Ne tako davno, obilježili smo 8. listopada, Dan Hrvatskog Sabora – 33 godine od povijesnih koje je donio naš prvi višestranački parlament vezano za razdruživanje od SFRJ, što je bila važna stepenica na putu ka državnoj samostalnosti.
I mnogi među nama, zacijelo se još uvijek sjećaju tog razdoblja 90-ih godina, kad smo vodili ogorčenu bitku za slobodu, izloženi barbarskoj agresiji Srbije, Crne Gore, “JNA” i domaćih srpskih terorista okupljenih oko kninskog “krajiškog” vodstva. No, i pored svih nedaća koje su nas u to vrijeme snašle, bili su to dani slave, ponosa i jedinstva hrvatskoga naroda i svih drugih koji su Hrvatsku prihvaćali kao svoju domovinu, jedinstva kakvo je rijetko kad u našoj dugoj i burnoj povijesti zabilježeno.
Svima koji pamte ratne godine, vjerojatno je u sjećanju ostalo i ponešto iz rada i djelovanja prva tri saziva Sabora Republike Hrvatske (u razdoblju od 30. svibnja 1990. do 2. veljače 2000. godine), kad je i pored oštrih ideoloških neslaganja parlamentarnih stranaka, u narodnom predstavničkom tijelu vladala kultura dijaloga, uz civilizirano i uljuđeno ponašanje zastupnika. Dakako, bilo je i odstupanja od toga, ali samo na razini ekscesa i te po svemu marginalne pojave u odnosu na ovo što se događa danas, toliko su benigne da nisu vrijedne spomena.
S ove vremenske distance, danas nam sve to djeluje gotovo nestvarno, budući da se posljednjih 20-ak godina korak po korak navikavamo na posve drugačiji diskurs kad su u pitanju istupi i rasprave u parlamentu, ali i na političkoj sceni uopće; diskurs koji je ne rijetko uvjetovan agresivnošću i nekulturom, odnosno primitivnim populizmom, pri čemu se ne biraju sredstva u podilaženju najnižim strastima jednog dijela javnog mnijenja kako bi se na sve raspoložive načine – pa ako treba i metodom ulice i mitinga – ušićarilo koji glas više i u konačnici srušila vlast i zasjelo na pozicije državne moći. I pritom nitko od tih populista – ni lijevi, ni desni niti oni koji se diče tzv. liberalizmom – i destruktivaca ne haje zbog štete koju čini i Saboru i državi i narodu. Osobni interes je iznad svega, a sve to se na jedan proziran i ne rijetko tragikomičan način nastoji upakirati u “interes naroda i građana” i njihovu volju – jer svaki populist se ponaša kao da je bogomdan, on uvijek govori “u ime naroda” i “građana” i “brine” jedino o njihovu dobru, on najbolje zna što narod i građani misle, žele, očekuju – čime jesu a čime nisu zadovoljni i dakako, spreman je na svaku žrtvu (retorički, naravno) kad je u pitanju “opća stvar” koju uvijek i u svakoj prigodi promovira kao vlastiti “ideal”. Krijući se tako iza “naroda”, “građana” i “općeg dobra”, populisti polako ali sigurno – korak po korak – osvajaju institucije vlasti i ovladavaju javnim mnijenjem koje (uglavnom) nasjeda ispraznim obećanjima samozvanih “proroka” i “izbavitelja”; jer, kod nas je danas politički najprobitačnije “raji” guditi ariju koja joj uhu godi, a to što izrečena obećanja nemaju nikakve veze s realnošću, koga briga!? Najvažnije je dočepati se vlasti, a dok ista ta “raja” ne shvati ovu prostu činjenicu, proći će dva-tri mandata i nešto će se već dogoditi. I to je taj modus operandi kojim se rukovode populisti.
