Razlike su očite. O tim razlikama je govorio i hrvatski general Maks Slaviček. I rijetki drugi s hrvatskoga desnog spektra poput gosp. Tihomira Dujmovića, Branka Peternela i nekolicine drugih. Upravo spomenuti naglašavaju nelogičnosti usporedbi srbijanske i nominalno hrvatske ljevice. Ali i barem donedavno europske ljevice i tzv. hrvatske. Europska ljevica je barem do jučer isticala zastave svojih država dok ona “hrvatska” zastave bivše SFRJ i tu i tamo SRH. I tek odnedavno ‘reda radi’ državne zastave RH. I niti koje druge. Jer ostale hrvatske zastave i sumboli osim državnih su valjda neprijateljski!? I opet taj osjećaj iz bivših vremena!

Suštinske razlike ljevice Srbije i one u Hrvatskoj i gdje je tu vojvođanska ljevica

Sastavni dio srbijanske ljevice je nažalost i ona vojvođanska lijeva scena. Osim izrazito domicilne vojvođanske ljevice (Liga Socijaldemokrata Vojvodine, Vojvođanska Partija, Mlada Vojvodina, Vojvođanski Front i dr.). Prosrbijanska vojvođanska ljevica i ona (uže) ili strogo srbijanska imaju različitosti u odnosu na onu u Hrvatskoj. Prije svega, ova prva ukoliko je u oporbi onda teži rušenju ili smjeni vlasti tj. smjeni režima ne dovodeći u pitanje Srbiju kao državu. Za razliku od one druge (“hrvatske”) kojoj je zapravo primarni cilj u skladu s protuustavnim transparentom s kraja 2025. godine ‘Želimo Balkansku Federaciju bez država i nacija”, dakle rušenje samostalne Hrvatske i njezin povratak na postavke prije državne nezavisnosti. Ljevica u Srbiji ističe isključivo ili gotovo isključivo zastave Srbije i druge inačice srpskih zastava i simbola osim onih republičkih dok ona u Hrvatskoj ističe uglavnom zastave i simbole bivše SFRJ, SKJ/SKH, ‘srp i čekić’, SRH, palestinske, antifa-zastave i pokoju državnu zastavu Republike Hrvatske. Ljevica u Srbiji pa čak i pretežiti dio ljevice u AP Vojvodini uopće ne ističe čak niti zastavu i simbole iste te Autonomne Pokrajine Vojvodine mada se radi o ustavnoj zastavi i grbu u R. Srbiji. Niti zastave EU. Zanimljivo da ni ljevica u Hrvatskoj ne ističe zastave EU mada je Hrvatska za razliku od Srbije s AP Vojvodinom unutar EU. Srbijanska ljevica za razliku od ‘hrvatske’ njeguje nacionalnu povijest, simbole, kulturu, znamenite osobe makar sve to bilo i dio mitova i kojekakvih legendi. Ljevica u Srbiji manje-više šuti o tome da je Srbija u Drugom svjetskom ratu poput Beograda bila ‘judenfrei’ već od kolovoza 1942, ljotićevcima (srpski fašisti), koncentracionim logorima Banjica, Jajinci, Staro Sajmište i dr. u kojima je ubijeno oko 80 000 ljudi, žena, djece i staraca uz primjenu gušegupke (logori pod kontrolom nedićevaca) od kojih su mnogi na lažnom popisu žrtava NDH, o srpskim zločinima u balkanskim ratovima (1912.