U demokratskim društvima prosvjedi su sasvim normalna pojava kada se radi o iskazivanju nezadovoljstva građana nekim odlukama političkog vrha države koja nerijetko znaju biti i poprilično nasilni sa velikim materijalnim štetama koje prosvjednici iza sebe ostave. Razbijeni izlozi, zapaljeni automobili i kontejneri za smeće, Molotovljevi kokteli, kamenje i sve drugo što prosvjednicima dođe pod ruku se uništava odnosno baca na pripadnike organe reda koji opet i sami znaju biti ni malo nježni prema prosvjednicima. Nije rijetkost vidjeti u takvim prilikama vodene topove kojima se „hlade“ prosvjednici, suzavac, a bogme ni palice ne miruju kada se dođe u bliski kontakt.
Moglo bi se dakle zaključiti kako u zemljama „malo“ naprednije demokracije od ove koju imamo u Hrvatskoj svojim masovnim izlaskom na ulicu sve učestalije znaju iskazivati svoje nezadovoljstvo. Zanimljivo je i da bivše postkomunističke države, uključujući i neke nama najbliže, ni malo ne zaostaju za istim načinom iskazivanja nezadovoljstva, no što se Hrvatske tiče tu je već nešto sasvim drugačije. Hrvatska naime u cijelih 30 godina neovisnosti i postignutog stupnja demokracije bilježi svega nekoliko uspješnih prosvjeda, ali zato ima bezbroj neuspjelih pokušaja. Zlobnici bi rekli da se Hrvate na ulicu može jedino nekim malo jačim potresom „istjerati“.
Zanimljivo je primijetiti i da već cijeli niz godina nekako u isto vrijeme kada se bliži neka točka „vrenja ili zrelosti“ za neki veliki prosvjedni skup u cijelu priču iznenada uskaču neka do tada potpuno nepoznata lica ili neformalna skupina kako bi u vlastitoj režiji organizirali „prosvjed“. Ti prosvjedi su u pravilu loše organizirani i za cilj uglavnom imaju promociju do tada nepoznatih likova koji u svojih pet minuta slave potpuno zaborave na motiv koji je bio povod za prosvjed. Logika u ovakvim slučajevima nudi jedno od mogućih odgovora koji kaže da ne treba isključiti ni mogućnost da te neuspjele prosvjede iz sjene organiziraju i logistički prate upravo oni koji su uzrok porasta nezadovoljstva. Upravo onima protiv kojih se organizira prosvjed su pomažući u organizaciji istog, koji na kraju završi neuspjehom, zapravo i najzadovoljniji takvim ishodom. To im zapravo i najbolji način za efikasnu pacifikaciju građana. Nema ništa bolje za uništavanje motivacije građana koji žele promjene od toga da rezultat svog nezadovoljstva vide u slabom odazivu sugrađana na prosvjed.
Ono što je u posljednje vrijeme već i te kako trebalo zabrinuti Hrvatsku parlamentarnu većinu i Vladu je da su se paralelno sa sve većim nezadovoljstvo građana počele događati i sve ekstremnije pojedinačne reakcije ljudi nezadovoljnih svojim poslom, plaćom, mirovinom, sustavom odnosno općenito svojim statusom u društvu. Nema tome puno od kada je zvuk rafala iz automatskog oružja parao zrak na Markovu trgu, a sada smo po najsvježijim informacijama došli i do toga da ljudi nezadovoljni i frustrirani svojim problemima počinju čak i bombe bacati prema nedužnim djelatnicima koji samo rade svoj posao.
Ako navedeno nije znak za ozbiljnu zabrinutost svih nas i traženje žurnih i ozbiljnih promjena u državi onda doista ne znam što bi to drugo uopće trebalo biti.
U Zagrebu, 28.01.2021.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika
Leave a Comment