Poslije brutalnog, barbarskog pokolja nad dvanaestoricom hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, srpski teroristi nastavljaju još agresivnije sa svojim provokacijama i izgredima u namjeri izazivanja oružanih sukoba s većinskim hrvatskim narodom i svim drugim građanima koji im ne daju potporu. Upada se u većinska hrvatska sela i terorizira stanovništvo, premlaćuje i odvodi ljude, pa čak i ubija hrvatske civile i policajce koji su naročito na meti. Uz pomoć tog terora se nastoji proširiti strah i paralizirati svaki otpor Hrvata. Ni jedan od tih napada nije bio izazvan, ni za jedan izgred nije bilo povoda ni razloga.
Ponašanje “JNA” i njezina Generalštaba od pada prvih balvana (17. kolovoza 1990. godine) bilo je takvo da je nedvojbeno ukazivalo kako srpski teroristi uživaju potporu vojnog vrha, pa i samog načelnika Generalštaba Blagoja Adžića i saveznog sekretara (ministra obrane) za NO, Veljka Kadijevića. Već u to vrijeme, Adžić je zaprijetio Hrvatskoj policiji rušenjem helikoptera koji je krenuo s namjerom obuzdavanja kninske terorističke pobune i pritom jasno dao do znanja čija je to vojska, poručivši: “Ako padne ijedna srpska glava, vojska će intervenisati“. Toj “narodnoj” i “jugoslavenskoj” vojsci koja je tobože “čuvala državu, njezin pravni poredak, mir i bratstvo-jedinstvo svih naroda i narodnosti” bile su važne samo srpske glave i ni najmanje joj nije smetalo naoružavanje Srba i njihovo divljanje po Hrvatskoj uz potporu srbijanskih četnika i dojučerašnjih partizanskih “prvoboraca” koji su rame uz rame širili mržnju na masovnim skupovima – od Knina, Petrove gore i Srba, do Borova Sela, Belog Manastira, Jagodnjaka i drugih mjesta, gdje se otvoreno klicalo u slavu Slobodana Miloševića i “Velike Srbije”, veličalo četništvo i prijetilo obračunom s Hrvatima, uz najavu stvaranja “srpske države” na teritoriju Hrvatske.
Okupacija Kijeva (malog mjesta između Knina i Sinja koje nije predstavljalo nikakvu opasnost za bilo koga) od strane “JNA” 1. svibnja, te njezino dopuštanje pokolja u Borovu Selu sutradan 2. svibnja, kao i nespremnost vojnog vrha da se odazovu prijedlozima za razgovor i uporno ignoriranje svih upućenih apela i molbi od strane hrvatskih vlasti i građana, rezultirali su erupcijom revolta u Splitu pred zapovjedništvom Vojno-pomorske oblasti, kada, nažalost, nesretnim slučajem u vrijeme sukoba između prosvjednika i angažiranih snaga “JNA” 6. svibnja gine ročni vojnik, Makedonac Saša Gešovski. I to je svakako doprinijelo raspaljivanju strasti, pogotovu stoga što su taj tragični događaj i sve što se događalo oko prosvjeda u Splitu vojni vrh i Beograd prikazivali posve jednostrano, iskrivljeno i zlonamjerno, dolijevajući ulje na vatru iz sata u sat.
Iako se jako dobro znalo što su uzroci i tko je započeo s politikom mržnje i isključivosti – pa na kraju i tko je prvi u ruke uzeo oružje i krenuo protivno svim normama i zakonima krojiti svoju “pravdu” – crno bijeli prikazi što ih je putem medija servirala srpska propagandna mašinerija poslužili su srpskim teroristima u Hrvatskoj kao alibi za poduzimanje daljnjih nasilničkih akcija protiv hrvatskog stanovništva i legalnih policijskih snaga.
Pozivi na razum i smirivanje stanja koji su dolazili od hrvatskog političkog vrha pa i samoga predsjednika dr. Franje Tuđmana nisu nailazili na odjek među domaćim Srbima – ili barem među onima koji su se u to vrijeme zatekli na području buduće “SAO Krajine”. Srbija, Crna Gora, SANU, SPC, UKS, “JNA” i srpski teroristički stožeri u Hrvatskoj i BiH sinkronizirano su djelovali u cilju destabilizacije stanja na područjima zapadno od Drine i nastojali potpaliti ratni požar na cijelom području koje je trebalo ući u sastav “Velike Srbije”.
