By Uskoro će se ispuniti 34 godine od kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, čime se ispunio vjekovni san generacija hrvatskih domoljuba, od kojih je veliki dio, naročito za vrijeme komunističke vlasti, bio proganjan, podnoseći time veliku žrtvu zbog pravedne težnje za postojanjem slobodne demokratske države hrvatskog naroda.
Na tom putu snova, težnji i žrtvovanja mnogi su skončali vlastitim životom, a kulminacija borbe za vlastitu državu doživjela je svoj epilog borbom u Domovinskom ratu, ratu koji nam je nametnut i u kojem je naš narod podnio veliku žrtvu, a Domovina velika razaranja. Svima nam je jasno da je Domovinski rat temelj hrvatske državnosti i da je Hrvatska vojska oslobodila zemlju i potvrdila hrvatsku neovisnost, koju je Svijet priznao tri godine prije konačnog završetka domovinskog rata.
Čitav narod plebiscitarno je podržao borbu za neovisnu Hrvatsku, unaprijed znajući da će žrtva biti velika, entuzijastično gajeći nadu da ćemo izgraditi modernu demokratsku državu zapadnoeuropskog tipa u kojoj će živjeti potpuno slobodni ljudi, u ozračju vladavine prava, kao nužnim preduvjetom za razvoj prosperiteta svih njenih građana i razvoju demokratskih odnosa u svim porama društva.
Nažalost, u bitnim segmentima koji čine jednu modernu državu, još za vrijeme trajanja Domovinskog rata, a i kasnije, branitelji s puškom na borbenim linijama i ostatak naroda koji ih je logistički podupirao kako bi uopće taj rat mogli voditi, doživio je teška razočaranja. Dogodila se privatizacija poduzeća s tisućama ugašenih radnih mjesta, ključne tvrtke koje su bile perjanice gospodarstva, baze materijalno-financijskog razvoja i blagostanja hrvatske privrede poput INE, Plive i mnogih drugih, privatizirane su pod sumnjivim okolnostima. Određena grupacija ljudi enormno se je obogatila dok je zemlja krvarila, a s druge strane ljudi bez svojih radnih mjesta su postali socijalni slučajevi. Srednjeg sloja potpuno je nestalo, društvo se je raslojilo.
Na toj osnovi dobili smo društvo konfliktnih socijalnih odnosa, konstantnog socijalnog naboja i spoznaje da smo se izborili i dobili svoju državu u kojoj nema dosljedne vladavine prava, što je bio razočaravajući osjećaj svih hrvatskih domoljuba. Kako se drugačije osjećati naspram spoznaje da je prodano sve što je i nije trebalo biti prodano, da su se neki podobni obogatili i da ih nitko cijelo vrijeme nije pitao od kuda im kapital i koliko su poreza platili ako su to legalno zaradili.
Žalosti činjenica da je trend nastavljen do danas, da se i dalje suočavamo s raširenom pojavom kriminala i zlouporabe položaja obnašatelja javnih funkcija, odgovornih osoba u javnim poduzećima. Pojedinci iz tih struktura beskrupulozno se bave kriminalnim radnjama, gomilaju bogatstvo i nekretnine bez adekvatnog ili rijetkog odgovora pravne države koji, ako ga ima, svodi se uglavnom na istragu, kazneni progon i osudu, ali nikada, ali baš nikada, ne dolazi do oduzimanja nezakonito stečene imovine.
Takvo stanje kriminala, korupcije i nepotizma dovodi do razvoja frustracija među širim slojevima društva, a naročito kod mlade generacije, što rezultira rezignacijom i općom apatijom koja generira uznapredovalo emigriranje iz Hrvatske mladih u punoj snazi i intelektualnom potencijalu, što predstavlja katastrofu za nacionalnu stabilnost i prosperitet, nacionalnu sigurnost, demografski razvoj itd. Drugi dio mlade populacije svoje frustracije i bijes, manjim ili većim povodom, iskaljuje na ulicama, nasilnim ili granično nasilnim ispadima, pokušavajući uzeti pravdu u svoje ruke, u nedostatku vjere u vlastitu pravnu državu i njene institucije.
