Prvi dio strateškog plana kako spasiti napaćenu, obespravljenu, jadnu i potlačenu Hrvatsku od političkih monstruma na čelu s HDZ-om uspješno je završen rušenjem „vještice“ Kolinde Grabar Kitarović s Pantovčaka kao prve mete dr. Miroslava Škore u svojevrsnoj bujici „Škorijade“ koja je naciju bacila u neviđeni iluzionistički trans. Već danas, kako je na tron Pantovčaka zasjeo predsjednik Zoran Milanović, u zraku se osjeća relaksirajući dašak karakternog Milanovićevog optimizma i to zasigurno možemo zahvaliti dr. pjevaču Miroslavu Škori koji je svojim uputama za drugi krug predsjedničkih izbora do kraja odigrao svoju radikalnu estradnu ulogu i skinuo glavu mrske mu predsjednice. U cijeloj toj grotesknoj inauguracijskoj predstavi za javnost nedostajalo je samo da bend pjevača Miroslav Škoro doprati Zorana Milanovića na Pantovčak s buketom cvijeća u prošnju mladenke, kao što je to Škoro bezbroj puta činio kao svatovski tamburaš u svojoj prebogatoj političkoj karijeri. Naravno, u tom kontekstu ustoličenja Zorana Milanovića na sveto hrvatsko brdo meni je silno falila velika Škorina demokršćanska pjesma, veliki demokršćanski hit, „Otvor ženo kapiju, man se Očenaša“ kao himna i temeljna poruka „Škorijade“! Ta pjesma bi zasigurno zasjenila i pjevačku divu Josipu Lisac i njeno viđenje Lijepe naše! Danas je kristalno jasno svakom polupismenom analitičaru ili promatraču političkih kretanja u Hrvatskoj da je pjevač Miroslav Škoro za promjene u Hrvatskoj i vraćanje Hrvatske napaćenom narodu što je gromoglasno obećavao, izabrao upravo Zorana Milanovića kao svog pouzdanog koalicijskog partnera, a „Očenaš“ je kao opijum za narod lustriran i protjeran s Pantovčaka! Kada već Škoro nije mogao s pozicije predsjednika mijenjati Hrvatsku i vratiti je napaćenom narodu, to je povjerenje potpuno poklonio Zoranu Milanoviću koji je u drugom krugu predsjedničkih izbora bio Škorin prvi izbor.
No, ne bi Šokci bili Šokci da ne znaju tko je tko, pa su promptno lansirali bećarac posvećen novom prosvjetitelju i spasitelju Hrvatske Miroslavu Škori: „E moj Škoro jesi li baš moro, tu barabu dovest pred tarabu“? Ali sada je kasno, jer Poncije Škoro je razapinjući predsjednicu htio upravo Barabu, perući ruke i pravdajući sve to voljom naroda.
S utegom te „barabe“ za koju je Škoro uz vjerojatno obilan bakšiš odradio maestralan posao na njegovom putu prema Pantovčaku, „Škorijada“ je ovih dana mutirala u tajnoviti „Škorona virus“, a taj virus se sakrio u znakovitim metastazama velebnog „Domovinskog pokreta Miroslava Škore“.
Tuđmanova matrica stvaranja pokreta pod imenom HDZ je poznata, a Škoro je samo blijedi prepisivač Tuđmanovog doktorata o stvaranju Hrvatske. Svojevremeno je Bruno Bušić pod impresijom svojih susreta s Tuđmanom izjavio: „Ako ovaj čovjek (Tuđman) dobije samo tri sekunde stvorit će Hrvatsku“! Što bi danas Bruno Bušić da je živ kazao o pokretu pjevača Miroslava Škore? Što bi kazao o instalaciji Zorana Milanovića na Pantovčak? Gdje su Škorini politički kapitali, znanstvene podloge, književna djela, kolumne, filozofsko političke rasprave, svjetonazorski temelji, opće političko znanje, liderske sposobnosti, vizionarstvo? Sav Škorin politički kapital sveo se na tri slatke pjesmice za koje ni sam Škoro ne zna kome ih je posvetio, pa tako njegovu pjesmu „Sude mi“, kao žalopojku plačući nad samim sobom koriste svi suđeni ratni zločinci uključujući i genocidnog zločinca Ratka Mladića, koji se u toj pjesmi uz blagoslov Škore znakovito prepoznao kao pravednik među narodima, dok Škoro u njegovom spotu roni krokodilske suze nad njegovom zločinačkom sudbinom. Koje li blasfemije?
