NJEMAČKA RASVJETLJVA TAMU TITOVE PETOKRAKE….

Podjeli

“Treba li se prikriti najveći ratni zločin u Europi?”, pita se ugledni novinar, jedne od najglednijih nemačkih i svetskih novina, Frankfurter Allgemeine Zeitunga?!

Ako u potpunosti ne poštuju Rezoluciju Eu parlamenta, o osudi i uklanjanju totalitarnih simbola, kao i potrebe procesuiranja i osude zločinca iz komunističkog režima, baš kako se procesuiralo naciste u Nurnbergu!
Iliti kao što je Njemačka raskrstila sa STASIJEM do istrage, digitalnog projekta, akcije screen slaganja pokudanih komadića pazli iz dosijea bivših špijuna.
Moš mislit koliko bi takva akcija trajala kod nas?!

Martens je stručnjak za tzv. Balkan, dugogodišnji dopisnik FAZ-a, i dobar poznavatelj novije političke Europe.

E’ sada, nakon ovog članka hrvatske vlasti s jednakom srtašću ili bar upola, kao što su u lovu na reciratore i prigodne folkloraše hrvatskog ratnog znakovlja sa legalnih insignija HOS-a, kojih kao niti ustaša nema u javnom prostoru, kao što vidimo četnike s kokardama diljem Baranje, i Vukovara kao i Zapadnog Balkana, za koje Pupovac kaze da nigdje u zakonu nisu zabrynjene šti je boim se i toćno,…

Istim strašću i aršinom hrvatske vlasti moraju zabraniti ZVIJEZDU petokraku, u kontekstu slavljenja, u javnom prostoru, propalih ideologija i znakovlja jedne krvave insignije, kojoj su posljednju zraku svjetla zločini pretvorili u tamu.
Nek ih barem pohrane ili stave u vlastite muzeje i obiteljske zbirke zbrkanih osjećaja i svijim patvorenih yugo identiteta.

Plenković je prvi pozvan to sprovesti kroz netom na diku i ponos izglasan zakon o ničemu i svačemu a kao desert koalicionom partnerima Anji i Pupiju.

Posebno pozvan je vrhovnik Milanović, dužni je to također učiniti s jednakom strašću, onako kako, u početku bijaše njegova riječ, baš kako u početku mandata reče za ploču HOS-a.
E’ sada to neka ponovi triput i za zvijezdu petokraku; To treba u smeće!

Upravo o tom tamnom zlu zvijezdinih nosača petokrake i njihovim ideolopoklilonicima, iznenađujuće kritički ali i simptomatično zvuči tekst, Frankfurter Allgemeine Zeitunga, u kom njemački novinarski bard, odličan poznavatelj povijesnih okolnosti i prilika novije povijesti i politika Europe, a posebno njenog istočnog i jugoistočnog geopolitičog prostora, Michael Martens, u svom članku od 28. svibnja iznosi jasnu i točnu tezu, kojom nam posve otvara oči, a posebno političkom establišmentu i našim dičnim vlastima, na diku, sliku i priliku ljubljenog im tovariša, druga Tita, i crvenu im zvijezdu petokraku, koja nam i danas crno svijetli nad jamama i rovovima ubijenih nedužni civila i vojnika, bez suda smaknutih i najzvjeskije mučeni na križnim putevima od Bleiburga do Zemuna.

O nalogodavcu Titu i počinjenim zločinima, piše Michael Martens, a kojega, note bene, naše vlast još slave u javnom prostoru, u nazivima ulica i trgova škola i muzeja, kao i u diskursu i ugodnom razgovoru, a još štoviše, u emocionalnim ekstazama uz opančarsku liriku, slave to kao tekovine rukookrvaljene revolucije.

E’ to je nama naša borba dala!

Baš njima u “čast”, u svom eseju, Michael Martines, piše svoje viđenje datum svršetka Drugog svjetskog rata, (a nama je to bitno u pogledu zagrebačkog oslobođenje, 8. svibnja 1945 , ono kad partizanske horde oslobodiše, pobivši tisuće građana grada Zagreba.), što je ujedno i dan kapitulacije nacističke Njemačke.

U svojoj tezi Novinar Martens, iznosi kako je, najveći pokolj i masakr u poratnoj Europi onaj koji se izvršio poslje 15. svibnja 1945. u Bleiburgu i na Križnim putevima.