I koliko god se ponekad činilo kako neki događaji imaju međusobnu uzročno-posljedičnu vezu, nikako ne treba gubiti iz vida da su sve akcije srpskih terorista bile dio jednog šireg, dobro osmišljenog i razrađenog plana i one su koordinirane putem operativaca srbijanskog SDB-a i KOS-a već od ljeta 1990. godine.
U tom kontekstu se mora promatrati i etničko čišćenje Zvonimirovog grada Knina, koji je kao središte srpske terorističke pobune imao posebno mjestu u njihovim planovima. Treba podsjetiti kako su se u već razdoblju od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. godine, Srbi nelegalno i protivno Ustavu SFRJ i tadašnjim zakonima “izjasnili” za svoju “autonomiju” u Hrvatskoj. “Izjašnjavanje” o “srpskoj autonomiji” provedeno je u 23 hrvatske općine: Beli Manastir, Benkovac, Daruvar, Donji Lapac, Dvor na Uni, Garešnica, Glina, Gospić, Gračac, Grubišno Polje, Karlovac, Knin, Kostajnica, Obrovac, Gračac, Ogulin, Otočac, Pakrac, Slunj, Titova Korenica, Vojnić, Vrginmost, Vukovar. Od navedenih općina u 11 su Srbi imali apsolutnu većinu (Benkovac, Donji Lapac, Dvor na Uni, Glina, Gračac, Knin, Kostajnica, Obrovac, Titova Korenica, Vojnić i Vrginmost), a u 2 općine relativnu većinu (Daruvar i Pakrac).
Podsjetimo također, kako je predsjednik općine Knin, Milan Babić, ubrzo poslije pada prvih balvana (kolovoza 1990. godine) na kninskom i obrovačkom području proglasio “ratno stanje”, čime su on i njegovi suradnici i mentori jasno dali do znanja što im je krajnji cilj. Naoružavanje srpskih enklava (od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije do Gorskog kotara i Zagore) još od ljeta iste 1990. godine (i to vojnim i policijskim naoružanjem) posredstvom operativaca SDB-a, KOS-a i najviših vojnih i političkih dužnosnika “JNA” i Srbije, samo je jedan dokaz više kako je sve ono što su činili ekstremni Srbi (ne samo u Hrvatskoj, nego na cijelom području Jugoslavije – a pogotovu u prekodrinskim krajevima) vodilo ka velikom ratu, ratu za “Srbiju koja će u svoje granice okupiti sve Srbe pod kapom nebeskom”.
Zato i ne čudi da su Hrvati Knina i okolice bili na meti od prvih dana, pa i početkom svibnja te tmurne i krvave, ratne 1991. godine.
Dana 7. svibnja 1991. godine, oko 23:00 sati, kroz Knin je protutnjala skupina srpskih terorista – četnika koji su u svome rušilačkom pohodu uništili sve što je imalo ikakve veze s Hrvatskom.
U tom divljanju devastirani su poslovni i prodajni prostori i prodavaonice: “Plodine” (Zadar), “Brodomerkur”, “Auto-Hrvatska”, “Ghetaldus”, “Varteks”, “Planika”, “Slavonija” (Osijek), “Borovo”, ugostiteljski lokali, poslovni prostor “Revije” (Šibenik), kiosci “Vjesnika”, “Slobodne Dalmacije”, “Lutrije Hrvatske”, privatne pečenjarnice, optičarska radnja “Čuko”, privatne urarske i druge radnje i poslovni prostori.
Razbijalo se sve što se moglo uništiti – od izloga i eksterijera, do bijele tehnike i traktora. Pa čak ni to nije bilo dovoljno. U neka su dvorišta bačene bombe – u dvorište Duje Đakovića, u dvorište prodavaonice rezervnih dijelova u vlasništvu obitelji Šimić, u ugostiteljski lokal vlasnika Grizelja, u privatnu mesnicu vlasnika iz Vrlike.
U Kninu se od 28. veljače 1989. (i velikog srpskog mitinga u TVIK-u), sustavno dolijeva ulje na vatru i nastoji izazvati incidente, a stanje je postalo još gore nakon što je započela “balvan revolucija” (17. kolovoza 1990.). Od tada nadalje, Srbi iz Knina i okolice u većini manifestiraju mržnju i netrpeljivost prema Hrvatima ali i svim drugim građanima koji ne pripadaju srpskom nacionalnom korpusu. Sve su češće pucnjave na njihovim barikadama, otmice građana, blokade cesta, mostova i nadvožnjaka i ometanje prometa – pa i pružanja liječničke pomoći bolesnim građanima u izoliranim selima od kojih mnogi ne mogu do bolnica čak i kad je u pitanju kakva hitna potreba ili dijaliza. U mnogim sredinama srpski su teroristi ljudima pretvorili život u pakao i sve su drskiji i agresivniji, jer jako dobro znaju kako su “JNA” i Beograd uz njih.
