Na portalu „Bez cenzure“ (14. kolovoza 2026.) objavljen je članak Mladena Pavkovića s nazivom „Kome je u interesu i danas čuvati tajne UDBA-e“?
Kao prvo, članak je izvrstan i čestitam mu, i s njim sam u praksi ponekad komunicirao u odnosu na članke koje objavljuje, ali više putem telefona, a manje e-mailom.
U nadi da vas neću maltretirati i remetiti vaše dragocjeno vrijeme odmora (kojeg Mladen nema), ovaj put ću ipak malo duže.
Pavković piše o Titovu totalitarnom režimu u kojem se robijalo zbog pjesme, ispričanog vica, neprijateljske propagande, sportskog navijanja, zbog vjere i dr., pa čak postoji i slučaj kažnjavanja zbog toga što okrivljenik misli (jedno priča, a drugačije misli – pa ravnatelj Državnog popravilišta u Rabu odbija molbu zatvorenika za pomilovanje pod obrazloženjem da jedno priča, a drugo misli).
Svojedobno sam na ovu temu objavio i knjigu, koja nosi naslov “VERBALNI I INI DELIKTI U TITOVOM REŽIMU”, tiskane i objavljene 2023. Knjiga je objavljena u tisuću primjeraka (Mladen je bio na predstavljanju). Molim vas da ovo moje dopisivanje ne smatrate reklamiranjem knjige jer knjiga više nema, prodane su ili darovane.
Knjiga ima oko 150 različitih slučajeva i svaki je argumentiran presudom ili rješenjem do kojih sam dolazio iz dosjea UDBE i različitih državnih arhiva, koje sam skupljao više od pet godina, a navodio sam puna imena i prezimena svih okrivljenika, svih tadašnjih javnih tužitelja, svih sudaca i sudaca porotnika, svih odvjetnika koji su branili okrivljenike i imena svih svjedoka, a u većini slučajeva svjedoci su bili osobe koje su bile UDBAčene u život i djelovanje okrivljenika – (rabim tvorbu podcrtane riječi dopuštenjem don. Anđelka Kaćunka).
U knjizi je, uz ostalo, opisan slučaj Zlatka Tomičića i objavljena slika cijelog Rješenja o zatvorskom kažnjavanju. Isto tako je objavljen je i slučaj dr. Šretera i objavljeno cijelo Rješenje kojim mu sudac za prekršaje izriče zatvorsku kaznu, a koje Mladen navodi u svom članku.
Zanimljiv je i slučaj poznatog hrvatskog književnika Josipa (Joje) Ricova koji je kažnjen zatvorskom kaznom od 30 dana i pored toga mu je izrečena i zaštitna mjera u trajanju od 2 godine. Intrigantan slučaj u svakom (ne)ljuskom i (ne)pravnom pogledu.
Pavković u svom članku uz ostalo piše, odnosno podsjeća kako su mnogi od njih u međuvremenu umrli u tuđini, a formalno i pravno i dalje su zavedeni kao „državni neprijatelji“ i „zločinci“ po arhivima komunističkih sudova. Mnogi su i pokopani i kosti im trunu u tuđini, a borili su se za samostalnost i neovisnost Hrvatske.
In fine, samo ću navesti još slučaj kako se povijest ponavlja. Jedan od najvećih starorimskih vojskovođa Publije Kornelije Scipion (Afrički), najpoznatiji što je pobijedio Hanibala u Drugom punskom ratu, a kasnije je dva puta pobijedio Kartažane i zapisano je da nikad nije izgubio bitku. Pred kraj života nije više mogao živjeti u Rimu (senatori su ga optužili za izdaju i utaju mita) pa unatoč činjenici da nije osuđen morao je pobjeći iz Rima otišavši u izgnanstvo u Litern gdje je umro i gdje je i pokopan.
Stoga, neka misao vodilja našim političarima, u odnosu na kosti hrvatskih mučenika koje trunu ili u zemlji ili plastičnim vrećama diljem svijeta, bude natpis na Scipionovom grobu “INGRATA PATRIA, NE OSSA QUIDEM MEA HABES” (Nezahvalna domovino nemaš ni moje kosti)!
Inače, još jednom čestitam na člancima neumornog Mladena Pavkovića!
Srećko Ilić, odvjetnik
Leave a Comment