Započelo je sa Živim zidom, Ivanom Pernarom i Viliborom Sinčićem, koji su “prokrčili” put u Sabor izravno s uličnih mitinga na kojima su palili kontejnere za smeće i razbijali po Zagrebu, nakon čega su vrata populizmu širom otvorena…i potom su na scenu stupili MOST, GLAS, “novi” – reformirani HSS, Možemo!, Centar, Stranka s imenom i prezimenom, a pod kapom SDP-a koji od 1990. godine do danas uglavnom predvodi “lijevo-liberalnu” oporbu. Budući da u suštinskom smislu nikad nije imao nikakvog političkog sadržaja niti suvislog programa, SDP se od početka oslanjao isključivo na naslijeđe bivše Partije (s tzv. antifašizmom i “socijaldemokracijom” kao glavnim polugama) i tako je ostalo do danas. SKH/SDP-SKH/SDP (danas SDP) je odmah po “transformaciji” SKH (čiji je mentalni, ideološki, svjetonazorski i pravni sljednik) populističkim metodama nastojao zadržati utjecaj na glasačko tijelo bivše Partije, ali u isto vrijeme ostvariti upliv i izvan toga, u širim slojevima društva, lažno se predstavljajući “demokratskom” opcijom i ekskluzivnim “zaštitnikom” ljudskih i građanskih prava – pa tako imamo svojevrsni apsurd, da “reformirani” komunisti koji su do 1990. godine gazili temeljna ljudska prava i slobode, ubijali zbog napisane ili izgovorene riječi, zatvarali i progonili, šikanirali i izvrgavali javnom ruglu i osudi pripadnike LGBT populacije šaljući ih u zatvore na višegodišnju robiju, najednom, doslovno preko noći postali najžešći zagovornici univerzalnih ljudskih prava i prava manjina (kako nacionalnih, tako i seksualnih), pa i ranjivih društvenih skupina (invalida, siromašnih, umirovljenika, žena, djece).
Velika prijevara u režiji starog komunističkog kadra Ivice Račana izvedena je maestralno (to se mora priznati) i tako je “nova” Partija (SDP) postala alfa i omega “demokracije” stavljajući se u ulogu političkog arbitra i tutora u hrvatskom društvu, potpuno zanemarujući i prešućujući teške grijehe svojih ideoloških prethodnika (pa i masovne zločine nad stotinama tisuća civila počinjene neposredno nakon Drugoga svjetskog rata).
U cjelini gledano, smisao političkog djelovanja pa u neku ruku i postojanja današnje političke oporbe u Hrvatskoj reduciran je na rušenje HDZ-a – to je ne samo njezin temeljni cilj, nego “poslanje” i “misija” o oni izvan toga ne nalaze sebe, što je jasno vidljivo u ponašanju – po potrebi i ujedinjavanju – ove grupacije unatoč ne rijetko različitim pa i posve suprotstavljenim ideološkim i svjetonazorskim opredjeljenjima.
Njihovo je ujedinjenje moguće samo i isključivo na “antihadezeovskoj” platformi; sve drugo je relativno i moguće, može ovako ili onako, ali kad se dođe do te točke, cijela oporba izražava monolitno jedinstvo. Biti “antihadezeovski” orijentiran, vrhovni je princip naše jadne i kukavne oporbe koja je u svojoj političkoj ispraznosti i nedostatku ozbiljnih programa i rješenja za goruća društvena pitanja prigrlila populističku retoriku i praksu – pa kad se već u redovnoj demokratskoj proceduri ne može pobijediti na izborima, idemo na ulicu, izvan institucija, ako treba i mitinzima rušiti ovu “trulu”, “korumpiranu”, “lopovsku”, “kriminalnu” vlast. A tko god (iz redova te i takve, bezglave, jadne i kukavne oporbe) napravi otklon od usvojene “antihadezeovske” matrice, “žetončić” je, “izdajnik”, “plaćenik”, “krtica HDZ-a” i dežurni krivac za razbijanje “jedinstva” onih “zdravih snaga” koje “imaju rješenje za sve”.
Najutjecajniji hrvatski mediji skloni senzacionalizmu sa svoje strane izdašno doprinose stvaranju polarizacije u društvu i crno-bijeloj slici svijeta u kojoj je naša stvarnost oštro podijeljena između “zločeste” vlasti (oličene u HDZ-u) i oporbe koja “ima rješenje za sve” i u kojoj su svi odreda “pošteni”, “časni”, “pametni”, “sposobni”, “iskreni” i “dobronamjerni”, pa iz svojih komercijalnih razloga promoviraju isti narativ, ne vodeći računa o nemjerljivoj i nepopravljivoj šteti koju nanose građanima i cijelom društvu takvim “informiranjem”.
