Kako god okreneš, naši istočni susjedi su “pobjednici”. Uvijek i u svakoj situaciji. Nema te bježanije kroz koju su prošli (a bilo ih je u posljednjih 13 stoljeća i više nego je moralo biti – zahvaljujući upravo njihovoj megalomaniji i mitološkom poimanju vlastite nacije i njezine “veličine”), a da od nje nisu napravili mit.
Od brojnih nemanjićkih poraza u kojima su ih Bugari stoljećima svako malo rastjerivali balkanskim poljanama i vrletima do te mjere da su ih u pojedinim razdobljima gotovo iskorijenili (o čemu i sami srpski izvori govore), preko potopa na rijeci Marici i Kosovu polju (1371. i 1389.) i ropstva pod Osmanlijama koje je trajalo više od 500 godina, do one sramne bježanije razbijene srpske vojke preko Albanije sve do Krfa na početku Prvog svjetskog rata (nakon što su ga onako “hrabro” izazvali ubivši prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu suprugu po ruskom nalogu i gurajući Principa i ‘Mladu Bosnu’ u pogibelj), zaključno sa sramnim i kukavičkim bijegom iz “SAO Krajine” pred pobjedničkom Hrvatskom vojskom 90-ih godina prošlog stoljeća, teče neprekinuti niz njihovih posrnuća i nacionalnih katastrofa koje uporno nastoje post festum pretvoriti u hrabre junačke “epopeje”.
Upravo ovih dana se hvale kako su “postigli istorijski sporazum” u svoju korist vezano za Kosovo (nedavno pri posjetu Vučića SAD-u) iako nitko od njih nije u stanju objasniti u čemu se taj uspjeh sastoji i što donosi Srbiji. Ako je vjerovati Trumpu i njegovoj administraciji, nema nikakvog “bilateralnog sporazuma” između Srbije i SAD-a (kojim se Vučić naveliko hvali) i sve se svodi jedino na to da su Ameri jamac nastavka razgovora između dvije strane (srpske i albanske).
No, kako god bilo, vjerovali ili ne, neki su intelektualci i političari u Beogradu počeli javno spominjati čak i MIR s Albancima uz tvrdnje da konačno treba zakopati ratne sjekire, a čuju se čak i glasovi (doduše još uvijek slabašni i usamljeni) kako se “Albance mora konačno početi promatrati kao komšije, a ne neprijatelje”.
Dakako, svaki glas razuma je dobro došao i treba se nadati da će se kad-tad odnosi između ova dva naroda (Albanaca i Srba) normalizirati, jer sve osim toga vodi u konflikt, sukobe i moguću novu katastrofu koja nikome u ovom dijelu Europe nije potrebna.
No, ostaju mnoga otvorena pitanja, a prije svega ovo: Mogu li Srbi koje su posljednjih 200 godina njihove crkvene, političke i intelektualne elite kljukale otrovnom, rasističkom mržnjom prema albanskom narodu (ili Arbanasima, Šiptarima, “šipcima”, “ćipšama”, “belokapcima” – ili kako ih već sve zovu srpski nacionalisti i “patrioti” uličnim žargonom), tek tako postati “komšije” onima s kojima slijedom povijesnih okolnosti dijele životni prostor i imaju iza sebe barem dva stoljeća međusobnih sukoba?
Znamo i sjećamo se na čemu je ustrajavala Srbija i njezina propaganda u posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća i kako je sve okončano 1998/99. godine pri pokušaju etničkog čišćenja Albanaca s Kosova. I nije to bio nikakav trenutačni nesporazum, niti splet nesretnih okolnosti, već sve ima daleko dublje uzroke. Naslijeđe srpsko-albanskih sporova je teško i preteško i ono se ne može tek tako “izgladiti” bilo kakvim sporazumima, pa ni pod patronatom velikih sila – iz jednostavnog razloga: jer postoje ukorijenjene predrasude, pa u dobrom dijelu oba naroda i stanoviti stupanj animoziteta, čak i mržnje jednih prema drugima.
Sjetimo se samo kako je “duhovni otac nacije” Dobrica Ćosić prije desetak godina, u jednom od posljednjih literarnih nastavaka srpske “mučeničke” epopeje što ju je još za života posljednjim snagama uspio skrpiti (simboličnog naslova: “Vreme zmija”), Albance nazvao “tribalnim talogom Balkana” (citat: “Taj socijalni politički i moralni talog tribalnog varvarskog Balkana uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg, balkanskog naroda – srpskog naroda.“; vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/dobrica_cosic/1601547.html; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 11. 9. 2020.) , a što je bilo i predmetom krivične prijave koju su protiv njega podnijeli Komitet pravnika za ljudska prava – Jukom i Helsinški odbor za ljudska prava za Srbiju (travnja 2009. godine). Dakako, prijava je ekspresno odbačena uz obrazloženje da srpski rasist i fašist Dobrica Ćosić ima puno i legitimno pravo na svoj literarni izričaj i vlastito uvjerenje – kakvi god oni bili (jer ako je to “u srpskom interesu” granice “slobode” nemaju limita).
