SJEĆA LI SE “LOVOČUVAR” ARSEN BAUK TKO JE PRVI I KAD POČEO POLAGATI KUKAVIČJA JAJA U “ORNITOLOŠKI REZERVAT”?

Podjeli

Premijer Plenković ne mora ići daleko da traži gnijezdo govora mržnje, to je Domoljubna koalicija iz 2014. godine, a nakon toga su lastavice izašle iz gnijezda i otišle u razna druga staništa, tako da je od tog gnijezda nastao pravi ornitološki rezervat govora mržnje u Hrvatskoj“, izgovorio je među ostalim (i ostao živ) potpredsjednik Kluba zastupnika SDP-a Arsen Bauk u Hrvatskom Saboru jučer (16. listopada) u izjavi medijima komentirajući istup premijera Andreja Plenkovića vezano za govor mržnje u javnom prostoru, medijima i na društvenim mrežama.

Usput je spočitnuo premijeru kako se “sad sjetio govora mržnje, kad je zaplesalo pred njegovim vratima, a do prije dva mjeseca nama iz opozicije, koji smo na to upozoravali, rekao je da nema govora mržnje u Hrvatskoj”. (Vidi:  https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/bauk-gnijezdo-govora-mrznje-je-domoljubna-koalicija-iz-2014-20201016; istaknuo. Z.P.)

Tako je to (ukratko rečeno) definirao (po mojoj procjeni) najveći demagog SKH/SDP (nakon nenadmašnog) kumrovečkog kadra i Titovog omladinca Ivice Račana, Arsen Bauk.

E, sad…ovdje već moramo stati na loptu i posegnuti za kronologijom, budući da su zaključci spomenutog partijskog aparatčika izuzetnih kameleonskih sposobnosti Arsena Bauka (koji uspješno preživljava sve mijene, Scile i Haribde tj. čistke u Partiji upravo zahvaljujući svojoj prilagodljivosti – čitaj ljigavosti – jer svakome gazdi paše, od maloga Iveka, preko Milančeta do Bere i današnjeg “istarskog Thmompsona” Peđe) u totalnom raskoraku s činjenicama i istinom. Dakako, kameleon i demagog koji glumi lovočuvara u ornitološkom rezervatu, A. Bauk namjerno laže (odnosno smišljeno koristi neistine – što je inače staro i okušano sredstvo za postizanje ciljeva u njegovoj Partiji još od razdoblja Đilasa, Rankovića, Dedijera, Bulajića i drugih agitpropovaca i propagandista) služeći se dobro oprobanim Staljinovim modelom što ga je koristio i Goebbels, pa je stoga zacijelo suvišno i neproduktivno podsjećati ga na fakte i argumente – ali, to se ipak učiniti mora radi onih koji su neke stvari zaboravili, pa razdoblje “nulte točke” početka “govora mržnje” u Hrvata olako mogu smjestiti u tu famoznu (Baukovu) 2014. godinu.

Sudeći prema kalendaru (kako Gregorijanskom, tako i Julijanskom), kako god se okrene, 2000. godina dolazi prije te 2014. godine, a upravo ona (ta 2.000. godina) je znakovita po tomu što je nakon dolaska na vlast šesteročlane koalicijske bande predvođene SDP-om, HSLS-om i HSS-om, započela posvemašnja “detuđmanizacija”, što je samo nešto finiji izraz za udare u temelje države, odnosno sve ono što je do tada stvarao dr. Franjo Tuđman s hrvatskim narodom i građanima koji su Hrvatsku doživljavali svojom domovinom.

Dakle, krenulo se s nabacivanjem blata na sve što je bilo postignuto do tada a afirmiralo je Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu  – pogotovu na branitelje i invalide koji su odjednom prokazani kao “zločinci”, “profiteri”, “privilegičari”. Oštrica propagande je naročito bila usmjerena ka glavnoj meti: dr. Tuđmanu, jer su patuljci iz njegove sjene jedva dočekali odlazak ovog nespornog lidera i narodnog tribuna sa životne i političke pozornice kako bi se slobodno i bez ograničenja obrušili na onoga kojem nikad ni do gležnjeva nisu bili.

Tako je dr. Franjo Tuđman najednom postao “krvnik Bosne” (budući da je navodno “dijelio BiH” pa čak tamo i “izazvao rat” – a kako, to znaju samo tvorci ove bolesne teze), “diktator”, “ratni zločinac” (dok su generali Norac, Bobetko, Gotovina, Markač, Čermak, Ademi, Glavaš i drugi bili samo izvršitelji njegovih “zločinačkih” nauma), kreator “dogovorenog rata”, uz sve to, on je “prodao Vukovar”, “potjerao Srbe iz Hrvatske” (kolovoza 1995.), “opljačkao Hrvatsku” itd., itd.