Predsjednik Franjo Tuđman nije morao proglasiti ratno stanje kako bi imao izliku za stvaranje pokreta pod naslovom HDZ, jer u tim zlokobnim vremenima svakom vrapcu na grani je bilo bilo jasno da Hrvatskoj prijeti brutalna velikosrpska agresija i da je potreban snažan i dobro organiziran pokret koji će se toj agresiji suprotstaviti, obraniti se i stvoriti Hrvatsku. I Škoro je tih dana znao što se sprema Hrvatskoj iz prve ruke, iz dobro obavještenih izvora, no tada mu nije palo na pamet da je Hrvatskoj potreban pokret, tada mu nije palo na pamet da se tom braniteljskom pokretu prikloni? Tada su mu na pameti bila jedino SAD-e i sigurnost države na čijem tlu nikada nije bilo ratova. Netko mu je prišapnuo, bježi, bit će krvavog rata, pa je Škoro, eto slučajno odlunjao u Ameriku?
Danas Miroslav Škoro u slobodnoj Republici Hrvatskoj proglašava svojevrsno ratno stanje oslikavajući „svoju“ državu jadnom, napaćenom, izdanom, obespravljenom, bijednom, a sve zato da bi mogao opravdati stvaranje „Domovinskog pokreta“ po uzoru na Tuđmanov pokret. Škoro je osnovao pokret koji će Hrvatsku vratiti napaćenom hrvatskom narodu, a sam Škoro je valjda egzemplari primjerak napaćenog, bijednog i osiromašenog Hrvata koji se stavio na čelo tog „Domovinskog pokreta Miroslava Škore“. Meni, „napaćenom“ hrvatskom novinaru milijunaš Škoro želi vratiti Hrvatsku koju mi je netko navodno oteo, a sve svoje milijune je Škoro uprihodio kao dio političkog establišmenta, kao miljenik i milo moje Sanadera, Galića i Radmana i ja bih mu sada trebao vjerovati? Nisu li ta mračna politička vremena u kojima je Škoro plivao kao riba u vodi i bogatio se kada se sudilo Hrvatskoj u Hagu, kada su se podizali spomenici u Srbu, kada se kralo šakom i kapom bila daleko referentnija za osnivanje svehrvatskog pokreta nego ova današnja? Nije li Škoro tada bio svojevrsni domoljubni smokvin list veleizdajnicima pa mu je ekskluzivno dozvoljena planetarna popularnost kroz pjevačko trik domoljublje dok je branitelj Marko Perković Thompson bio praktički zabranjen? Nije li Škoro već tada trebao dići glas protiv Mesića, protiv Josipovića, protiv Vesne Pusić, Milorada Pupovca i ostale bulumente koja nam je otimala Hrvatsku i praznila džepove pred nosom? Tada je šutio kao zaliven, a danas je digao glas i srušio predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da bi na Pantovčak doveo sljedbenika Tita i učenika nabrojanih drugova i drugarica koji o Škori i danas zbore biranim riječima.
Ako za mog dragog kolegu Marka Ljubića postoji dilema u njegovom naslovu „Povratak Hrvatske narodu ili početak velike prijevare“, za mene tu dileme apsolutno nema. O „Škorijadi“ kao projektu za rušenje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović sam prvi odavno pisao. O razotkrivanju istine o Škori pisao sam prije nego što je Krunislav Olujić o tome govorio za N1 TV, prije Keleminčeve i Rojsove priče o „Lunji“, a na Škorino prostiranje „crvenog tepiha Zoranu Milanoviću na putu prema Pantovčaku“ upozoravao sam daleko prije svih analitičara. Na tom analitičkom tragu čitam nove znakove u kojima Škoro ima programiranu zadaću razbiti HDZ, još više razmrviti hrvatsku desnicu i u Banske dvore dugoročno dovesti SDP i udruženu ljevicu. Antihrvatski predatori će tada biti siti i dobro nagrađeni, a smušenjaci na desnici koji su mislili da će rušenjem Kolinde Grabar Kitarović srušiti mrskog im Andreja Plenkovića uz pomoć Miroslava Škore, još uvijek nisu primijetili da im je Škoro uzeo većinu glasača pa tako danas ni Most ni Hrvatski suverenisti ne prelaze izborni prag. Na svojoj vjerodostojnosti nakon sjajnog uspjeha na izborima za EU parlament najviše su izgubili Hrvatski suverenisti, a sada pod kišobranom Škorinog pokreta, uz liderstvo čovjeka kojega su podržali u rušilačkoj antikolindovskoj politici, prisiljeni su tražiti model svog opstanka na političkoj sceni Hrvatske. Sve to s Pantovčaka promatra i grohotom se smije Zoran Milanović, jer bez ovakve smušenjačke politike „desničara“ u Hrvatskoj, bez crnih labudova iz HDZ-a koji danas žele rušiti Plenkovića zbog poraza na predsjedničkim izborima, a sve su učinili da predsjednica izgubi, Milanović Pantovčak nikada ne bi vidio. Ne bi li bilo mudrije da su svi zajedno u drugom krugu predsjedničkih izbora snažno podržali Kolindu Grabar Kitarović makar kao manje zlo, iako je Ona u usporedbi s Milanovićem, barem za mene, apsolutno dobro? Da su tako postupili, predsjednica bi vjerojatno dobila izbore i danas bi bez ikakve sumnje imali dodatne simpatije milijun glasača Kolinde Grabar Kitarović na čemu se mogla graditi ozbiljna politika.