Uz sve to, treba napomenuti da se u to vrijeme u kninskom zatvoru (od 1. svibnja) nalaze mehaničar na željeznici i otac troje djece, Anton Požar iz Potkonja i student treće godine elektrotehnike u Zagrebu, Žarko Batić koji je u Potkonju ranjen od strane Martićevih terorista. Naime, tog 1. svibnja je tridesetak srpskih terorista upalo u sela Potkonje i Vrpolje kraj Knina, gdje su napali i terorizirali stanovništvo, ranili jednu osobu, a više njih odveli u Knin.
Tih su dana oči javnosti bile uprte u Kijevo i ono što se tamo događa (vezano za okupaciju sela koje je pod opsadom “JNA” također od tog 1. svibnja), pa se o ovim događajima u Kninu i okolici gotovo i nije znalo. Malobrojni Hrvati koji još uvijek nisu pobjegli iz Knina, ogorčeni su i uplašeni, jer za njih ima sve manje nade.
Dana 19. rujna 2006.godine, Županijski sud u Šibeniku podigao je Optužnicu K-DO-14/06, protiv Milana Atlije i Đorđa Jaramaza zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. te ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH-a. U Optužnici je opisan i napad na Vrpolje i Potkonje. U sudskom procesu su kao svjedoci sudjelovali i oštećeni Anton Požar i Žarko Bratić. Pročita li se dokument u cijelosti, tek tada se donekle može shvatiti o kakvim se okrutnim zločincima radilo. Nažalost, rijetko koga je od njih stigla ruka pravde.
Evo nekih izvoda iz same Optužnice:
Svjedok Anton Požar
Svjedok je toga dana u Potkonju uhapšen i priveden u policijsku stanicu u Kninu. Svjedoči kako su napad na mjesto vodili Milan Martić i Miljenko Zelembaba. Napad na kuću u kojoj se on nalazio vodio je Šoko Bjelinić čiji je glas prepoznao te ga je pozvao da prestane pucati jer da ima ranjenog čovjeka. U selu nije vidio Atliju nego kasnije kad su njega, njegova destogodišnjeg sina i Milu Jelića doveli do pruge. Zelembaba ih je stavio uza zid a Atliji je naredio da stavi na pušku tromblon i da ih pobije ako se pomaknu. Kasnije je Atlija prestao držati tromblon, a njega su strpali u Starčevićev auto. Dok su se vozili prema jugu vidio je Jaramaza, bio je u civilu ali je imao kalašnjikov.
Svjedok Žarko Batić
Svjedok navodi kako je priveden u ćeliju u stanici milicije u Kninu, gdje su ga tukli. Zna da su u zatvor dovedena trojica hrvatskih specijalaca od kojih je jedan, Skalic, bio s njim u ćeliji. Skalica su noću odvodili i vraćali ga u ćeliju nakon nekoliko sati, gotovo mrtvog, samo je stenjao. Tukli su i Turudića i Knezovića, a Pero Kanazir ih je puštao iz ćelija pa su mogli razgovarati. Ne sjeća se tko je njega tukao niti da je čuo imena onih koji su tukli njega i specijalce.
