoljeću – bude “dugo vremena smatran Hrvatom”, pa onda (odjednom) postane Srbin, nije pojašnjeno. Možda zato jer jedan od najobrazovanijih filosofa, sjajan orator … alfa i omega studija filosofije u Sarajevu … (po opisu Živkovića), valjda i ne može biti ništa drugo osim Srbin.
Ivan Aralica i Slaven Letica nikako ne priznaju da su “srpski intelektualci”
U vrijeme pojave Memoranduma SANU, “generalni sekretar” ove institucije, Dejan Medaković, u javnost je istupio s tezom kako je Ivan Aralica, najveći živući hrvatski pisac, ustvari Srbin, samo što to ne želi priznati, kao što je slučaj i s dr. Slavenom Leticom.
Ova dvojica vrsnih intelektualaca odgovorila su mu otvorenim pismom, što na srpsku javnost nije imalo gotovo nikakvog utjecaja. Ona je već navikla na to da mnogi znameniti ljudi (iz tko zna kojih razloga), jednostavno ne žele priznati svoje “srpsko poreklo”.
No, da vidimo, kako je jedan od najvećih pisaca s ovih prostora silom prilika i nesretnih okolnosti u glavama velikosrpskih fanatika postao i (po svemu sudeći, ipak) ostao Srbin.
Naime, komentirajući rezultate prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj (1990. godine, na kojima je Hrvatska demokratska zajednica odnijela voljom hrvatskih građana uvjerljivu pobjedu nad svim ostalim strankama – uključujući i tadašnje komuniste, okupljene u SKH – SDP, spomenuti Dejan Medaković, među ostalim je rekao:
“…Taj fenomen pristanka na ćutanje intelektualaca u Hrvatskoj pokazuje da oni nemaju snage da, kako je u Bibliji zapisano, budu glas vapijućeg u pustinji. Oni nemaju gde da se oglase. I Ivan Aralica, najveći živi pisac u Hrvatskoj (koji je pritom srpskog porekla, kao uostalom i dr. Slaven Letica), pobeđen je na izborima…
Najveći živući hrvatski pisac, Ivan Aralica u svome eseju “Ogledi o Srbiji”, primjereno je odgovorio na blasfemične teze o svom “srpskom poreklu”
(Adresa fotografije: https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2021/11/10/14773636.jpg?1636552555)
Aralicin odgovor (na ovu Medakovićevu izjavu, ali i sve što se u to vrijeme događalo u Srbiji koja je već ušla u fazu ratničke histerije) uslijedio je uskoro. U seriji eseja, pod zajedničkim naslovom “Ogledi o Srbiji” (objavljeni u zagrebačkom dnevnom listu Vjesnik, 1991. godine) veliki hrvatski književnik daje sjajnu analizu “srpske imperijalne svijesti”, koja je (po njemu) posljedica “patološke posesivnost”, u ishodištu koje stoji “pravoslavna religijska svijest”.
Zaključujući da ta “patološka posesivnost nagoni, eto, i jednog ‘akademika’ na tvrdnju da svakog poznatijeg Hrvata (Aralicu i Leticu) ‘prisvoji’, ako ne doslovno, ono barem ‘po poreklu'”, te da “težnja za osvajanjem i prisvajanjem ljudi, naroda i prostora predstavlja logički nastavak tog ‘posesivnog sindroma'”, Aralica je u na najbolji način izrazio stav hrvatskih intelektualaca u odnosu na ovu bolesnu pojavu.
(Opširnije: Predgovor dr. Slavena Letice za knjigu Izvori velikosrpske agresije, Zagreb, 1991., str.10 -11.)
Ovakvi (i slični) primjeri svojatanja znamenitih ličnosti i njihovih djela, utoliko su zanimljiviji, uzme li se u obzir da velikosrpska promidžba kontinuirano tvrdi, kako se odvija upravo suprotan proces (da se od strane drugih naroda – napose, Hrvata i muslimana-Bošnjaka – “prisvaja srpsko kulturno i književno nasleđe”), iako nitko od njih ne može u prilog svojim tezama navesti ni jedan jedini takav primjer. Posve je nezamislivo, primjerice, da bilo tko, pa i Hrvati, pokušaju “prisvojiti” Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića, Jovana Cvijića, Miloša Crnjanskog ili koga drugoga iz plejade onih koje Srbi smatraju svojim velikanima, pa su stoga takve tlapnje tragikomične i usmjerene isključivo na to da se prikriju vlastiti prljavi tragovi i zle namjere.