Od samoga pojavljivanja na političkoj sceni, MOST, Možemo!, Centar, Stranka s imenom i prezimenom, Glas, Fokus i njima slične po svemu marginalne političke stranke i grupacije i njihovi lideri dobivaju medijski tretman koji je u očitom nerazmjeru s njihovom političkom težinom i društvenim značajem i utjecajem. Nakana je više nego očita: podržati ih, “pogurati” i promovirati s ciljem da ih se prikaže kao respektabilnu političku snagu, na što će (znaju to naši medijski mešetari) jedan dio ljudi nasjesti i shvatiti ih ozbiljno. I sve to kako bi se konačno srušio “mrski” i “zločesti” HDZ u kojem su se sabrala sva zla ovoga svijeta.
Tako se, primjerice, oni čija stvarna politička “težina” prema svim ispitivanjima javnog mnijenja ne prelazi 1 do 2 % (poput Dalije Orešković, Sandre Benčić, Ivane Kekin, Marije Selak Raspudić, Mire Bulja, Nikole Grmoje, Anke Mrak-Taritaš, Kreše Beljaka i sličnih persona) u medijima s nacionalnom koncesijom (uključujući i “javnu” – državnu TV) predstavljaju kao relevantne političke osobe i njihov se rejting smišljeno i sustavno “napuhava”.
Za te su oporbenjake rezervirane pozicije “boraca protiv korupcije i nepotizma”, oni su (osim što su svi odreda “časni”, “pošteni”, “stručni”, “kompetentni”), dakako (!) pod obvezno i neupitni “domoljubi” (pogotovu u vrijeme izbornih kampanja kad smišljeno i planski zaigraju na tu kartu); to je ta kasta koja ima ekskluzivno pravo na “antifašizam” i “zaštitu ljudskih prava”, iako bi se među njima bez mnogo muke moglo pronaći lopove i manipulatore, pa i takve koji su se svojih mjesta u institucijama države ili saborskih mandata dočepali prijevarom ili preko veze (uz pomoć najutjecajnijih državnih dužnosnika), da ne govorimo o parazitima koji ciljano i planski na državnoj sisi opstaju desetljećima mlateći praznu slamu pod krinkom “društvenog aktivizma” ili su financirani inozemnim novcem kako bi djelovali na urušavanju svega što je tradicionalno, konzervativno, pa u konačnici i kršćansko u većinski katoličkoj Hrvatskoj.
Nizozemski politolog čiji su predmet interesa politički ekstremizam i populizam u Europi i SAD-u, Cas Mudde, u jednoj od svojih knjiga daje definiciju prema kojoj je populizam “ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke grupe, pošteni narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz opće volje naroda” (vidi: https://zir.nsk.hr/islandora/object/fpzg:2220/datastream/PDF/download).
Slagali se s njegovim stavovima ili ne, razum nam govori kako moramo prihvatiti jednu prostu činjenicu i dokazanu istinu: svaka ideologija, pokret ili grupacija koja se služi silom, ili je pripravna na nasilje radi ostvarenja svojih namjera i ciljeva, duboko je nedemokratska, štetna i djeluje razarajuće na društvo – bilo da je riječ o anarhizmu, fašizmu, komunizmu, nacizmu ili globalističkoj agendi koja se danas nameće po okriljem “zaštite ljudskih prava i sloboda” s težištem na “pravima seksualnih manjina” i rodnoj ideologiji.
Što je “događanje naroda” donijelo našim istočnim susjedima, vidjeli smo – i još uvijek gledamo, jer taj proces (s povremenim stankama) tamo traje već više od 40 godina. Nije li vrijeme da se opametimo i shvatimo kako jedino razum, mir, poštivanje demokratskih standarda i društveni konsenzus oko najvažnijih pitanja mogu omogućiti boljitak svima, dok nas sve izvan toga, pa i divlji balkanski populizam gura u kaos i propast: u balkansku krčmu iz koje smo se jedva, stoljetnom borbom za samostalnost i uz velike žrtve izvukli, u uvjerenju kako se u nju nikad više nećemo vratiti?
Zlatko Pinter
Leave a Comment