Na svako škakljivo pitanje, posebice u vezi s Agrokorom, naš premijer Plenković odgovara s dvije
genijalne doskočice – da Hrvatska napreduje i da je za to on zaslužan.
Pa, koliko napredujemo i koliko je premijer Plenković zaslužan za to?
“Svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem” – rekao je mladi glumac Štimac u kultnom
filmu “Sjećaš li se Doly Bel”. Republika Hrvatska je u pozitivnom smislu napredovala svaki dan u
svakom pogledu; samo u Domovinskom ratu, u velikim bitkama i u Oluji… Čak i tamo gdje smo po
koju bitku izgubili, na kraju je bila čista pobjeda.
Nažalost, paralelno s dragovoljcima i braniteljima, također se događalo napredovanje ali u krivom,
negativnom smjeru. Tuđmanovi pohlepni jurišnici koji su bježali od braniteljske odore kao Sotona
od tamjana – također su svaki dan napredovali. Penjali su se na govornice, busali se u hrvatska prsa
i uzvikivali domoljubne parole. Od 1990. do 1996. godine stvorili su ti veliki domoljubi
privatizacijom, ratnim profiterstvom i kriminalom čvrsto jezgro prebogate vlasti. Lukavo su gurnuli
u stranu branitelje, prave tvorce slobodne Hrvatske. Učinjen je prvi korak na putu prema paklu,
popločen manipulacijama, prijevarama, krađama, pljačkama, zločinima, izdajama domovine.
Sada s odmakom od tri desetljeća od pada Berlinskog zida možemo točno definirati tvorce tog
našeg “napredovanja”. Prvi i najzaslužniji pokretač ovoga što danas zovemo državom Hrvatskom,
nedvojbeno je učenik zloglasnog NKVD-a, Josip Manolić. On je 1989. minirao legalnu Osnivačku
skupštinu Hrvatske Demokratske Zajednice i pozvao 48 udbaša u jarunsku baraku. U baraci
nogometnog kluba “NK Borac”, 17. lipnja 1989., na tajnoj Osnivačkoj skupštini HDZ-a, za
predsjednika izabran je Titov general Franjo Tuđman. Krenulo je silovito. Na nalog Tuđmana, Jakša
Barbić i Mato Babić, “genijalni pravnici”, stvorili su Zakon o pretvorbi koji je, uz Pavelićev Rasni
zakon, prenesen iz nacističkih Nirnberških zakona iz 1935, – najveća sramota hrvatskog naroda.
Po prešutnom sporazumu Tuđmana i Račana, Savez komunista Hrvatske postao je lažna oporba, i
taj sporazum poštuje se do danas. Interesna zajednica HDZSDP opljačkala je sve vrijedne resurse
koje su stvarale generacije u Hrvatskoj. Krema UDBE; Josip Perković, Zdravko Mustač i najveći od
svih, direktni nasljednik velikog ruskog rezidenta Ivana Krajačića, Steve – Franjo Gregurić,
promijenili su zastavu. Crvenu petokraku zamijenili su šahovnicom, ali ćud je ostala ista. Gregurić
je postao premijer (ali i znatno više!). Njegova grupa “Hennessy” iz duboke sjene konspiracije,
kontrolirala je sve segmente privatizacije, pljačke, šverc naftom, oružjem i drogama u Hrvatskoj,
sve do 2017. godine, do otvaranja afere Agrokor. Tek pozne godine i bolest zaustavile su energiju
ovog Stevinog nasljednika, ali njegov utjecaj osjeća se i danas.
Gore spomenutim imenima moderatora Republike Hrvatske treba pribrojiti Nikicu Valentića i
velikog manipulatora, Ivu Sanadera te najveće zlo koje je zadesilo Hrvatsku od 2002. godine do
današnjih dana, Mladena Bajića. Državni odvjetnik Bajić (danas zamjenik) nedjelovanjem protiv
privatizacije i visokog kriminala, te selektivnim djelovanjem, učinio je Hrvatsku azilom kriminala i
korupcije. On sam pošten je i skroman, nema tajnih računa, ali je bivšoj supruzi bio “široke ruke”.
Gospođa Ecija imala je još prije sedam godina preko 35,5 milijuna kuna, odnosno 4.720.000 eura
na tajnom računu u Reiffelsen-Landesbank Steierbank AG.
Na inozemne tajne račune hrvatske političke elite izneseno je blizu 50 milijarda eura, najviše putem
Hypo banke. Nezamisliv broj; 380 tisuća milijuna kuna! Mnogi analitičari smatraju da je izneseno i
znatno više
Sve ostale garniture vlasti, samo su nasljeđe ovih moderatora, tvoraca političkog modela koji
neminovno dovodi do democida, iskorjenjivanja cijelog naroda bez obzira na naciju, vjeru ili spol.