Kao nijedan dosada ozbiljan europski medij FAZ, piše o Bleiburgu na način, stavljajući, u prvi plan ne okolnosti koje su mu prethodile niti današnje odjeke tih događaja, već ono najbitnije, a to je bešćutnost partizansko-komunističke zločine, koje je naredio Tito.

Martens kaže; malo austrijsko mjesto Bleiburgu, koje se, u Hrvatskoj, često spominje, posebice u svibnju: “Tada naime pada obljetnica najvećeg zločina u poslijeratnoj europskoj povijesti”.

Martens posebno pojašnjava nedoumice oko uvrštavanja zločina u kategoriju ratnih tvrdeći kako se Srebreniči pokolj smatra najvećim nakon Drugog svjetskog rata te zaključuje kako bi to bilo točno, jedino ako se krajem ll. Sv.r. rata ne smatra dan njemačke kapitulacije 8. svibnja 1945.i kaže: “Sustavna masovne likvidacine, počete 15. svibnja 1945. u Bleiburgu, nastavljena tjednima, svojim opsegom uvelike nadmašuju događanja, onu, u Srebrenici”.

Bleiburg je za mnoge bio hod u smrt!

“Vrijedila su tad drugačija mjerila, Tito se ubrajao među pobjednike”!?
Opisujući tijek zbivanja u ll. svj.r., spominje ustaške zločine i logor Jasenovac.
Ovdje Martens pretjeruje, kao da ga Dodig i Vučić instruiraju, brojku od oko 350 tisuća ustaških žrtava u ratu, te navodi kako su među izbjeglicama koji su se sklonili u Austriju bili i mnogi ustaše, ali ne navodi kako su bili četnici i njemački vojnici, čak 550 000 tisuća s povlačila iz Grčke kojima je zapovjednik Lohr uz naivnu Domobransku ostupnicu pri povlačenju, neznajući kako se u Kerestincu vodili pregovori Titovih partizana i Njemaca po kojim za propuštanjem njemačkih vojnika će im Njemci predati domobrane i ustaše.

Martens piše, i dok je u Europi već vladao mir, u Bleiburškoj tragediji, Titovi su partizani pobili na tisuće bespomoćnih ljudi i tvrdi; “Desetci tisuća Hrvata, kao i tisuće Slovenaca, Srba i Crnogoraca pobjegli su pred partizanima u Korušku, kako bi se predali britanskim postrojbama”

“Da je tada postojao međunarodni sud za ratne zločine poput onoga u Den Haagu, Tito bi morao biti optužen kao vrhovni zapovjednik i politički odgovoran za te zločine i bio bi osuđen na doživotni zatvor”

Pa dalje navodi; Britanci, tada nisu željeli zamjeriti se svome savezniku Titu, poslali su izbjeglice, među kojima su bile i žene i djeca, natrag u Jugoslaviju, a to je za mnoge bio hod u smrt, smaknuti su bez sudskog procesa”.

On se u tekstu osvrće i na nastanak tradicije memorijalnih okupljanja u Bleiburgu. “Budući je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo zabranjeno čak i spominjanje partizanskih zločina, da i ne govorimo o njihovu javnom obilježavanju, Bleiburg, iz kojega je krenula tragedija, postao je još u pedesetim godinama mjesto sjećanja, na kojemu se barem mogla okupiti emigracija”.

Osnivanju Počasnog bleiburškog voda 1953., potsjeća kako su najveći utjecaj imali ustaški vojnici, koji su bili upleteni, u zločine uz tvdnju kako se u komemoracijama nevinim žrtvama ondje veličalo odgovorne za zločine.
No napominje moralne nedoumice vezane za Bleiburg, kako su one koji su bili odgovorni za zločine, kasnije ubijeni, bespomoćni i bez suđenja.

Neklliko zanimljivih citata Michaela Martensa:
“Doduše, nepošteno je i netočno zbog toga sveukupno komemoraciju u južnoj Koruškoj oklevetati kao ‘najveći fašistički skup u Europi’, kako su to činili neki mediji. To ne bi bilo ispravno prema mnogim obiteljima, koji su doista pristizali u Bleiburg samo kako bi se u miru prisjetili svojih ubijenih rođaka i predaka. Međutim, stvarno je bilo desno-radikalne instrumentalizacije skupa – a ona je pomogla onim snagama koje bi najradije zabranile svako sjećanje na Bleiburg i druge zločine Titovih partizana”.