Naravno, radilo se sve to uz pomoć predsjednika Mesića, Vesne Pusić, Žarka Puhovskog, Ante Nobila i brojnih drugih trabanata vladajuće kaste u javnom životu i medijima, kako je rečeno, već od siječnja 2000. godine – 14 godina prije ikakve “Domoljubne koalicije”. Jednom riječju, pljuvalo se na sve što hrvatski diše s toliko žestine i primitivizma, da su se u jednom trenutku protiv toga svojim pismom pobunila dvanaestorica generala koje je “Stevo Čiča” (kako su našeg vic-mahera koji se slučajno zadesio na mjestu predsjednika države zvali oni koji mu nisu bili skloni) na brzu ruku potjerao u mirovinu s obrazloženjem da se “miješaju u politiku”. Dakle, pljuvačina – da, udari u temelje države i destrukcija društva – da, klevete na račun vlastite zemlje – da, ali braniti njezino dostojanstvo i buniti se protiv te destrukcije – NE!

I to je onda vjerojatno bio “govor ljubavi”, a ne mržnje, jer Bauk koji očito ima aspiracija biti lovočuvar spomenutog ornitološkog rezervata (iz 2014.), to vrijeme očito percipira kao idilično razdoblje “harmonije” i “procvata” lijevo-liberalne slobode i demokracije.

Proces “detuđmanizacije”, što će reći harange protiv svega što predstavlja temeljne vrednote ove zemlje i hrvatskoga naroda, trajao je sve do oslobađanja naših generala pred MKSJ u Den Haagu (2012. godine), kad su i najtvrdokorniji “anti-tuđmanovci” konačno pobacali koplja u trnje i priznali poraz, što naravno, ne znači da se operacije blaćenja lika i djela Oca suvremene Hrvatske, povjesničara, vojskovođe i državnika dr. Franje Tuđmana nisu nastavile – ali ipak smanjenim intenzitetom i sa zamjetno slabijim dozama žuči, budući da je “anti-tuđmanovcima iz ruku izbijen jedan od ključnih aduta: teza o “zločinačkoj naravi hrvatske vlasti iz 1990-ih” i “udruženom zločinačkom pothvatu”.

Da ne bi tko od neobaviještenih pomislio kako se ciljalo samo na dr. Tuđmana, generale oslobodilačke Hrvatske vojske i policije i HDZ, nužno je podsjetiti na činjenice koje govore u prilog tomu da je u cjelini, sve što je bilo nasuprot ideologiji i svjetonazoru šesteročlane bande oštro napadano, omalovažavano, nazivano “retrogradnim”, “zaostalim”, “ekstremnim”, “štetnim”, “destruktivnim” itd., itd.

Konzervativni svjetonazor, Katolička crkva, braniteljska i stradalnička populacija (čak i roditelji, rodbina, djeca poginulih, udovice, teški invalidi), te sve ono što je u bilo kojem smislu afirmativno za Hrvatsku i njezin narod, našlo se na meti “progresivaca”, pa smo mi koji nismo bili pripadnici njihovog čopora postali “talibani” (nešto kasnije i “katolibani”), “ustaše”, “nacisti”, “fašisti”, “teroristi”.

Generala Norca se osudilo po kratkom postupku, generala Antu Gotovinu progonilo po svijetu kao najvećeg zločinca, likovalo se nad tvrdnjama kako je “Hrvatska počinila zločine i izvršila etničko čišćenje Srba”, Stjepan Mesić je u dva navrata lažno svjedočio pred MKSJ kao svjedok tužiteljstva protiv Republike Hrvatske i Hrvata iz Herceg Bosne (prvi put kao predsjednik države, drugi put kao građanin), lifrala su se najpovjerljivija dokumenta s oznakom državne tajne Tužiteljstvu MKSJ i to hrpimice, Žarko Puhovski i ekipa iz HHO su također angažirani da zajedno sa Savom Štrpcem i “krajišnicima” u egzilu dokažu “zločinački pothvat” dr. Tuđmana i njegovih suradnika, generalu Janku Bobetku se nastojalo na prijevaru uručiti optužnicu po nalogu Carle Del Ponte i progonilo ga se do smrti, Vesna Pusić je opetovano i javno optuživala Hrvatsku za “agresiju na BiH” usred Sabora – drsko i grubo, bez posljedica kršeći važeću Deklaraciju o Domovinskom ratu itd., itd.

I sve je to, vjerojatno, opet bila “ljubav” lijevo-liberalne klike prema Hrvatskoj i narodu. No, ima još tih izljeva “ljubavi”.

Sjetimo se samo referenduma o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene – legitimnog i legalnog općenarodnog izjašnjavanja o čijem je raspisivanju Hrvatski Sabor donio odluku 8. studenoga 2013. godine.

Već od početka prikupljanja potpisa za referendum (svibnja 2013. godine), volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ suočeni su sa zastrašujućom medijskom kampanjom koja stvara ozračje mržnje i linča, pa su uskoro uslijedili i otvoreni napadi (na tjelesni integritet skupljača potpisa, paljenje i rušenje štandova, cijepanje popisnih lista, uvrede i prijetnje aktivistima i građanima koji daju potpise itd.).