Ono što je govorio i pisao Zloduh Dobrica Ćosić (koji je, ne zaboravimo, desetljećima očaravao srpsku naciju svojim književnim opusom), nije, nažalost, samo izraz poremećene, patološke svijesti pojedinca, nego se itekako “naslanja” na duboko uvriježene predrasude i stereotipe iz prošlosti koje najvećem dijelu Srba još uvijek ni danas ne dopuštaju odmak od “cvijićevskog”, “ćosićevskog” i “krestićevskog” pogleda na svijet.
U tom kontekstu nije suvišno prisjetiti se kakve je stavove većinsko javno mnijenje u Srbiji imalo o Albancima ne tako davno, u razdoblju između dva svjetska rata.
Miroslav Krleža se u svojoj knjizi Deset krvavih godina i drugi politički eseji (Veselin Masleša, Sarajevo 1990.), na str.. 418-419., dotaknuo ove teme:
“(…) A beogradska štampa, kao pandan bečkih šmokova, radikalsko javno mnijenje, beogradski predratni kabineti i gospoda ministri vanjskih poslova smatrali su Arnaute (isto tako) bezimenom rajom, koja stanuje u bezimenoj zemlji, bez historije, bez književnosti i književnog jezika, bez predaje, bez pjesama, bez svih onih pridjeva dakle, koji čovjeka i pleme čine ljudskim plemenom. Još prije nekoliko godina,vidjeli su putnici u Albaniji repate ljude, ‘s konjskim ili kozjim repom’, i ti divlji izrodi antičkih Tribala i Skordiska, ti Gege i ti Toske, ti melezi raznih antropoloških tipova, ta banda razdrta u pedeset potpuno nerazumljivih dijalekata, izdire se i kolje u paklenoj anarhiji. U tim divljim, crnim, nepristupačnim hridinama sedamdeset postotaka muževa umire od krvne osvete, a od bolesti na ležaju umrijeti je sramota. Ti krvožedni divljaci, ti evropski crvenokošci,vjerski do krajnosti netrpeljivi, kod kojih je riječ hajduk i razbojnik sinonim za vitez, te divlje životinje s ljudskim licem časte se na blagdane kuhanim kukuruznim brašnom, ne poznajući soli, za šećer drže da je snijeg. Stanuju po spiljama kao ljudi Neanderthala, žive po kamenim kulama bez vrata, bez prozora i bez dimnjaka; spavaju pri svjetlosti luči obučeni, s puškom u ruci, a pred svakom kolibom na kolac je nabita konjska lubanja kao ratnički trofej. Za boga vjeruju da im je dao puške da se međusobno ubijaju, a imade sjevernih krajeva, u kojima se još starim bogovima žrtvuju živi ljudi. Arnauti piju toplu krv svojih zaklanih žrtava, sijeku loze, obaraju kule, uništavaju se međusobno strastveno, ubijajući žene iz pohote, a pojam ljubavi kod njih ne postoji i riječi ljubav u jeziku im nema. Nevjeste se kupuju i prodaju za miraz od nekoliko kašika, klozeta u zemlji nema, sve je ušljivo i prljavo, i ti konjokradice, tati, provalnici, lažljivi i podmukli tipovi, koji obaraju pogled pred čovjekom k zemlji kao pseta, žive u oblacima dima, tifusa, malarije, boginja, dizenterije i veneričnih bolesti, to su stoljetni krvnici i ubojice srpskog elementa u južnim krajevima. Ta goruća, bijesna, anarhična, životinji slična masa kao lava se slijeva u pitome doline južnih krajeva i tamo pali i kolje i uništava naše miroljubive i civilizirane naseobine već stotine i stotine godina. Ta čorda arnautskih izroda, koja živi u provincijama koje su u Srednjem vijeku pripadale Srpskome Carstvu (historijsko pravo analogno madžarskom historijskom pravu na Dalmaciju, Bosnu i Hrvatsku), slijeva se kao ‘pustonosna’ rijeka u pitome i civilizirane krajeve, i tu ‘pustonosnu’ rijeku treba povratiti u njeno prirodno korito natrag u crne i nepristupačne planine.
