Najnoviji prelazak nekadašnje SDP-ove akvizicije Boške Ban na stranu vladajuće većine u saborskim klupama, samo je jedan od niza takvih prelazaka kojima smo bili svjedoci, pa mogli bi reći, već od samih početaka uspostave demokratske, samostalne Republike Hrvatske. Ti procesi gotovo su u pravilu išli smjerom od centrističko-lijevih stranaka ka grupaciji koju je predvodio u tom trenu vladajući HDZ, a eventualna preskakanja iz desnih pravaških i inih opcija u HDZ ne mogu ići pod isti nazivnik jer te opcije su po difoltu nekritički uvijek držali stranu HDZ-a, bez obzira na formalne i neformalne koalicije ili članstvo odnosno nečlanstvo u HDZ-u. Međutim, ako su ti slučajevi do pojave Plenkovića bili sporadični, od 2016. godine, od kada je on na vlasti, to je postalo pravilo, događa se u kontinuitetu, a akteri u transferima pojedinačno dolaze sukcesivno, u nizu, međutim nisu rijetki niti momčadski prijelazi.
Svakome je jasno da pozadina svega nije plemenita namjera, ni općenacionalni interes, niti dobrobit naroda. Glavni motiv je puki ostanak na vlasti, pod svaku cijenu, pri čemu se ruše svi aksiomi po kojima funkcionira parlamentarna demokracija. S obzirom da je također svakome jasno da se transferi ne događaju zbog nagle prosvjećenosti ili Božjom providnošću čudno stečene spoznaje o pripadnosti drugom političkom jatu, nego pukom interesu motiviranom unosnom sinekurom, odnosno materijalnim probitkom, onda se to nikako drugačije ne može nazvati nego političkom korupcijom. S obzirom da se sve odvija na najvišem političkom vrhu, u glavnim institucijama vlasti, onda ovakva vrsta političke korupcije slobodnom se može smatrati placetom za svaki drugi oblik korupcije: traženje mita, namještanje natječaja, provizija i potkradanje vlastite države.
Temelj parlamentarne demokracije čini trodioba vlasti kroz tri sastavnice zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Zakonodavna vlast – parlament, čine od naroda birani zastupnici, koji mandat dobivaju temeljem svog političkog programa, s kojim tijekom kampanje izlaze pred potencijalne birače. S principijelne razine gledano, svaki prelazak zastupnika, a naročito iz opozicijskih redova u vladajući blok, za vrijeme trajanja jednog parlamentarnog saziva, predstavlja izdaju birača koji su tog zastupnika birali. S tog aspekta zanimljivo je postaviti i pitanje moralnog profila konvertita koji nakon takvog čina opet ima snage izići u javnost, gledati u oči ljude koji su ga birali, bez obzira što je svjestan kako ga ti isti ljudi smatraju beskarakternim prevrtljivcem kome interes naroda i rad za opće dobro ne znače ništa i da je čitava predstava odigrana isključivo u cilju njegovih osobnih interesa i promocija.
Posebno je interesantan i opasan slučaj kada jedna stranka, kao što je to napravio svojedobno Vrdoljakov HNS, u parlament uđe na zajedničkoj koalicijskoj listi sa SDP-om, glasove dobije na programu potpuno suprotnom HDZ-ovom pa nakon što je Plenković iz koalicije i Vlade odstranio MOST, u pola mandata, na poziv Plenkovića, prijeđe u koaliciju s HDZ-om. Ima li veće političke, moralne, ljudske prostitucije od takvog čina, koji ljudima izaziva osjećaj gađenja prema izborima, politici i političarima. Da li je nekome možda cilj ljudima ogaditi izlazak na izbore? Što radi taj Plenković i na što je sve spreman u svrhu svoje narcisoidne želje da što duže i pod svaku cijenu ostane na vlasti? Temeljem kojeg prava pretvara Hrvatsku u svoju guberniju u kojoj se ništa ne događa bez njegovog odobrenja? Osjeća li taj čovjek ikakvu odgovornost i sram zbog činjenice što ovakvi postupci potkopavaju postulate parlamentarne demokracije, prave karikaturu od države ako parlamentarni izbori i njihovi rezultati postaju farsa? Može li Hrvatska imati legitimaciju moderne zapadnoeuropske države i pripadati etabliranim državama pune parlamentarne demokracije, ako de facto na djelu imamo njegovanje kulta ličnosti, što kao direktnu posljedicu stanja ima npr. pomno osmišljeni u vrhovima vlasti i sam nastanak slučaja ‘Grupa Borg’, preko koje je iz Agrokora izvučeno pola milijarde kuna, a naknadnom intervencijom prema državnom odvjetništvu slučaj je amnestiran od kaznenog progona. A gdje su svi ostali slučajevi lopovluka establišmenta.
Zaključno, žetoniziranjem parlamenta Andrej Plenković je zaigrao opasnu igru kojom ugrožava hrvatski parlamentarni sustav i generalno demokraciju u Hrvatskoj. Takvim djelovanjem generira frustraciju, razočarenje i malodušnost u narodu. Od hrvatske demokracije čini tužni derivat, koji sve misleće ljude, naročito mlade, tjera u rezignaciju jer vide da ih pravi budalama. Odgovor demokratski nastrojenih i svih ljudi i političkih stranaka kojima je stalo do dobrobiti i budućnosti Hrvatske, mora biti u vidu prijedloga zakona po kojem bi mandat zastupnika izvorno pripadao stranci, ako je u sabor ušao preko stranačke liste, a sama stranka ne može izići iz koalicije do kraja mandata i tvoriti neku drugu koaliciju, odnosno parlamentarnu većinu. U slučaju koalicijskog raskola, koji bi značio gubitak parlamentarne većine odmah se raspisuju novi parlamentarni izbori. Ovo su načelna polazišta, ali na ovoj platformi trebalo bi razraditi zakonski prijedlog ili provesti referendum pa da vidimo tko bi to mogao ignorirati ako to svojim potpisima podrži milijun građana.
Kako god bilo, na ovaj ili neki drugi način, svakako treba sve poduzeti kako bi se Plenkovića onemogućilo u korištenju nedemokratskih alata pomoću kojih gradi samovlašće, autokraciju i kult ličnosti besprizornom kupnjom saborskih zastupnika koji ne drže do sebe i svog moralnog integriteta.
Anđelko Jeličić
Leave a Comment