I sve se to promatra s neskrivenim simpatijama lijevo-liberalne “progresivističke” klike koja tvrdi kako referendum “ima za cilj onemogućavanje prava seksualnim manjinama”. U kampanju se uključuju i ministri, stranački prvaci, savjetnici euro-zastupnika SDP-a. Medijski nastupi Željke Markić i drugih aktivista Građanske udruge UIO, optužuju se za “fašizam” i “destrukciju” bez ijednog dokaza, zlonamjerno, drsko i lažno.

Tako, primjerice, Nenad Stazić iz SDP-a tvrdi kako “Željka Markić planira djecu samohranih roditelja strpati u kamione i odvesti u dom, a dom će osnovati u Jasenovcu” (Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/stazic-markicka-ce-djecu-odvesti-u-dom-u-jasenovcu-902948; stranica posjećena 17. 10. 2020.) samo zato što je na jednoj lokalnoj televiziji rekla kako je “najbolji i najprirodniji ambijent za odgoj djece skladna obitelj u kojoj djeca imaju i majku i oca”.

Tadašnja SDP-ova ministrica socijalne politike i mladih, Milanka Opačić je istim povodom izjavu Željke Markić ocijenila “vrlo opasnom”. Nešto kasnije, uslijedio je i napad u Europskom parlamentu, kad je Nikša Spremić, savjetnik SDP-ovog euro-parlamentarca Olega Valjeva (inače homoseksualac) istu aktivisticu usporedio s nacističkim ratnim zločincem Adolfom Eichmannom. Siva eminencija SDP-ovske klike zadužena za medije, Tvrtko Jakovina na T-portalu objavljuje opsežan članak u kojem Građansku inicijativu ‘U ime obitelji’ stavlja u istu ravan s Hitlerom, uspoređujući njihove aktivnosti s usponom nacista u Njemačkoj krajem 30-ih godina XX. stoljeća i upozoravajući javnost na tu “opasnost”. (Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/i-hitler-je-referendumom-usao-na-nacionalnu-politicku-scenu-20131125, stranica posjećena 17. 10. 2020.), itd., itd. Bilo je to huškanje sa svih strana, bez presedana u javnom i medijskom prostoru od 1990. godine nadalje.

Za to vrijeme, predsjednik države Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović logistički podržavaju tu harangu i za vodeće medije daju izjave u kojima naglašavaju “štetnost” referenduma o braku izjašnjavajući se “protiv” istoga (unatoč preporukama Venecijanske komisije po kojoj se vodeći dužnosnici trebaju uzdržavati od javnog opredjeljenja u takvim situacijama).

I da odmah bude jasno: bila je to haranga uperena protiv svih građana koji su bili za zaštitu braka kao zajednice žene i muškarca. Uostalom rezultati referenduma pri čemu se dvije trećine građana koji su izašli izjasnilo “za”, pokazali su jasno da je tomu bilo tako. Kampanja se nastavila i nakon provedenog referenduma od istih aktera iz lijevo-liberalnog miljea – sirova, prizemna, necivilizirana i primitivna u svakom pogledu.

I sve su to, vjerojatno bili izljevi “ljubavi” koje potencijalni lovočuvar ornitološkog rezervata (iz 2014.) Arsen Bauk “zaboravlja”.

Ovdje ću stati, da ne bih prekoračio tu “magičnu” granicu što ju je spomenuti kameleon i jeftini partijski aparatčik i demagog nametnuo kao “nultu” točku s kojom je “Domoljubna koalicija iz 2014. godine započela govor mržnje” (u svome gnijezdu iz kojega su se lastavice raspršile – kako on to slikovito kaže, “u razna staništa”).

A imalo bi se itekako što reći i za razdoblje 2014/2015. godine, kad se jurišalo na stopostotne invalide u kolicima (u Savskoj 66) uz prijetnje obračunom, pozivalo na paljenje katoličkih crkvi, obećavalo “krv do koljena ako se takne ploča na trgu Maršala Tita”, žalilo što partizani “nisu završili posao 1945. godine” (i pobili i ostatak Hrvata), vrijeđalo i javno psovalo – i to na samome Jelačić placu, u srcu Zagreba, bez ikakve reakcije vlasti, pa i policije.

I opet su to vjerojatno bili “izrazi ljubavi”, samo što ih ti “zadrti desničari, ustaše, talibani, teroristi, fašisti i destruktivci” nisu razumjeli.

Ljevičari i liberali na svoj način “vole” ovu zemlju – tako što se prema njoj odnose kao prema jeftinoj prostitutki pa je tuku i siluju do besvijesti, a mi puritanci, nenavikli na takvu vrstu strasne (ali pomalo nastrane) “ljubavi” to nikako ne razumijemo.

Dakle, u nama je ipak problem, a ne u lovočuvaru ornitološkog rezervata (iz 2014.) Arsenu Bauku i njegovoj bratiji. Oni imaju selektivno pamćenje od 1919. godine. I naslijeđenu staljinističku matricu u kojoj je Njezino Veličanstvo LAŽ u središtu svega, a mržnja i nasilje su legitimni i dopušteni samo kad ih oni prakticiraju.

 

Zlatko Pinter


Podjeli
Leave a Comment