Ovih dana svjedoci smo takvih događaja. Stjecajem okolnosti sve se odvija oko aktivnosti u prostorima srpskih kulturnih društava ili javnim prostorima koje su koristila ta društva za svoje programe. Neki od tih događanja su potpuno benigni, u smislu da ne bi trebali vrijeđati nijednog hrvatskog građanina (kao folklor u Splitu), do onih koji su jako upitni s obzirom na CV onih kome su posvećeni (Dean Medaković u Zagrebu), tako isto i s obzirom na namjere, tko stoji iza svega i koji je krajnji cilj, odnosno političke posljedice. U tom smislu može biti razumljiv bijes temperamentnijih Hrvata, posebno mlađih, međutim način rješavanja problema je nedopustiv. U slučaju Medaković postavlja se pitanje gdje je hrvatska pravna država, gdje su institucije (Vlada, Ministarstvo kulture, MUP) i gdje su obavještajne službe RH ako ima indicija da iza svega stoji obavještajna služba Srbije. Sigurnosnoj službi jedne ozbiljne države ne može promaći činjenica da se u slučaju Medaković radi o osobi koja je u trenutku nastanka memoranduma SANU-a, ključnog dokumenta na temelju kojeg je nastala ideološka potka i razvijena doktrina srpske agresije na Hrvatsku (‘svi Srbi u jednoj državi’), bila glavni tajnik te srpske akademije nauka i aktivni sudionik kao suautor s ostalih 5-6 srpskih ‘akademika’, na izradi tog Memoranduma. Tvrdnje Milorada Pupovca da se izložba u Zagrebu ne odnosi na aspekt Medakovića kao srpskog nacionalista nego na umjetničku ostavštinu njega, kao povjesničara umjetnosti i cijele njegove obitelji, je smiješna i netko s hrvatske strane, Vlade, Ministarstva kulture bi je trebao raskrinkati kao bezočnu manipulaciju. Međutim, nitko ništa. Pitamo Pupovca, Vladu RH i cjelokupnu javnost: što bi se dogodilo i što bi na to rekao Pupovac kada bi nekome u Hrvatskoj palo na pamet napraviti reprint romana Ognjišta (jednog od najznačajnijih djela hrvatske književnosti) Mile Budaka i organizirati pompoznu promociju i razgovor o knjizi u Matici Hrvatskoj u Zagrebu?? Slijedeće pitanje je kako se događa da odjednom u mjesecu studenom budemo zapljusnuti kulturnim događanjima srpske provenijencije na svakom koraku, cilja li to na radikalne reakcije u Hrvatskoj (koje su se i dogodile),samo kako bi se dogodio ekces i usijala atmosfera? Da li u pozadini to nekome odgovara?
Dakle, ova pitanja moraju rješavati institucije pravne države. Pokušaj rješenja djelovanjem samoorganiziranih maskiranih grupa koje se kotrljaju ulicama uz primjenu ili prijetnju silom ne vodi nas nikuda. Eskalacija takvog ponašanja u vidu proganjanja bilo koje grupe iz Srbije koja se pojavi kod nas (sportaši u Rijeci) ili uličnog nasilja prema bilo kojoj grupi neistomišljenika, vodi Hrvatsku u građanski rat, a u konačnici dovodi do nestanka Hrvatske države, upravo ono što današnja srpska politika i agresivno četništvo koje javno manifestira Aleksandar Vulin&comp i želi. Nastavno na istu temu kontinuirano se provode svojatanja hrvatskog kulturnog naslijeđa, književnika, Dubrovnika, priča o ‘srpskoj Dalmaciji’ itd. Reakcije na takvu politiku ne smiju biti ad hoc, stihijske, maskirano grupiranje po ulicama i ostali ispadi s najniže razine, s ovim se u koštac mora uhvatiti Hrvatska kao država i njene institucije kojima je prvenstveni zadatak štititi tu istu državu i prepoznati opasnosti koje joj prijete. Ovo bi trebale imati na umu i institucije koje imaju ugled u hrvatskom narodu kao što su Katolička crkva, HAZU i druge pa bi u skladu s tim jedno jasno očitovanje i apel djelovao smirujuće ka normalizaciji stanja u zemlji, poglavito apel svima da se poštuju institucije pravne države, Ustav i zakoni i da se njima mora prepustiti rješavanje delikatnih situacija. Poglavito se crkva mora izdići iznad svega i prestati se ponašati kao partner vlasti nego se okrenuti svom osnovnom poslanju širenja poruka Evanđelja, kao što to čini očito usamljenik u tim nastojanjima u njenim redovima, riječki biskup Mate Uzinić