Početkom 2018. započela je posljednja etapa democida blokadom stotina tisuća građana, ovrhama
stanova i kuća te masovnim iseljavanjem stanovništva. Ubrzano umiranje starih i bolesnih kao i više
nego slab natalitet – ubrzavaju posljednju etapu.
Hrvatski građani zaboravili su što znači napredovati. Nekada smo bili na vrhu tranzicijskih država,
danas smo na samom dnu. Hrvatski korpus urušava se, propada, nestaje, klizi nezaustavljivo prema
bezdanu; u gospodarskom i još više u moralnom smislu. Hrvatski film svakidašnjice možemo
razlučiti na tri dijela.
Skoro 30 posto je gladnih ljudi i uskoro će doseći trećinu stanovništva. Hrane se koliko mogu u
pučkim kuhinjama, kopaju po smetlištima i polako se pretvaraju u polumrtve zombije. Umiru brzo
zbog raspadajućeg zdravstva, hladnih soba i loših higijenskih uvjeta. Druga trećina mladih i
stručnih ljudi intenzivno radi na odlasku u neku daleku zemlju, dakako s djecom, porodicama i s
onim što mogu ponijeti sa sobom. Tek svaki stoti putnik pomišlja da će se jednom vratiti.
Treća trećina čini srž Hrvatske i njezinu budućnost.Ta treća trećina je raslojena i heterogena. U njoj
najveću skupinu čine starci i sve manji sloj radnika i proizvođaća s njihovom djecom. Manji dio te
skupine je eurima mjereno, najvrjedniji u Hrvatskoj, odnosno najbogatiji sloj; prebogati tajkuni i
tisuće političkih uhljeba koji ne rade ništa, ali pristojno žive po standardima razvijenog Zapada. U
ovu treću grupaciju pripadaju i prenapuhane, pregoleme javne službe od kojih jedan dio ipak nešto
radi. I onda dolazi vrh piramide, ono što pokriva sve tri trećine Lijepe naše. To je izvanredno
učinkovit stroj izgrađen na temeljima Oktobarske revolucije i srednjevjekovnog Kršćanstva,
odnosno UDBE i Kaptola. Okosnicu više ne čine klasični udbaši, nego druga generacija udbaša
(sinovi, kćeri, rodijaci…) s predatorskom nadogradnjom i uzorima pohlepnih Tuđmanovih političkih
pljačkaša devedesetih godina. Preobraćeni sinovi uz blagoslov Biskupske konferencije nastavljaju
posao s istim odredicama, ali izvlačenje novca više nije milijunsko – nego milijardsko (Agrokor!).
Veliki krediti pokrivaju hedonizam elite golemim primanjima, preskupim limuzinama i beskorisnim
putovanjima u inozemstvo. Puk je miran, zaokupljen hipnotičnim i stalnim “agitpropom” s
propovjedaonica o svetom hrvatstvu i mržnji prema svemu drugom i drukčijem. Deset Božjih
zapovijedi svedeno je na sedam – isključene su tri, odnosno dolje navedene tri zapovijedi ne koriste
se u Hrvatskoj!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje
njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!.
Kao što je spomenuto savez druge generacije UDBE i Kaptola izuzetno je učinkovit i u stabilnosti
sustava branjenog kordonima specijalaca, golemim brojem policajaca i ako treba vojskom.
Učinjeno je sve da se zaštiti stabilnost mandata svih dužnosnika, što znači da se mandat održi do
kraja uz garantirana masna primanja i bezbrojne beneficije. Ostalo; gospodarstvo, reforme i hrvatski
puk, manje su važni čimbenici i sve “napreduje” prema dolje. Uz Grčku, Mađarsku, Rumunjsku i
Bugarsku spadamo u pet najkorumpiranijih zemalja Europske unije. Kad se ubroje milijarde eura iz
afere Agrokor koje su otišle u američke strvinarske fondove i dakako u provizije – ostat ćemo sami
na dnu korupcijske liste. Korupcija je karcinomski zahvatila sve pore u Hrvatskoj pa je i udruga
koja se bavi korupcijom pala na tom ispitu. Našoj udruzi “Transparency International Hrvatska”
oduzeta je licenca od krovne grupe Transparency Internationala i udruga više nema pravo korisiti to
ime.
Može li gore? Ovaj izuzetno kratki presjek; od Domovinskog rata, preko privatizacije i
svakidašnjice do zadnje etape našeg puta – u ništa, u democid!, komentar je na one doskočice s
početka teksta kojima premijer Plenković odgovara na škakljiva pitanja.
Hrvatska ne napreduje nego strmoglavo pada, a za to je dobrim dijelom zaslužan i naš premijer.
Anno Domini MMXVIII: Saša Radović
Leave a Comment