Kad je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prije nekoliko mjeseci u Bačkoj Palanci usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom premijer Andrej Plenković je samo izjavio da je Aleksandar Vučić „pretjerao“, dokazujući time da kao premijer Republike Hrvatske uopće ni ne pokušava braniti dostojanstvo Republike Hrvatske što mu je dužnost kao ni hrvatske nacionalne i državne interese. Najmanje što je tom prigodom morao učiniti bilo je da povuće hrvatskog veleposlanika iz Beograda, a s Miloradom Pupovcem koji je nazočio tom četničkom derneku u Bačkoj Palalnci prekine koalicijsku suradnju i isključi Pupovčev SDSS iz Vlade. Andrej Plenković sve to nije učinio dajući tako legitimitet velikosrpskoj, bolje rečeno četničkoj, vladajućoj garnituri u Beogradu koja na temelju postavki iz Memoranduma 2 Srpske akademije nauka i umetnosti provodi projekt umanjivanja i čak oslobađanja krivnje Republike Srbije za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Kad se već spominje velikosrpska agresija, taj atribut Andrej Plenković u svojim javnim istupima nikad nije spomenuo, dapače sustavno ga i uporno izbjegava. Njemu je bliža odrednica „Domovinski rat“ koja može značiti građanski rat u kojemu nema ni govora o agresiji na Hrvatsku ni naplate ratne štete. I dok tako aktualni hrvatski premijer igra po taktovima nove velikosrpske politike prema Hrvatskoj, jedina zadovoljština hrvatskoj javnosti kad se govori o posljednjem ratu nalazi se u presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu koji je u tužbi Hrvatske protiv Srbije zbog genocida kvalificirao taj sukob kao agresiju jedne države, dakle Srbije na drugu, dakle Hrvatsku.
Ovaj uvod bio je potreban da se nakon novog napada srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića na Hrvatsku u povodu obilježavanja 20. obljetnice NATO-vog bombardiranja Srbije u Nišu ukaže na sad već jasno vidljivu sustavnu neprijateljsku politiku službenog Beograda prema Hrvatskoj. Podsjetimo, Aleksandar Vučić je tom prigodom usporedio pobjedničku vojno-redarstvenu operaciju Oluja s Jasenovcem. U duhu velikosrpske mitologije i notornih laži kojima se Srbija kroz povijest služila kao važnim sredstvom u ostvarivanju svojih velikosrpskih ciljeva Aleksandar Vučić je također rekao da „oni ubijeni u Jasenovcu, Jadovnu, Prebilovcu, operaciji Oluja nisu bili pogreška, već namjera nekih da nas u potpuinosti unište“. Naravno on se fokusira ne srpske žrtve stvarne ili fiktivne, jer službena srbijanska politika u svih ovih tridesetak godina nikad nije priznala da je njezina politika prema Hrvatskoj bila genocidna i da su Srbi na hrvatskom teritoriju počinili masovne zločine s ciljem da se na tada okupiranim područjima Hrvatske Hrvati potpuno unište, bilo ubojstvima, ili prisilnim iseljavanjem. Nikakvi progoni Srba u Srbiji nisu se dogodili akcijama Hrvatske vojske, nego su upravo prosrpska JNA i četničke postrojbe provodile fašistički teror na hrvatskom teritoriju nad hrvatskim stanovništvom.
Premijer Andrej Plenković ovog puta nije čak ni rekao relativizirajuću ocjenu da Aleksandar Vučić pretjeruje, pa se samo po sebi nameće pitanje čije interese zastupa predsjednik Hrvatske demokratske zajednice na čelu koalicijske hrvatske vlade. Njegova šutnja ili relativiziranje sustavnih napada na Hrvatsku koji dolaze iz Beograda mogu se jedino okarakterizirati kao izdaja a s obzirom na njegov visoki položaj kao veleizdaja. Štoviše kad je u pitanju njegov koalicijski partner Milorad Pupovac Andrej Plenković je takav svoj status još pojačao, jer ne vidi ništa sporno, iako bi trebao, u tome što je Milorad Pupovac, jednako kao što je to bilo i u slučaju četničkog derneka u Bačkoj Palanci, bio nazočan na tom skupu u Nišu. Umjesto da barem na neki način osudi odlazak Milorada Pupovca u Niš, on njega po povratku prima u Zagrebu.
Milorad Pupovac kao tzv. čelnik srpske manjine u srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj i kao osoba koja je indirektno umiješana u okrutno ubojstvo hrvatskog humanitarca dr. Ivana Šretera i u propast „Tesla banke“ postavlja ni manje ni više popis od 50 zahtjeva koji se s jedne strane tiču položaja Srba, kako on naziva pripadnike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i s druge strane Drugog svjetskog rata. Dakle Milorad Pupovac kao hrvatski državljanin, i kao u institucionalnom smislu politički Hrvat i to još kao zastupnik u Hrvatskome saboru ne želi čuti ništa o Domovinskom obrambenom ratu, odnosno fašističkoj velikosrpskoj agresiji. U tom pogledu on kao agent velikosrpskog projekta igra prije svega na kartu zaborava, a u slučaju novije povijesti na ustrajavanju ocjene da je Oluja predstavljala etničko čišćenje srpske manjine u Hrvatskoj, a ne operaciju koja je vratila okupirani teritorij u državno-pravni status Republike Hrvatske. Za pripadnike srpske manjine koju on predstavlja on smatra da Oluju oni ne mogu staviti u pozitivan kontekst. Njega međutim demantira 9.000 hrvatskih Srba koji su, smatrajući Hrvatsku svojom domovinom, sudjelovali u Domovinskom obrambenom ratu, a jednako tako i 17.000 hrvatskih državljana koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao Hrvati pravoslavne vjeroispovjesti. Ta značajna skupina hrvatskih državljana politički je marginalizirana od dvije vodeće političke stranke i nema svojih zastupnika u Hrvatskome saboru, dok mala skupina Pupovčevih Srba koja Hrvatsku nikad nije prihvatila kao svoju domovinu ucjenjuje i na čelu svojevrsne pete kolone vodi subverzivni rat protiv Republike Hrvatske. To su činjenice koje Andrej Plenković potpuno zanemaruje i uporno podržava subverzivne djelatnosti predsjednika Srpskog narodnog vijeća i saborskog zastupnika Milorada Pupovca i pristajući na njegove ucjene praktički postaje njegov suučesnik u sustavnoj unutarnjoj agresiji protiv Republike Hrvatske.
Vjekoslav Krsnik
Leave a Comment