Politički put i život Miroslava Škore obilježen je s barem tri važna znakovita događaja. Prvi je svakako bijeg od rata u Hrvatskoj, drugi je njegov planetaran rast popularnosti u vrijeme Sanadera, Galića, Radmana, Mesića, Josipovića i Jadranke Kosor, a treći prvorazredan događaj je Škorino demonstrativno napuštanje HDZ-a kada je Tomislav Karamarko preuzeo stranku i formirao pobjedničku Domoljubnu koaliciju. Govoriti danas o bilo kakvoj postizbornoj koaliciji Škore s „desnim“, ili s „lijevim“ snagama u HDZ-u najveći je stupanj licemjerja. Govoriti o tome da je Škoro taj novi Mesija, da je on novi Tuđman je malo veća glupost koju sam ikada čuo, a čini se da je i admiral Lošo konačno progledao glede te užasne zablude? Čak ni Željku Pervanu Škorin modus operandi više nije nimalo smiješan, a Mate Mijić je nakon sjajnog Škorinog neuspjeha na predsjedničkim izborima napustio pjevačev tim!
Hrvatski suverenisti i Zlatko Hasanbegović čelnik Bloka za Hrvatsku čiju sam političku pojavnost sa simpatijama pratio i pozdravio, još uvijek imaju potencijalni kapacitet za svoj politički rast i profiliranje bez novopečenog iluzioniste. Odavno su se trebali ujediniti dok o Škori političaru nitko nije znao ništa i da se to dogodilo vjerojatno bi politička utakmica koju su zaigrali već danas bila dobivena!? Na tom putu bilo bi im uputno pažljivije proučiti dramatična priopćenja za javnost i Vukovarske teze kolege Ante Đapića iz stranke Desno koji dosljedno kritički reagira na sve negativne pojavnosti u hrvatskom političkom životu. Ante Đapić svakom može biti mrzak ili simpatičan, ali sve što kaže ili napiše ja bih mogao potpisati zatvorenih očiju.
Činjenica je da rušenje Kolinde Grabar Kitarović nije rezultiralo rušenjem Andreja Plenkovića što sam također predvidio i na temelju te činjenice i evidentne pobjede Andreja Plenkovića koja će se dogoditi na unutarstranačkim izborima u HDZ-u potrebno je slagati nove političke karte. Na kraju nam ostaje pragmatična odluka! Hoćemo li graditi Hrvatsku na kompromisima s onim što činjenično imamo ili ćemo dozvoliti da nam politički plaćenici u HDZ-u i izvan HDZ-a u Banske dvore dovedu SDP i udruženu ljevicu kao što su to učinili s Pantovčakom? Ti isti imaju novi plan nakon što s padom Kolinde Grabar Kitarović na čemu su zdušno radili nije pao i Andrej Plenković! Spremni su uz pomoć Škore žrtvovati parlamentarne izbore i dovesti SDP na vlast kako bi nakon toga srušili Plenkovića i stavili HDZ pod svoju interesnu kontrolu! Korona virus će Hrvati lako otresti s cipela kao prašinu koja kao da se nije nikada pojavila, ali „Škorona virus“ ostavit će duboke i trajne posljedice u turbulentnom političkom desetljeću koje je pred nama.
Kazimir Mikašek-Kazo
Leave a Comment