Nije bolest sve što se manifestira fizičkom boli. Postoje i one društvene, moralne i političke patologije koje razaraju zajednicu dugoročno, tiho i sustavno. Jedna od njih je svako nastojanje za „uljepšavanje“, relativiziranje ili prikriveno opravdavanje Nezavisne Države Hrvatske (NDH), kao i svako sustavno veličanje komunističkog totalitarnog režima. Riječ je o dvjema stranama iste „medalje“ odnosno istog problema, k tome i političke nezrelosti ili nespremnosti dijela društva, posebno vladajućih struktura, da se jasno i bez zadrške odredi prema zločinačkim ideologijama i režimima 20. stoljeća.
Najnoviji ispadi notornog Dražena Keleminca i njegove marginalne sljedbe, koji se uz povike, provokacije i simboliku okupljaju pred privatnim stanovima političkih neistomišljenika, ne predstavljaju nikakav „politički prosvjed“. To su unaprijed režirani performansi, motivirani ili nečijim nalogom, ili potrebom za medijskom pažnjom, ili pak čistim političkim egzibicionizmom. Jučer pred stanom Dalije Orešković, danas pred stanom Anke Mrak Taritaš, sutra, ako im se dopusti, pred bilo čijim pragom tko se usudi jasno iskazati svoj politički stav, pa i onaj da je NDH bila zločinačka tvorevina utemeljena na rasnim zakonima, masovnim zločinima i sluganstvu fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj.
Takva okupljanja nemaju nikakvo uporište u slobodi izražavanja. Ona su izraz političkog ekstremizma i svjesne provokacije sa ciljem normalizacije ideja koje su u civiliziranom društvu odavno morale ostati trajno osuđene. NDH nije i ne može biti predmet „drukčijeg tumačenja“, „povijesnog konteksta“ ili „nacionalnog ponosa“. Ona je povijesna činjenica obilježena logorima, masovnim ubojstvima i politikom istrebljenja, i kao takva predstavlja jednu od najmračnijih mrlja hrvatske povijesti.
Međutim, odgovornost za ovakve pojave ne leži isključivo na ekstremnoj desnici. Svako uporno, nekritičko i selektivno veličanje komunističkog režima, ignoriranje njegovih zločina, likvidacija, progona i poratnih masovnih grobnica, svjesno i namjerno hrani politički ekstremizam sa druge strane. Kada se jedni zločini prešućuju ili opravdavaju, a drugi koriste isključivo za dnevno-političke obračune, stvara se plodno tlo za radikale koji žive od podjela, mržnje i povijesnog revizionizma.
Zato je krajnje vrijeme za jasan, nedvosmislen i dosljedan stav, nema opravdanja ni za NDH, ni za komunistički totalitarizam. Tko relativizira jedne zločine, potiče druge. Tko selektivno pamti povijest, svjesno sudjeluje u njenoj zloupotrebi.
Demokratsko i zrelo društvo ne provocira, ne prijeti i ne maršira pod prozorima političkih protivnika. Ono osuđuje sve totalitarizme, poštuje žrtve bez obzira na predznak i jasno poručuje da ekstremizam, sa koje god strane dolazio, nema i ne smije imati mjesto u javnom prostoru.
U Zagrebu, 25.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
Leave a Comment