“Guslarski” mentalitet i velikodržavna tradicionalna, mitološka i mitomanska, plemenska svijest njegovana i pothranjivana stotinama tisuća tomova knjiga (velikosrpskih pamfleta) i drugih tiskovina, nekritičkim i senzacionalističkim pisanjem novinstva, smišljenim pseudo-znanstvenim krivotvorinama i njihovim ustrajnim širenjem pod krinkom “naučne akribije” i sve to zahvaljujući djelatnoj ulozi SANU, UKS, elektronskih medija, te Srpske pravoslavne crkve i njezinog nakladništva, obrazovnim programima koji su velikim dijelom usklađeni s ovim općeprihvaćenim društvenim obrascima – nadvladali su svaku logiku i učinili ovaj narod kolektivnim zarobljenikom prošlosti, gurajući ga u latentni sukob s okruženjem u kojem živi, pa i s cijelim svijetom ali i s realnošću.
Velikosrpska ideologija (na žalost) nije plod nikakve fikcije, a još manje pokušaj da se na srpski narod baci ljaga i da se on nepravedno optuži. Permanentna prisutnost te ideje na ovim prostorima koja u svojim konkretnim (programskim) oblicima traje više od stoljeća i pol, našla je izraza u kontinuiranoj i sustavno vođenoj politici, čiji su učinci najočitiji tijekom dvadesetog stoljeća; uistinu je fascinantna njezina žilavost, otpornost i sposobnost da se oslanja na razne ideološke pravce i političke platforme koji joj služe kao transmisija ili čak neka vrsta “embrija” za preživljavanje u razdobljima nepovoljnih političkih okolnosti. Ona je uostalom, postojala i egzistirala i u sasvim oprečnim ideološkim okvirima i režimima – monarhizmu, naci-fašizmu, komunizmu, real-socijalizmu, tzv. samoupravnom socijalizmu, kao što s lakoćom (i danas, početkom XXI stoljeća) opstaje danas u uvjetima “pro-evropskih”, “demokratskih” režima Srbiji i Crnoj Gori.
I na kraju, nikako se ne bi smjelo izgubiti iz vida još jednu važnu okolnost, nešto o čemu se u Hrvatskoj šuti, a to je da “Zakon o srpskom kulturnom nasleđu” (od 23. prosinca 2021. godine) na imaginarnom “srpskom duhovnom prostoru” predviđa “jedinstvenu obrazovnu politiku”, što u praksi znači, da bi srpska djeca koja, primjerice, u Republici Hrvatskoj pohađaju osnovnu školu po posebnom nacionalnom programu, na teritoriju naše zemlje učila iz udžbenika u kojima se pojavljuju ove i druge krivotvorine koje ne možemo nazvati drugačije nego produktima bolesne, fašističke velikosrpske svijesti.
Ima kod nas i onih koji misle kako se u ovom slučaju “puše na hladno”, pa se čak krajnje benevolentno doživljava sve što nam stiže s Istoka, no, iskustvo koje imamo u posljednjih 120 godina, govori nam kako opreza nikad dosta. Nas Hrvate je “bratimljenje” sa Srbima jako skupo koštalo i iz svoga povijesnog iskustva konačno moramo izvući neke pouke.
Toj ekstremnoj, rušilačkoj i osvajačkoj ideologiji se mora pružiti otpor na svim poljima i u skladu s nametnutim okolnostima: na političkom, vojnom, diplomatskom, pa i kulturnom i jezičnom planu. I tu ne bi smjelo biti nikakve zadrške.
Povijest je učiteljica života – ali samo za one narode koji su u stanju ispravno shvatiti njezine poruke.
-svršetak
Zlatko Pinter
Leave a Comment