Poštovane kolegice i kolege,
Danas neću govoriti o političkim promjenama u Mađarskoj i Srbiji, ni o tome je li Plenković sljedeći. Da, sljedeći je, ako mi kao oporba budemo pametni i posvetimo se tom cilju, da maknemo korupciju i klijentelizam s vlasti.
Danas želim govoriti o nečemu što ne smije ostati u sjeni političkih rasprava.
O šestoj žrtvi strašnog požara koji je ovog ljeta poharao omiško područje.
Šestero ljudi izgubilo je život. Posljednja žrtva preminula je u nedjelju, nakon više od dva mjeseca borbe za život.
Šest izgubljenih života. Deseci ozlijeđenih. Izgorjele kuće, automobili, uništeni domovi. Jedna od najtežih tragedija u požarima u novijoj hrvatskoj povijesti.
U četvrtak će Omiš imati Dan žalosti.
A ja danas ponovno stojim ovdje i pitam: Tko je odgovoran?
Prošlo je više od dva mjeseca, šestero ljudi je mrtvo, a mi još uvijek nemamo odgovore na osnovna pitanja.
Kako je moguće da u požaru koji je zahvatio kilometre obale, u kojem su ljudi bježali pred vatrom, nitko nije aktivirao sustav za rano upozoravanje stanovništva?
Sustav koji smo platili više od osam milijuna eura. Sustav koji postoji upravo zato da bi u ovakvim situacijama upozorio ljude i pomogao im spasiti živote.
I što smo saznali?
Da sustav nije bio pokvaren. Da je radio. Ali nitko nije zatražio njegovo aktiviranje!
Župan Boban objašnjavao je da bi upozorenje izazvalo paniku i zakrčilo ceste. Premijer Plenković govorio je da se sve dogodilo prebrzo.
A onda je izbio požar kod Primoštena.
SRUUK je aktiviran. Poruke su poslane na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Ljudi su dobili upozorenje i upute.
Dakle, može se!
A onda požar na Braču. Sustav se ponovno aktivira, ali građanima stiže poruka koja im praktički govori: Požar je. Pratite upute žurnih službi.
Pa ljudi vide da je požar! Vide vatru, vide dim!
Ne treba im sustav od osam milijuna eura da im kaže da gori! Treba im sustav koji će im reći što da rade!
Trebaju li ostati u kućama? Krenuti prema sigurnom području? Kojim putem?
Tri požara. Tri različita postupanja.
U Omišu ništa. U Primoštenu upozorenje na tri jezika. Na Braču poruka bez konkretnih uputa.
Je li moguće da smo potrošili milijune eura na sustav za spašavanje života, a nismo osigurali jasne protokole za njegovo korištenje?
Gdje su obuke? Tko odlučuje? I tko odgovara kada se sustav ne koristi?
Ne tvrdim da bi aktiviranje SRUUK-a sigurno spasilo svih šest života. To nitko ne može znati.
Ali znam da šestero ljudi više nema. I znam da sustav koji je trebao upozoriti stanovništvo nije aktiviran.
Još u kolovozu tražila sam ostavku župana Bobana. Postavila sam zastupnička pitanja premijeru i ministru Božinoviću. I danas ponavljam zahtjev za utvrđivanje odgovornosti.
Sjetite se tragedije u Novom Sadu. Nakon urušavanja nadstrešnice, u kojem je izgubljeno 16 života, građani Srbije izašli su na ulice. Studenti su pokrenuli masovne prosvjede, tražili istinu i odgovornost. Na kraju je pala i Vlada.
A kod nas? Šestero mrtvih. Sustav upozoravanja nije aktiviran. Dva mjeseca poslije, tko je podnio ostavku? Tko je preuzeo odgovornost?
Ne kažem da su ove tragedije iste. Ali pitanje odgovornosti za ljudske živote mora biti jednako važno u svakoj državi.
Jesmo li se toliko navikli na izostanak odgovornosti da nas više ni šest izgubljenih života ne može pokrenuti?
Ne smijemo se na to naviknuti.
Jer ako nakon šest izgubljenih života nitko nije odgovoran, onda imamo puno veći problem od jednog neaktiviranog sustava.
Imamo državu u kojoj se milijuni troše, sustavi postoje na papiru, a kada ljudima najviše trebaju, nitko ne preuzima odgovornost.
Šest života. Nula odgovornosti. Dokle više?
| Marijana Puljak Saborska zastupnica Stranka Centar |
Leave a Comment