Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1992. godine, kao neovisnu i suverenu državu priznalo je svih dvanaest zemalja članica tadašnje Europske zajednice, a ubrzo nakon toga priznanje je uslijedilo i od Austrije, Bugarske, Kanade, Mađarske, Malte, Poljske, Norveške i Švicarske.
Put do slobode i neovisnosti nije bio nimalo lak; bio je pun patnji, stradanja i muke. Stoga se na današnji dan prisjećamo i svih onih koji su na tom putu ugradili ono najvrijednije – vlastiti život, za što im dugujemo neizmjernu zahvalnost i poštovanje.
Povijest se nikad ne smije zaboraviti, jer narod bez povijesti je narod bez budućnosti. No, to ne znači da moramo živjeti u prošlosti, već da moramo biti okrenuti prema budućnosti. Na svima nama, na svakoj Vladi – sadašnjoj i budućoj leži velika odgovornost da svakog dana radimo na stvaranju pravednijeg i tolerantnijeg društva u kojem se njeguje kultura dijaloga, društva napretka u kojem će svaka građanka i građanin moći za sebe ostvariti život dostojan čovjeka.
Jedino tada sve brojne žrtve koje su morale biti podnijete kako bi se ostvario tisućljetni hrvatski san, neće biti uzaludna.
Priznanje Europske zajednice potaknulo je i niz drugih država te su do kraja siječnja 1992. godine Republiku Hrvatsku priznale ukupno 44 države. Priznanje su i prije navedenog datuma uputili Island (19. prosinca 1991.), Sveta Stolica i San Marino (13. i 14. siječnja 1992.), a tijekom jeseni 1991. godine Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija, koje i same u to vrijeme još nisu bile međunarodno priznate. Istoga datuma, šest godina kasnije, 1998. godine Republika Hrvatska je okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.
By Branka Mioč
Leave a Comment