Cijela priča i halabuka završila je raspravom o Thomphsonu, ustašama i partizanima. Zbog istine i zdravog promišljanja našeg naroda jednom treba reći da je Hrvatsku, njenu državnost i granice obranila isključivo Hrvatska vojska, organizirana u gardijske brigade i domobranske pukovnije. Odora koju su nosili bila je zeleno-maskirna. Nisu je oslobodili ni ustaše, ni partizani, niti samo HOS. Srčani hrvatski mladići, pripadnici HOS-a, koji su u početku nosili crne uniforme, sudjelovali su u jedinicama HV-a u istoj maskirnoj uniformi, a na lijevom rukavu imali su amblem HOS-a. Zbog istine također treba reći da je HOS organizirao Dobroslav Paraga kao stranačku vojsku, sa svim reminiscencijama na Francetićevu crnu legiju (uniforma, pozdrav, imena nekih jedinica, npr. Rafael vitez Boban). Pokojni predsjednik Tuđman je uvidio svu štetnost takvog poteza po međunarodni položaj Hrvatske (još nepriznate) i kao nešto što ide u prilog tvrdnjama tadašnje srpske politike da se ovdje stvara nova ustaška država. Prisjetimo se, u tom smislu KOS i srpske obavještajne službe organizirale su miniranje zajedničke grobnice židovskih žrtava na Mirogoju, kao i ulaza u Židovsku općinu u Zagrebu. U tom kontekstu Tuđman je donio odluku o ukidanju HOS-a i ponudio im integraciju u HV, što je velika većina njih i učinila, a Paragu i HSP deložirao iz Starčevićevog doma na Trgu Ante Starčevića u Zagrebu. Navedeni događaji dogodili su se početkom zadnjeg kvartala 1991.godine.
Slijedom ovih činjenica nepravedno je i nepošteno prema svim ostalim pripadnicima ZNG-a i HV-a prenaglašeno naglašavati ulogu HOS-a ili isključivo samo HOS-a kao što su to radile navijačke skupine prilikom dana pobjede i domovinske zahvalnosti ove godine u Kninu. Jasno, uz još jedno naglašavanje da su pripadnici HOS-a dali junački doprinos obrani domovine, djelujući u sastavu HV-a, u kojoj su po broju u odnosu na ostale pripadnike činili manji dio. Isto tako neprimjereno je pozdrav ZDS isticati kao dominantan u HV-u za vrijeme Domovinskog rata, jer to jednostavno nije bila istina.
Kao rezime navedimo da nam kao državi niti naciji ne može služiti na čast toliko forsiranje crnih boja, uniformi i rehabilitiranje nečega što nema legitimitet u zajednici zapadnih država, a isto tako ne možemo se dičiti poslijeratnim zločinima koje su počinili pripadnici partizanskih jedinica nakon 1945., kao i komunističkim razdobljem do 1990. u kojem su oni vladali nedemokratskim metodama.
Nama uzor i dika mora biti časna Hrvatska vojska i njena veličanstvena pobjeda koja je je obranila Hrvatsku državu i omogućila joj svrstavanje uz blok modernih zapadnih demokratskih država. Da bi takva i ostala i opstala u njoj mora u punoj mjeri egzistirati vladavina prava i sve eventualne konflikte koji se u društvu pojave, moraju isključivo i jedino rješavati institucije te iste pravne države, od pravosudnih do represivnih. Tada će joj puno više vjerovati njeni građani, a više će je uvažavati i respektirati i njeni protivnici, kojih očito, nije malo.
Anđelko Jeličić
