By Iako se radilo o izborima na lokalnoj razini, promatrajući ih u širem nacionalnom okviru, oni su u tekućoj hrvatskoj politici razotkrili nove trendove kao neminovne produkte protoka vremena i nove generacije odgojene i stasale u državi koja je proslavila 30. obljetnicu svoje državnosti. Sa stajališta objektivne procjene tih trendova vodeći prije svega računa o hrvatskim nacionalnim interesima može se govoriti o njihovim negativnim i pozitivnim značajkama. Naravno najvažniji čimbenik u utvrđivanju nacionalnog interesa jest u samoj ishodu izbora odnosno o utvrđivanju stupnja demokratičnosti izbornog procesa, bez obzira na manjkavosti izbornog zakonodavstva. Hrvatska postoji već 30 godina i u čitavom nizu izbornih turnusa, od predsjedničkih preko parlamentarnih pa europarlamentarnih do ovih lokalnih nikad se nije dogodio ni jedan veći incident. Kad se to usporedi s prvom Jugoslavijom koja je bila parlamentarna monarhija a trajala je samo 23 godine pri čemu je uvedena i kraljeva diktatura, onda je i te kako vidljivo da je hrvatski narod koji kroz povijest nikad nije imao mogućnost da prakticira demokraciju kao općeprihvaćeni politički sustav zapadne civilizacije, dokazao i dokazuje svoju političku zrelost, unatoč tome što je izborno zakonodavstvo i njegova primjena puno manipulacija i prijevara. O demokraciji u totalitarnoj komunističkoj Jugoslaviji u kojoj je hrvatski narod podnio velike žrtve izlišno je govoriti.
U toj političkoj glavnoj zrelosti hrvatskoga naroda ima i te kako nezrelosti. Na prvom mjestu to se očituje u konstantno niskom stupnju izlaznosti birača na izborima. Tako je bilo i na ovim lokalnim izborima, jer se ponovila situacija iz prethodnih izbornih turnusa da je na birališta izašlo zavisno od sredine do sredine tek oko 40 posto birača. To je prvi i najvažniji negativni trend ovih izbora koji će se vjerojatno ponavljati na idućim izborima. Ta pasivizacija biračkog tijela ima mnogo uzroka, pri čemu je svakako najvažniji povijesno naslijeđena sluganska psihologija prosječnog hrvatskog građanina koja je jedinu iznimku demonstrirala u trenutku sloma svjetskog komunističkog pokreta i raspada totalitarne komunističke Jugoslavije. U toj povijesnoj prijelomnici hrvatski je narod plebiscitarno izišao na izbore za državno osamostaljenje, makar u tom momentu to bilo tek unutar predložene konfederacije. Tad je hrvatski narod pokazao svoju političku zrelost jer je to bio trenutak svjetske i europske povijesti koji se u životu jednog naroda događa samo jednom. Ta niska izlaznost koja se ponavlja od izbora do izbora posljedica je, kako se jednom izrazio Vlado Gotovac, činjernice da je hrvatski narod politički zapušten.
Međutim na ovim izborima kao pozitivan trend pokazao se ulaz u političku arenu od ljevice do desnice nove generacije birača rođene u hrvatskoj državi. To je trend koji će u idućim izbornim turnusima dolaziti sve više do izražaja. Najviše se taj trend manifestirao u izborima za novog gradonačelnika Zagreba koji je pobjedom platforme “Možemo” još jednom dokazao da je Zagreb institucionalno crveni grad, ovaj put opet uz obilatu financijsku pomoć izvana. Liberalno-globalistički “tupamarosi” Tomislava Tomaševića i njegove svite s “Možemo” lansirali su novu jugohrvatsku ljevicu eliminirajući SDP kao vodeću oporbenu stranku, ali je veliko pitanje može li takav koncept zavladati cijelom zemljom kao što je to u institucionalno crvenom Zagrebu. Značajan uspjeh u Zagrebu svakako je ulazak Miroslava Škore na čelu Domovinskog pokreta u drugi krug, ali je pitanje hoće li Domovinski pokret znati i uspjeti kapitalizirati taj uspjeh kao nova “treća snaga” na hrvatskoj političkoj pozornici. U taj trend uklapa se i faktički “kolosalan” poraz HDZ-a kao vodeće političke stranke s diktatorskim Andrejom Plenkovićem kao gubernatorom Europske komisije. Nikakve pobjede na razini županija i općina koje on spominje kao “kolosalnu pobjedu” ne mogu nadomjestiti dva velika poraza HDZ-a u Zagrebu, gdje kao ni SDP u drugom krugu nije imao svojeg kandidata, te u Splitu gdje je Plenkovićev kandidat Vice Mihanović doživio uvjerljiv poraz
Novi politički trend koji će očito imati reperkusije na nacionalnoj razini je ono što se dogodilo na krajnjem istoku i zapadu države. U Slavoniji se pod županom Ivanom Anušićem koji je i potpredsjednik HDZ-a formira nova jezgra otpora diktatorskom ponašanju Andreja Plenkovića u vodećoj hrvatskoj stranci. Novi gradonačelnik Osijeka nije bio favorit Andreja Plenkovića nego upravo proizvod župana Anušića, ali još je uočljivije da je bivši hadezeov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava kao nezavisni kandidat uvjerljivo pobijedio u gradu-heroju. Nešto slično pozitivno, gledajući iz nacionalne perspektive, dogodilo se u Istri gdje je “istrijanski” IDS na nekoliko razina doživio težak poraz, a najvažniji je pobjeda nezavisnog kandidata profesora hrvatskoga jezika Vinka Zoričića u “istarskoj” Puli. Dodatna značajka ovih lokalnih izbora jest pojava niza novih inicijativa i sva sila nezavisnih kandidata za gradonačelnike, načelnike i župane, kao i za županijske skupštine, gradska i opinska vijeća. Kao indikacija tog trenda najbolje može poslužiti uspjeh nove stranke “Fokus” s težištem u Zagrebačkoj županiji. Stranka je utemeljena prije samo nešto više od godinu dana a na ovim izborima osvojili su čak četiri od devet gradova u toj županiji i što je najvažnije Samobor gdje je incidentnog Krešu Beljaka pobijedila 33-godišnja Samoborka Petra Škrobot. Kasrakteristično je da stranku čine relativno mladi ljudi od 28 do 40, dakle oni koji su stasali i rođeni u hrvatskoj državi, pa nisu opterećeni prošlošću poput dvije vodeće stranke.
Sve te karakteristike proteklih lokalnih izbora nesumnjivo će imati i te kako važnu ulogu u idućim godinama. Prvi test će biti sljedeći parlamentarni izbori, bili oni redovni za tri godine ili prijevremeni što je sasvim moguće s obzirom na oslabljeni položaj koalicijske Vlade Andreja Plenkovića i njegov očit izborni poraz u novim političkim okolnostima i izazovima s kojima se suočava Hrvatska.
Vjekoslav Krsnik