-1913.) o čemu svjedoči i predsjednik Socijaldemokratske Stranke Srbije Dimitrije Tucović, pače dobrano prešućuje i srpske zločine u velikosrpskoj agresiji iz devedesetih godina prošlog stoljeća (osim eventualno genocida u Srebrenici i to uvjetno), uopće ne priznaje velikosrpsku agresiju iz toga vremena, šuti o srpskim zločinima na Kosovu, govori o “građanskom” ratu i sl. Ljevica u Hrvatskoj pak radi suprotno tj. uglavnom ističe negativne strane s hrvatske strane, laže o agresiji Hrvatske na BiH, spominje samo Aleksandru Zec koja je žrtva kriminalnog obračuna a ne međunacionalnog dok o stotinama hrvatske djece (cca 500tinjak) koja su ubijena od srpskih i bošnjačkih granata i metaka jednostavno šuti. Ali ista ta ljevica prešućuje zločine Ne-Hrvata nad Hrvatima dok srbijanska ljevica i oporba nedjela Srba uglavnom skriva dok uglavnom ističe zločine Ne-Srba nad Srbima. Ljevica u Srbiji manje-više voli svoju zemlju, srpski (ne “zajednički”) jezik, vlastitu tradiciju te se ne suprotstavlja srpstvu kao takvom nego suprotnim ideološkim postavkama bez diranja u nacionalne interese i identitet dok ljevica u Hrvatskoj ne prihvaća Hrvatsku kao samostalnu državu nego prvenstveno voli “Regiju” a Hrvatsku vidi samo kao njezin dio, niječe hrvatski jezik a prihvaća “zajednički” poput nekadašnjeg “hrvatsko-srpskog”, prezire vlastitu nacionalnu tradiciju te svoj sraz s hrvatskom desnicom doživljava sukobom s hrvatstvom a ne suprotnim ideološkim postavkama. Ljevica u Srbiji će poradi zaštite vitalnih nacionalnih ili državnih interesa stati uz tamošnju desnicu dok će ljevica u Hrvata stati uz protivnički antihrvatski blok nasuprot hrvatskoj desnici koja će stati u obranu hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Ljevica u Srbiji “sanja” o nekoj novoj Jugoslaviji kao nastavku velike Srbije koja će se mimikrirati kroz pojmove poput “Zapadni Balkan” odn. “Regija/Region”. Ljevica u Hrvata doživljava “Zapadni Balkan” ili “Regiju/Region” kao zamjenu za neprežaljenu bivšu Jugoslaviju te mogućeg ostvarenje sna o nekoj “novoj Jugoslaviji” po cijenu propasti Hrvatske. Ljevica u Srbiji itekako vodi računa o onima koji kažu da su Srbi a žive van granica Srbije pa i Vojvodine za razliku od ljevice u Hrvatskoj koju hrvatski narod van granica Hrvatske praktički ne zanima. Osobito ljevica u Hrvatskoj ima veliku odioznost spram Hrvata u primjerice BiH, poglavito u većinskim hrvatskim područjima odn. Herceg-Bosni . Stoga je razvidno da se ljevica i oporba u Srbiji sdubokom razlikuju od oporbene ljevice (mada je i HDZ ljevica) u Hrvatskoj te se one ni ne mogu uspoređivati. To je poput miješanja ‘krušaka s jabukama’.

Zaključak

Zaključak je više nego jasan. Usporedbe između ljevice u Hrvatskoj i one srbijanske se ne mogu niti postaviti. Rješenje je da ljevica u Hrvatskoj se počne okretati hrvatstvu te od ljevice u Hrvata preraste u hrvatsku ljevicu. U suprotnom, ili će hrvatska desnica toliko izdominirati ljevicu u Hrvatskoj da će ona postati “opasni” autsajder tj. s vrlo slabom podrškom u hrvatskom biračkom tijelu te praktički samim time i onemogućena da dođe u poziciju vlasti. Ili da na neki način takva ljevica u Hrvatskoj “iščezne” ili pak se njezini pristaše isele iz Hrvatske. Dolazak Hrvata iz dijaspore koji bi možda pomogao da i neke lijeve opcije unutar hrvatske desnice se artikuliraju poput stanovite ‘hrvatske ljevice unutar desnice’ ili ‘lijevog krila hrvatske desnice’.

Jer (pro)hrvatski nam je misliti, govoriti a nadasve raditi. I osjećati (pro)hrvatski, naravno!

Pa što Bog da i sreća junačka!

Josip Žgela