Na dan 12 studeni 1920., prije točno 106 godina dogodio se jedan od najtragičnijih datuma u hrvatskoj ali i slovenskoj povijesti. Naime, tada je u gradiću Rapallo potpisan međudržavni ugovor između Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca s jedne i Kraljevine Italije s druge strane. U ime službenog Beograda ugovor je potpisao Ante Trumbić a s tal. strane grof Sforza. Svakako da su na nesretnoga Hrvata jugoslavenskih ‘strahotnozabludnih’ ideala utjecali oni ‘kriptojugoslavenski’ elementi (veliko)srpskih kombinatorika Nikola Pašić i Milan Vesnić. Naravno, na istoku je Kraljevstvo SHS dobilo prostor u Šopluku (Šopi su bugarsko pleme koje Srbi svojataju te su mnoge od njih i posrbili) oko Bosilegrada i Dimitrovgrada (Caribrod) te rubni pojas Timočke ili Vlaške krajine (zvane u današnje vrijeme zapadnom Kinom zbog rudarske kompanije ZiJin Mininga) s pravoslavnim pukom. A na zapadu se nije onda trsilo zadržati prostor s katolicima. Uz devizu ‘što više pravoslavnih i što manje katolika’. Jer je službeni Beograd htio sve pravoslavne u Kraljevstvu SHS učiniti preko krovne SPC ‘Srbima’ ali mu se i to izjalovilo, Bogu hvala! U tom gradiću blizu Genove dvije delegacije su se sporazumjele glede granica. Službeni Beograd je pristao predati Italiji prostore bivše Austro-Ugarske Monarhije i to Trst s okolicom, dio Kranjske, Goričku, Istru, otoke Cres, Lošinj, Unije, Susak, Lastovo, Palagružu te grad Zadar. Približno 8 500-9 000km/2 kopna. Od toga od 4 100-4 500km/2 hrvatskoga etnočkog prostora uključujući i pojas Istre između Pirana i Kopra. Otprilike 4 300km/2 današnje Slovenije je tada predano Italiji koja i danas ima pretenzije na spomenuti prostor odn. Primorsku. Tim ugovorom je oko 600 000 Hrvata i onih koji su držani Slovencima došlo pod vlast Italije koja im nije garantirala nikakva građanska a niti nacionalna prava. Rapalski ugovor je posljedica izdajstva Velike Britanije, Francuske i Rusije te Italije koje su glavni krivci te hrvatske i slovenske tragedije dok je bivša Kraljevina Srbija sudionik u tom političkom krimenu par exellance! Ugovor iz Rapalla je posljedica tajnog Londonskog ugovora iz 1915. a oba spomenuta su uzrok Rimskih ugovora iz 1941. a ne nekakva izmišljena prodaja od strane poglavnika Ante Pavelića, Ustaškog Pokreta i NDH! U to vrijeme Ante Pavelić još nije bio na bilo kakvoj iole važnijoj poziciji unutar Hrvatske Stranke Prava niti je mogao imati kakva utjecaja na Rapalski ugovor akamoli da je on “prodao” Istru, Rijeku i Zadar kako i danas mnogi tvrde, na sramotu hrvatskog obrazovnog sustava! Onda isti trebaju tvrditi da je Ante Pavelić “prodao” i Goričku i Trst te dio Kranjske također! Ugovorom iz Rapalla je “riješeno” i pitanje Rijeke u smislu da je na pedesetak kilometara kvadratnih dogovoreno formiranje “Slobodne Države Rijeka”. Ugovorom iz Rapalla Kraljevstvo SHS je zadržalo Kastavštinu i od Rječine pa na istok (Sušak). U toj “nezavisnoj” Rijeci su Hrvati koji su činili oko 9/10 ukupnog puka bili prepušteni odnarođivanju kroz “Fiumane” i “fiumanski” identitet. Na prostoru pod vlašću Rima su Hrvati i Slovenci bili prepušteni nasilnoj talijanizaciji. Paleži hrvatskih i slovenskih ustanova poput ‘Hrvatskog doma’ u Puli su bili “najnormalnija” stvar. Teror, palež, ubijanja. To je podsjetnik onima koji stalno nariču nad ‘fojbama’ dok prešućuju ono prije toga o čemu je riječ u ovome članku. Znaju ali šute. Svojevrsno ponavljanje ‘zločina u licemjerju’. Ante Trumbić je prilikom stavljanja potpisa na ugovor iz Rapalla rekao ‘ovo je žrtva koju prinosimo na oltar jugoslavenstva’! A to glavnostrujaški mediji u Hrvatskoj prešućuju i doslovno iste riječi kroz izmišljenu prodaju pripisuju Anti Paveliću koji je poput ostalih Hrvata bio žrtva zabluda Trumbića pa se morao ‘pretrgavati’ s suradnicima protiv talijanskih fašista koji su kao kakvom ‘batinom’ non stop mahali kako Londonskim tako i Rapalskim ugovorom u vidu ucjenjivanja. Bogu hvala, 1924. ako je išta dobro donio Rimski sporazum iz 1924. između Kraljevstva SHS i Kraljevine Italije onda je to ukinuće “Slobodne Države Rijeka” te povratak dijela njezina bivšeg teritorija Kraljevini SHS koji je 1939. pripao Banovini Hrvatskoj
Nažalost. Mijenjajmo to!
Ako ne znaš što je bilo……
Upravo to je poanta. Trebamo jasno znati uzroke i posljedice hrvatskih tragedija. Učiti na grješkama iz povijesti te ih ne ponavljati. Štoviše, po potrebi uzvraćati bivšim uzurpatorima na isti način prema njihovu prostoru, primjerice Tršćanskom primorju te Gorizii. U vidu samoobrane umjesto “agresije”. Zašto su poglavito Hrvati i Slovenci govorili ‘Trst je naš’ ili ‘Trst slavenski’ negoli zato jer je Trst i bio slavenski (hrvatski i slovenski) na koji je Kraljevstvo SHS imalo povijesno i etničko pravo jer su Trst i njegova okolica zajedno s Julijskom krajinom, južnim Tirolom (Trentino Alto Adige) te drugim dijelovima sjevera Apeninskog Poluotoka pripadali stoljećima Habsburškoj a kasnije Austro-Ugarskoj Monarhiji a ne nekakvoj Italiji bilo “oslobođenoj” ili “neoslobođenoj” ili kako li bi već tko kazao! Stoga, ne ulazeći u nepodopštine partizana bilo koje nacije ili vjere ili pak jezika valja reći da su oni imali puno pravo zauzeti Trst i okolicu mu. Jer to je bio vid ispravljanja povijesne nepravde učinjene u Rapallu od 12 studenoga ljeta Gospodnjega 1920. Ovdje se ne radi o ideološkim prijeporima već o hrvatskom narodu i njegovim interesima. Jer hrvatski nacionalni interesi su iznad začkoljica simpatizera partizana i ustaša tj. suvremenih inačica istih tih partizana i ustaša odn. lijevih i desnih. Hrvatski partizani su nakon rujna 1943. oslobodili hrvatski prostor sve do ulaza u Trst. Ne slovenski nego hrvatski. Zašto? Zato što je granica hrvatskog i slovenskog etničkog prostora bila sjeverno od Kopra. Ako već Slovenci nisu dobili Trst pa mogao je barem Piran pripasti Hrvatskoj
Idemo, dakle! Pa što Bog da i sreća junačka!
Josip Žgela
Leave a Comment