Usporedo s kontinuiranim javnim nastupima u kojima premijer Plenković izražava vidnu aroganciju, prepotentnost, nervozu, bahatost i podcjenjivački odnos prema svim neistomišljenicima, vidljiva je eskalacija istodobnog bijesa i nadmenog educiranja s pozicija sveznadara i erudita, koja je svoju kulminaciju doživjela u prošlotjednom razgovoru za Dnevnik HRT-a.
U razgovoru je zapanjujuće djelovala i servilnost HRT-ova novinara, koji se nije usudio postaviti niti jedno potpitanje, pored onih pitanja koje je Plenkoviću dostavio vjerojatno nekoliko dana prije zakazanog snimanja intervjua. Ne bi čudilo da su na popisu bila i neka provokativnija pitanja, a da ih je služba u Banskim dvorima ili sam Plenković jednostavno prekrižio. U tom kontekstu treba propitati kredibilitet novinara i nedostatak osnovnog novinarskog nerva, kao i njegove medijske kuće, kada su na ovako besraman način spremni povijati šiju u cilju beskompromisne gradnje kulta ličnosti narcisoidnog oligarha. Pokoj ti duši poštovani Mislave Bago!
Inače, sam intervju koncipiran je u stilu beskrupuloznog plasiranja cijelog niza panegirika samome sebi, u cilju još većeg svjetlanja lika i djela, ne vodeći pri tome nimalo računa o elementarnoj zdravoj pameti i inteligenciji prosječnog gledatelja. Naprotiv, koje li samouvjerenosti, od gledatelja se očekivalo da bez ikakve rezerve prihvati narative o tome kako živi u zemlji vrhunskog blagostanja, istinske demokracije i maksimalnoj preokupaciji premijera i njegova političkog kružoka boljitkom svakog građanina. Niti riječi o tome kako stvarno živi prosječni hrvatski građanin, s prosječnim primanjima, kako žive umirovljenici, kakvo nam je zdravstvo, što je sa sistemskom korupcijom koja je baš imanentna u eri ovog premijera i njegovog establišmenta. Nije pitanje, niti je sporno koliko su rasle plaće i mirovine, a o čemu Plenković stalno trubi, nego je istinsko pravo pitanje koliko smo živežnih namirnica mogli kupiti za 100 eura npr. 2020.god., a koliko možemo danas kupiti za 100 eura?? Zašto javna televizija ne postavi to pitanje hvalisavom, prepotentnom i pametnom premijeru? Je li normalno, a da ga novinar o tome ništa ne pita, da je sve optužene za kriminal na najvišem nivou Plenković osobno birao i postavio na funkcije, a da on sam, kako kaže, za ništa nije odgovoran – kada dođe do slučaja on kaže da nije imao pojma i samo deklarativno izrazi podršku institucijama progona. Niti riječi o tome zašto je HDZ premrežio sve institucije u zemlji, od politike, javnih poduzeća, sportskih udruga i saveza itd. i zašto je to osnovni kriterij, odnosno placet za pljačku, čime je Hrvatska pretvorena u rigidnu partijsku državu.
Da li je osnovni problem ove Vlade Predsjednik države Milanović ili činjenica da je na djelu eklatantno kršenje Ustava koji je propisao da Predsjednik i Vlada moraju razgovarati o pitanjima iz dvojne nadležnosti, od vojske do diplomacije, unatoč eventualnim međusobnim netrpeljivostima. I o tome Ustavni sud šuti, na očito kršenje Ustava i nefunkcioniranje države. Zašto – zato što premijer kohabitira utvrdo i ne želi razgovarati jer druga strana po difoltu ne prihvaća sve njegove prijedloge, a on se ne odaziva pozivima na sastanak jer ‘nema s kime pregovarati’. Nije teško pogoditi zašto – zato što je je to jedina institucija, računajući i sudove i tužilaštva, koja slijepo ne provodi sve što on zamisli.
Hrvatski narod kada je sanjao o svojoj državi, sanjao je državu parlamentarne demokracije, slobode, vladavine prava, jednakopravnosti svih građana, bez ravnopravnijih i politički podobnijih – pa protiv toga i takve države smo se i borili. A upravo smo dobili sve suprotno – rigidnu partijsku državu sa suverenom koji je izgradio sustav ulizništva i podilaženja i kojemu se nitko ne može i ne smije suprotstaviti, koji državu doživljava kao svoje vlasništvo i pravo raspolaganja njome.
Sumnjamo da ovo što se događa ne vide i ključni protagonisti političke zbiljnosti, prvenstveno ključni ljudi vladajuće nomenklature pa čudi, da nitko, ali baš nitko ne pokuša stvari zaustaviti, prvenstveno iz razloga što je jasno ogromnoj većini građana ove zemlje, da naša država koju smo toliko željeli, nije onakva kakvu smo očekivali i da smo jako daleko od moderne demokratske države, te da po mnogo čemu, puno ličimo na državu bivšeg režima, s izraženo dominantnom partijskom strukturom, dobrim dijelom sačinjenom od preobučenih bivših kadrova koji Hrvatsku nisu sanjali, dio kojih je vjerojatno i namjerno sabotira i razvija korupcijsku mrežu koja joj jede supstancu. Umjesto da se jasno izlože i kažu kako to ne vodi nikuda, oni beskarakterno biraju šutnju, podilaženje i konformizam, dok niži slojevi stanovništva, koji su dali najveći obol stvaranju ove države, vode borbu s osnovnim preživljavanjem. U tom cijelom kontekstu, aktualni premijer to ne vidi kao problem, nego recitira hvalospjeve samom sebi i sipa prašinu u oči javnosti, uvjeravajući ih u blagostanje i besprijekorno funkcioniranje sustava, zahvaljujući isključivo njemu, glavnom gubernatoru bez kojeg vjerojatno ni Sunce u Hrvatskoj ne bi sjalo, kao što je svojedobno zamišljao i neki drugi posjednik jednog drugog dijela svijeta, Luj XIV – Kralj Sunce.
E, pa pošto Hrvatska nikada neće imati svoj Versailles, ne treba joj ni Premijer Sunce, nego premijer koji će odgovorno služiti svom narodu i osjećati prema njemu odgovornost i poštovanje i otvoreno s njim suosjećati u nevoljama života i priznati ako nešto nije dobro, a ne ga lagati u oči po onoj poznatoj: ”je li ti više vjeruješ svojim očima ili meni koji ti govorim da ne vidiš to što vidiš”
Anđelko Jeličić
Leave a Comment