Pismo njegovoj ekselenciji veleposlaniku Republike Austrije Josefu Marcusu Wuketich…

Podjeli

Brisanjem hrvatskog povijesnog grba, Austrija briše i svoju prošlost….

Hrvatski povijesni grb  na mnogim je javnim mjestima u Austriji,  na zgradama, muzejima i crkvama. Sastavni je dio grba Austrougarske monarhije i cara Franje Josipa koji je vladao Austrougarskom 66 godina.

Taj isti povijesni hrvatski grb evo ukrašava sliku Austrougarskog cara, a nekim nadobudnim političarima  nakon toliko godina smeta.

Podsjećam, lokalne vlasti Koruške su prema rješenju o zaplijeni od 20. travnja ove godine uklonile hrvatski grb sa spomenika na Bleiburgu, preciznije rečeno Lojbaškom polju, koji se ondje nalazi od 1987. godine.

Vlasti su se mijenjale, ali nitko nije dirao u grb. Poistovjećivati povijesni grb samo sa jedni dijelom povijesti i proglasiti ga ustaškim i  izjednačavati samo sa tim dijelom  je tendenziozno i zlonamjerno.

Zašto se pravi razlika i u žrtvama? Zar su hrvatske  žrtve sa Bleiburga  manje važne, neznane,  ne smije biti hrvatski grb, da se zna čije su to žrtve?

Zar zločin nije zločin, ma tko ga počinio? Izgleda da za lokalne Koruške vlasti nije, jer hrvatske žrtve ne smiju biti obilježene hrvatskim grbom. Ne smije se znati da su ih pogubili komunisti! Do kada sakrivati zločine komunizma?

Podsjetila bih na  Kurta Waldheima (1918–2007) austrijskog političara. Waldheim je bio član Austrijske narodne stranke (Österreichische Volkspartei, ili ÖVP) i bio je ministar vanjskih poslova. Bio je glavni tajnik Ujedinjenih naroda (1972–81), a kasnije predsjednik Austrije (1986–92).

  1. godine Waldheim se kandidirao za austrijskog predsjednika. Kako u prvom krugu izbora nije dobio apsolutnu većinu glasova, ušao je u  drugi krug sa  kandidatom  Socijaldemokratske stranke (Sozialdemokratische Partei Österreichs ili SPÖ) Kurta Steyrera. Tijekom kampanje pojavila su se pitanja o Waldheimovoj prošlosti kao časnika u njemačkoj vojsci i njegovom članstvu u Sturmabteilungu (SA) u Drugom svjetskom ratu, jer je bilo nekih propusta u njegovoj, u to vrijeme, nedavno objavljenoj autobiografiji ( In the Eye of Oluja: Memoari (1985.)).

Povijesni hrvatski grb u katedrali u Padovi

To je stvorilo sumnje u njegovu moguću umiješanost u ratne zločine. Kao posljedica toga,  Waldheim se suočio s velikim kritikama kako u zemlji tako i u inozemstvu (primjerice, od strane Svjetskog židovskog kongresa). Oštro ga je napao kancelar Fred Sinowatz iz Socijaldemokratske stranke. Narodna stranka  je  stala u obranu svog kandidata, koristeći argumente koji se smatraju barem djelomično antisemitskim (to su isticali masovni mediji). Također je iskoristio međunarodnu kritiku apelirajući na austrijske birače da nitko osim Austrijanaca neće odlučivati ​​tko će postati sljedeći predsjednik. Sam Waldheim je negirao bilo kakvu umiješanost u ratne zločine i tvrdio da nije učinio ništa osim svoje dužnosti kao vojnika. A što vojnik radi u ratu? Pobijedio je na izborima i postao austrijski predsjednik te je ostao na toj funkciji do 1992. godine.

To su licemjerni  kriteriji i očito je  da  nema osjećaja za žrtve, i njih dijele na podobne i nepodobne.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Na znanje:

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske

Post scriptum:

Pogledajte Mornaričko groblje ili  K.u.K Marinefriedhof u Puli.

Pod stoljetnim čempresima svoj je trajni dom u ovom najmirnijem pulskom parku pronašlo oko 100 tisuća vojnika i časnika. I to ne samo austrijskih, već svi onih koji su u doba Austro-Ugarske služili tadašnju vojsku. Ovdje možete vidjeti spomen-obilježja poljskim, slovenskim, bošnjačkim, mađarskim, hrvatskim i svim drugim vojnicima koji su dali svoj život za domovinu, a možda i pronaći nekog od svojih predaka. Pokopani su ovdje i pomorci i drugih zemalja – Francuske, Engleske i Španjolske koji su se u glavnoj austrijskog ratnoj luci našli na proputovanju, svi sa svojim insignijama, pa čak i arapskim.

 Svi ovi koji su sudjelovali u brisanju povijesnog hrvatskog grba u Austriji na Bleiburgu, gledajući ovo groblje, gledajući način iskazivanja pijeteta, a ne mržnje, mogu samo ostati duboko posramljeni kao ljudi!

Ovdje u tišini ovog groblja pijetet priča svoju pravu ljudsku priču!


Podjeli
Leave a Comment