Tako su pisali o Arnautima predratni, liberalnodinastički ili revolucionarno-republikanski nastrojeni akademici, lijevi i desni, reakcionarni ili nacionalno-revolucionarni ministri, političari i sveukupna štampa raznovrsnih i mnogobrojnih kabineta, i tako se svjesno razvijala propaganda o kolonijalističkoj politici, pa kad je pobjednička vojska pala preko albanskih vrleti do Drača,do Leša i do Svetog Ivana Medovanskog, granitno javno mišljenje stvoreno kolonijalističkom propagandom pozdravilo je vojničke uspjehe u svečanom pobjedničkom raspoloženju. Stvar je bila veoma jednostavna.”
Možda treba napomenuti, da je Krleža ovo pisao 11 godina nakon što je srbijanski humanist i političar Dimitrije Tucović objavio svoju knjigu Srbija i Arbanija (Beograd, 1914.) u kojoj je na razložan i logički način objasnio uzroke migracija na Balkanu, te kulturološke i socijalne uvjetovanosti kao određujući čimbenik odnosa među albanskim plemenima i njihova stava spram okruženja. No, glas razuma nije mogao doprijeti do srbijanskog javnog mnijenja opijenog mržnjom i osvajanjima tuđih zemalja.
Oni neupućeni obično misle kako između Srba i Albanaca (Kosovara) postoje neke bitne razlike u mentalitetima koje ih čine nepomirljivim protivnicima, iako brojni srpski izvori daju o svemu ponešto drugačiju sliku.
Ako se, primjerice, pročita ono što je uspoređujući Srbe i Albance pisao Jovan Cvijić – velikosrpski rasist koji je izmislio teoriju o “srpskom poreklu” svih Južnih Slavena i rasnoj “superiornosti” Srba nad svim drugim narodima na Balkanu i jugoistočnoj Europi, očito je da i ovdje postoji “druga strana medalje”. U svojim Osnovama antropogeografije objašnjavajući fenomen moralne mimikrije među balkanskim narodima (i prije svega Srbima) u vrijeme turske vladavine, on kaže:
“(…) Prvi je znak mimikrije u ovim oblastima bio primanje arbanaškog odela. Zatim je došlo usvajanje njihovih pokreta, ponašanja i samog jezika, tako da se na putu i na trgu nisu mogli razlikovati Srbi od Arbanasa. Ako nepoznat čovek dođe u kuću metohijskog Srbina, ovaj će početi sa njim govor arbanaški, da ne bi odao svoje poreklo… Neki metohijski Srbi su se u svemu arbanaškome bili dotle doterali i izveštili da su mogli biti primljeni i prenoćiti u arbanaškoj kući, a da Arbanasi nisu ni slutili da su primili Srbina…Samo se po sebi razume da čim Srbin postane musliman, prestaje potreba za mimikrijom; štoviše, iz već pokazanih psiholoških razloga, on postaje najljući nasilnik prema svojoj braći. Može se reći da su ovi otpadnici najviše doprineli da se raja dovede do najnižeg stupnja poniženosti.”
(Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.132-133.)
Ovdje bi se imalo itekako što komentirati, ali možda je bolje prepustiti čitateljima usporedbu Krležinog i Cvijićevog teksta i donošenje zaključaka. Zacijelo je ova opservacija Jovana Cvijića o srpskoj “moralnoj mimikriji” imala za cilj “dokazati” kako je jedan dio Srba (na svojim “matičnim prostorima” tzv. Stare Srbije) asimiliran – dijelom i svojom krivnjom, no, mora se priznati da je teza koju iznosi u zadnjoj rečenici citiranog ulomka vrlo zanimljiva i da ju ne treba olako odbaciti.
Činjenica koja se ne može osporiti, sastoji se u tomu, da se srbijanska javnost desetljećima sustavno zasipala dezinformacijama i lažima o ovom narodu, što je na kraju urodilo otrovnom mržnjom i predrasudama prema Albancima koji su u velikom dijelu srbijanskog javnog mnijenja smatrani krvoločnim divljacima i primitivcima nalik na zvijeri – unatoč tomu što (kako barem tvrdi Jovan Cvijić) između Srba i Albanaca koji žive na Kosovu u pogledu mentaliteta i životnih navika ima mnogo više onoga što ih veže nego što ih razdvaja i dijeli.
Demografska otpornost i žilavost albanskog naroda bolna je točka za Srbiju, ne od jučer. Tu je velikosrpska fašistička osvajačka ideologija slomila zube. I otuda taj naboj mržnje koji prema Albancima postoji i danas.
No, nikad nije kasno za prvi korak na putu pomirenja i konačne normalizacije odnosa. Nadajmo se da je to baš ovo vrijeme u kojem živimo.
Nadajmo se, jer, nada (kako kažu), umire posljednja.
Zlatko Pinter
Leave a Comment