(…)
Svjedočenje o ubojstvu civila
Svjedok je, kao pripadnik ‘prvog trojca’ bio na najistaknutijem položaju u odnosu na kuću u kojoj su boravili. Ugledali su civila kako ide prema njima, imao je podignute ruke. Zarobili su tu osobu i doveli je u dvorište kuće obitelji Vidaković. Rekao je kako su u posadi ‘prvog trojca’ bili Gojko Gambiroža i dr. Civila su u dvorištu odmah tukli, gurali i udarali, netko ga je udario kundakom, netko rukom, netko nogom. Tada je došao Milan Atlija. Svjedok je vidio kako Milan Atlija iz zadnjeg džepa tog civila vadi i uzima novce, radilo se o 600 – 700 švicarskih franaka. Milan Atlija je tražio neko mjesto, pritvor, gdje bi smjestio tog civila. Nakon toga su kamionom ‘sedmicom’ odveli zarobljenoga civila na ispitivanje u kuću u kojoj je bilo zapovjedništvo, udaljenoj 5 – 6 km od kuće Vidakovića. Milan Atlija je u zapovjedništvo otišao ‘Mercedesom’. U zapovjedništvu su još bili zapovjednik Mile Novaković a, možda, i Milan Martić. Svjedok je drugim kamionom otišao prema zapovjednišvu te je bio ispred zapovjedništva u vrijeme kada je, nakon ispitivanja, civil izveden i ponovo ukrcan u kamion te odvezen prema kući obitelji Vidaković. Svjedok je naveo kako je tada čuo Milana Atliju vikati: ‘ Vodite to đubre da ga očima ne vidim’. Pri ponovnom opisivanju iste situacije tijekom svjedočenja svjedok je naveo kako je tom prilikom Milan Atlija vikao: ‘Vodite to đubre, radite s njim što hoćete’. Na posebno pitanje Predsjednice Vijeća svjedok se je izjasnio da je Milan Atlija rekao ‘Vodite to đubre, radite s njim što hoćete’. Svjedok nadalje navodi kako je zarobljeni civil dovezen do kuće Vidakovića, te nakon nekog vremena ponovno ukrcan u kamion. U kamionu koji je ponovno odveo civila iz kuće Vidakovića su bili Gojko Gambiroža, Pero Zelembaba, Đorđe Jaramaz, te Pero Ciganović. Vidio je da je kamion stao na ‘krivini’ nedaleko od kuće i da je civil izveden iz kamiona na cestu. Čuo je rafalne pucnje i dva – tri pucnja iz pištolja jer je bio 50-tak metara od mjesta događaja. Nije mu poznato tko je rafalno pucao. Vidio je kako civil leži na njivi potrbuške raširenih ruku, te da je iz pištolja pucao Đorđe Jaramaz. Vidio ga je kako čuči iznad civila te drži prema njemu uperen pištolj. Poslije je Đorđe Jaramaz pred svima, pa tako i pred Milanom Atlijom, rekao: ‘Ovako Srbin provjerava u ratu….’ Svjedok je vidio kako su Đorđe Jaramaz i Pero Zelembaba ubijenoga civila uhvatili za noge i odvukli, te u obližnju rijeku, bacili tijelo. Tijelo je zapelo za korijene stabala u rijeci i tu ostalo. Svjedok navodi da zarobljeni civil cijelo vrijeme nije ništa govorio, možda tek dvije – tri riječi, vidjelo se da je bio je u užasnom stanju, ‘skamenjen od straha’. Na posebno pitanje svjedok je odgovorio da nije sudjelovao u akcijama ‘Vrpolje – Potkonje’, no da je čuo da je Atlija u njima bio. Misli da je jedinica dobila nadimak ‘Zvjerci’ po tome što su bili opasni, širili su strah. Svjedok se je toliko uznemirio prilikom odgovaranja na ovo pitanje da je zatražio stanku. Ispitivanje je nastavljeno nakon desetak minuta.
(…)
Proglašenje presude
Nakon obavljenog vijećanja i glasovanja Vijeće je donijelo presudu kojom su Milan Atlija i Đorđe Jaramaz proglašeni krivima za sva djela koja su u optužnici navedena osim što se Milana Atliju oslobađa optužbe za djelo pod toč. III. optužnice, odnosno oslobađa ga se odgovornosti da je, zajedno sa ostalima, prvenstveno Milanom Martićem i Milenkom Zelembaba, planirao, organizirao i naredio oružani napad na Potkonje i Vrpolje. Temeljem čl. 43. st. 1. OKZRH-a opt. Milanu Atliji je za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH-a opisano pod toč. 1. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH-a, opisano pod toč. II uz primjenu čl. 38. st. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. (sve OKZRH-a), utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, pa mu je na osnovu navedenih zakonskih propisa, a sve uz primjenu čl. 43. st. 1 i st. 2. toč. 2 OKZRH-a, određena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina, dok je Đorđu Jaramazu određena kazna zatvora u trajanju od 10 godina.
(Vidi: https://documenta.hr/wp-content/uploads/2020/10/KORIDOR_POTKONJE_VRPOLJE_I_KNIN_izvjestaji_s_prvog_sudjenja.pdf; stranica posjećena 6. 5. 2021.)
Video, TV Kalendar 17. 8. 2015., “balvan revolucija”: https://youtu.be/QTLTXpFD1Ak
Zlatko Pinter
Leave a Comment