By Naš je obični čovjek danas doveden u teške zablude. Možda samo zabrinut iskrivljavanjem tumačenja izraza nacionalizam kad od njega delaju istoznačnicu sa šovinizmom pretvarajući se polagano u sluge sotone, koje im taj narativ svjesno, često i uspješno, podmeću.
Da treba, prvo osuditi svoje, a i voljeti svoje, ali kako mrziti sebe ako ne poznaš u krvi svojoj zločina, a njom se napio netko kome se ne želiš svetiti, dok bi se on i bez dokaza i razloga osvetio. Tebi. Zato što tvrdi da posao nije dovoljno dobro urađen tamo daleke 1945.
Ti bi tu laž o zločinu vlastitog Naroda morao prihvatiti unatoč činjenici što ni za presude, osim zločinačkim egzekucijama, nije bilo mjesta a ni zdravo razumske snage.
Vjerovao sam kao dijete da je onako kako su nas Titine škole šarenila učile. Nije baš ni bilo drugog izbora. Dok se nisam i sam probudio u ratu. Počeo nakon njega, kao prvog profesora, spoznavati istinu. Učiti i na kostima svojih najbližih, što su nekad bile i meso i krv dok im mladu kožu nisu Britanci predali onima kojih se djeca i unuci ni danas ne kaju, a ja bih se popišao na kosti toga moga što je eventualno zločin počinio ili bi ga barem ako do njih ne mogu, kao što ni ne mogu, osudio i za njih se pokajao. Očito sam u bespotrebnoj samokritičnoj namjeri takvog čina jer da ima razloga oni, tada gospodari života i smrti, to bi i te kako znali, i ne bi prijetili braniteljima i mladima, prišivajući njihovoj djeci ono najcrnje “ustaštvo” s dna kace, koje nije bilo pravilo, a i ne treba ga pravdati kao isključivo naopako i takvo. “Ustaštvo” je bilo i ono još daleko prije četresprve kad se na mukama tražilo svjetlo, ugaslo u Beogradskom parlamentu u kojem je Pavelić preživio pokolj a osuđeni mi svi s njim. Makar, za zločine nit je suđen niti odgovarao
Jednostavna je povijest Hrvata. Dovoljno je samo pratiti tragove kostiju, pogotovo onih iza 12 zidova čvrstih pregrada da skriju ljepotu običnih djevojačkih pletenica, od pogleda na koje srce pukne, pa nastavi kucati dalje. Jer nam Oni, gladni osvete i crvenog opravdanja za užitak blaga žute boje škuda i dukata, zlo spremaju bacajući kosti podjela na koje se možda, ne daj Bože, uhvate oni koji nemaju ni sebe ni doma ni imanja što ih uživaju mrzitelji ištući fašiste u domoljubima. I istina, nisu oni nacionalisti nego šovinisti s opravdanjem koje ne bi ni pas s maslom.
Nije se borio, bio uhvaćen u diverziji, stavljanju eksploziva pod vlak (vlak vozi ljude), ili pucao na Talijane u kupaćim gaćicama fra Bernardin Sokol, padre Petar Perica ili don Ljubo Magaš a opet su mu došli glave Oni za koje se danas “dobra duša” zalaže dok mu je ne ostave usamljenu u magli, svjesni jako dobro u što ga uvaljuju.
E sad, možda se i njihov brat danas osvijesti i shvatiti, samo to je sve teže s godinama, pogotovo ako one služe da se svoje mladalaštvo samokritizira zbog njihovog prihvaćanja onih za koje prije ili kasnije uvide da nemaju duše ni empatije. Mogao bi nastaviti i potkrijepiti to nizom primjera i osoba, koje se bore Zlim za “dobro” i to pokazuju pozivajući se na pravo Njihove moći u topuzu. No poći ćemo u dugo. Dovoljno se probuditi ujutro u Hrvatskoj okruženi svjetskim događanjima i ratovima, koji su tako blizu, i u njihovom svjetlu stati pred dilemu tko je bolji i za Hrvatsku manje “opasan” svojim stavovima i istupima, Plenković ili Milanović. Trezven, budan, bistar i odlučan vidi koliki ud nam nude i da je upravo on (urac) potreban kao njihov blagoslov, poput kredita da nas žderu za generacije. Čemu, ako smo pravedno i pošteno izmjerili i odijeliti Zloga od dobra. Prvo budimo svoji a onda ćemo biti za svih, u svom dobom duhu vođeni svesilnim Bogom poštovani, jer nitko “šupke” da proste ne voli, samo se njima zna poslužiti. Imajmo svoje Ja i dajmo ga i dopustimo drugima. Ne selektivno, ne ni bezuvjetno, a da tome tako bude sasvim jednostavno u svakom čovjeku je ugrađena mjera. Neka ona prvo živi slobodno u nama Hrvatima koji smo se Papi zavjetovali jer to je najbolji put i prema Srbima i Jevrejima i Irancima i Mađarima i Britancima. Prema svima dok nas kao zajednice ima dat će Bog i Hrvati.
Marko Mujan
