Poštovane kolegice i kolege,
vraćam se iz Mađarske gdje sam s kolegicom Ikić Baniček boravila kao službena promatračica Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (PACE). Bila sam u Pečuhu, na urbanim biračkim mjestima s tisućama ljudi, ali i u zaboravljenim romskim naseljima. Gledala sam otvaranje, zatvaranje i prebrojavanje svakog listića.
Bili su ovo izbori koji će se pamtiti. Iskreno slavila sam u nedjelju navečer s mađarskim narodom kao da smo mi pobijedili svoje autokrate. Jer na neki način i jesmo. Svaki narod koji se dugo trese od iste vlasti sinoć je dobio dokaz da je promjena moguća.
Bila sam tamo.
Organizacija izbora je bila dobra. Ali ono što se nije moglo organizirati bila je energija u zraku. Vjetar promjena koji se nije dao zaustaviti. Naš prevoditelj Istvan rekao je da sad konačno može mahati nacionalnom zastavom s ponosom.
Šesnaest godina Orbán je vladao dvotrećinskom većinom, slabio sudove, kontrolirao medije i zgrtao bogatstvo za sebe i obitelj. I taj isti narod ga je, tim istim iskrivljenim sustavom, poslao u povijest, rekordnom izlaznošću, na nekim biračkim mjestima i više od 90 posto.
Čestitam mađarskom narodu iz sveg srca.
Ne čestitam im samo zbog njih. Čestitam im jer su pružili nadu svima onima koje su autoritarni režimi uvjeravali da se ništa ne može promijeniti, da je izlazak na izbore uzaludna gesta, da je predaja jedini realizam. Mađari su odgovorili: nije točno. Može se. Vrijedi izaći.
Ovo nije samo mađarska priča.
Orbán nije bio samo mađarski političar. Bio je dokaz koncepta za globalni autoritarizam – kako zauzeti sudove, ušutkati medije, promijeniti izborna pravila i sve to zapakirati u jezik suvereniteta i tradicionalnih vrijednosti. Zato su mu hodočastili iz Washingtona i Moskve. Tretirali su Budimpeštu kao laboratorij gdje demokracija izgleda izvana, a iznutra je već uništena.
Autoritarci su međunarodni, uče jedni od drugih, financiraju jedni druge i izvoze jedni drugima modele vladanja. Demokracija mora biti isto tako odlučna i isto tako solidarna.
Što su međunarodni promatrači ipak zabilježili?
PACE i OSCE su u svojoj izjavi istakli: birači su mogli slobodno glasati, ali nije bilo ravnopravnih uvjeta. Državni resursi korišteni su u kampanji, uklonjen je gornji limit troškova, javni mediji sustavno su favorizirali Fidesz, a zabilježeno je i korištenje umjetne inteligencije za dezinformacije. Unatoč svemu tome – rekordna izlaznost. Jer kad narod odluči, sustav nije dovoljno jak.
Kao zastupnica Hrvatske promatrala sam ove izbore kao u ogledalu
Moram priznati, Orbán i Plenković nisu isti, Plenković gradi mostove prema Bruxellesu, Orbán ih je palio. Ali to nije dovoljna isprika. HDZ vlada treći mandat. Medijski prostor sve uži, pravosudna neovisnost pod pritiskom, javne institucije funkcioniraju kao produžetak stranke.
I postoji jedna stvar u kojoj je Hrvatska lošija čak i od Mađarske. U Hrvatskoj imamo oko 500.000 birača više nego što ima punoljetnih stanovnika. Međunarodna zajednica ne može vjerovati da je to moguće u 21. stoljeću, u članici EU. U Mađarskoj toga nema. Tamo se zna koliko ima birača. Mi, očito, ne znamo.
Kad govorimo o ravnopravnim izborima, moramo početi od temeljnog pitanja: tko uopće glasa?
Zaključno.
Tisza ima dvotrećinsku većinu. Ogromna moć i ogromno iskušenje. Mađarski narod nije glasao za novog gospodara, glasao je za slobodu. Ta većina nije vlasništvo stranke, nego posudba od građana.
Mađarima hvala na lekciji. Počnimo je primjenjivati kod kuće, počnimo od čišćenja biračkih popisa. Jer demokracija koja ne zna koliko ima birača nije demokracija. To je fikcija.
| Marijana Puljak Saborska zastupnica Stranka Centar |
Leave a Comment