“Ljevičari u Hrvatskoj slavili su zbog crkvenog udarca s boka ‘okupljanju fašista’” Martens, navodi kako je biskupija Graz, 2019. uskratila održavanje skupu, napominjući kako je na to izraženo nezadovoljstvo od strane Hrvatska biskupska konferencija i hrvatsko MVP-a.

“Mnogi ljudi u Hrvatskoj nepomirljivo su suprotstavljeni jedni drugima kad je riječ o Bleiburgu. Postavlja se pitanje, kako se mala zemlja treba odnositi prema sjećanju na najveći masakr koji se dogodio u Europi nakon kapitulacije Njemačke. Krajnje desničarsko prekrajanje povijesti samo je jedan od problema. Pitanja nameću i reakcije lijevog spektra. Protive li se određeni krugovi doista bleiburškoj komemoraciji samo zbog toga što je u prošlosti često bila praćena ekstremno desnim izobličenjima i trivijaliziranjem? Ili načelno ne žele da se podsjeća na ‘lijeve’ zločine jugoslavenskih partizana? Žele li spriječiti da se slika blistavog partizanskog junaka Tita umrlja krvlju prolivenom u njegovo ime? Žele li da sjećanja na zločine iz ranog razdoblja Titove vladavine ne budu dio europske kulture sjećanja? Treba li to značiti: Bez prisjećanja, nigdje?”,

Stoga sam i na ovu temu dao u razmišljanje i na savjest akademskim, svjetovnim i crkvenim intelektualvcima i institucijama kako je vrijeme da se komemoracija Blajburške tragedije vrati u Zagrebu i Hrvatsku od kuda je i krenula. Imamo kakvu takvu državu Hrvatsku!
https://hrvatski-glasnik.com/2023/05/15/ivan-kujundzic-bleiburska-tragedija-i-mirisi-tamjana-s-kriznog-puta/71433/

Blajburška tragedija i zočinima nad Hrvatima, zasigurno su namjerom FAZ-a, probuditi svijest kako su i nad Nijemcima pičinjeni poratni zločinima, o kojima oni sami ne smiju ili najmanje govore. Zadnji prošlotjedni primjer francuskog ratnog oficire kojem je savjest proradili nakon. 88.g. o masovno grobnice, 40. ubijanjh njemačkih zarobljdnika, u jednoj šumi u Francusoj. Još više, uskoro bi se mogla, obzirom na rat, u Ukrajini s Rsima, otvorit za njemačko društvo jako bolna tema zločina Sovjetske armije, u istočnoj Njemačkoj, o čemu se gotovo šuti i ne spominje.
Naime Sovjetski armija, odgovorna je za masovna ubojstva i silovanja žena u tom dijelu Njemačke, o čemu postoje brojna stručna i znanstvena istraživanja, a o čemu se također, u javnosti šuti.
Istina je bolna za sve ali je nužna za pomirbe svih uz dostojne komemoracije na mjestima događaja zločina.

Frankfurter Allgemeine Zeitunga ovim zasigurno otvara novu poglavlj, u kontekstu posljeratni masovnih zločina, u Europi uopće, naravnon, što je, u Njemačkoj ovo još uvijek izuzetno bolna i osjetljiva tema.
FAZ, preko Martensa doista to hrabro otvara.

Ako je za istinom poslužila naša Bleiburgška tragedija neka bude s Božjim blagoslovom u traženju istine,; Jer istina će vas vaša osloboditi!

I slažemo se j Martensom:
“Doist moćni su dokazi kako u Bleiburgu nije bila riječ o spontanim činovima osvete partizana, kako se kasnije umanjivalo. Štoviše, sve upućuje na sustavnu, odozgor naređenu akciju uništenja ljudi, koju su proveli partizanski pobjednici nad svojim zarobljenim protivnicima”

Martens: “Da je tada postojao međunarodni sud za ratne zločine poput onoga u Den Haagu, Tito bi morao biti optužen kao vrhovni zapovjednik i politički odgovoran za te zločine i bio bi osuđen na doživotni zatvor”

A naše vlasti, notornog zločinca slave kao vojskovođu pa čak, i u nekim leksikonima piše kako je Tuđman političar, a maršal Tito držvnik?!
Qu vadis Croatie!

Ivan Kujundžić


Podjeli
Leave a Comment