Događaji su prolazili vrtoglavom brzinom. Pao je Berlinski zid, a ruski predsjednik Gorbačov razbijao je komunizam svojom perestrojkom. Pisao je nobelovcu Soženjicinu da se, iz egzila, vrati u svoju Rusiju, a on mu je odgovorio da će doći onda, kad na vlasti ne budu Rusi, drugarice i drugovi, koji su ruskom narodu radili zlo u ime bezboštva, marksizma, lenjinizma, staljinizma…Rus, drug, koji je Rusu koji nije bio drug, radio gadosti; drugovi, članovi komunističke partije, koji su slali ljude na robije i u smrt. Slavni pisac mu je napisao i to, da padom komnizma, ostaju žilavi drugovi, ostaje sovjetski čovjek, ta hibridna tvorevina ostala iza strašna i krvava rabljena vremena, to živo zlo, koja će se pokušat pretvorit u neko dobro; iz druga u gospodina, iz tavarišća i sovjetskog čovjeka u pravoslavnog Rusa, iz bezbožnika u vjernika.
Padale su komunističke tvrđave u zemljama iza gvozdene zavjese. Drug Honecker, predsjednik Istočne Njemačke, pobjegao je u Rusiju. Bugari su svrgnuli svoga starog druga tiranina, a Rumunji smakli svog druga diktatora Ceausescu i njegovu drugaricu. Poljaci su makli s vlasti svoje drugove komuniste, a u Čehoslovačkoj dogodilo se nešto čudesno; podijelili se Česi i Slovaci kao braća, na miran i pošten način.
Sve se to počelo odražavati na drugarice i drugove u Jugoslaviji, na narode i narodnosti, koji su živjeli u lažnom bratstvu i jedinstvu, u nekom socijalizmu, u nekakvu komunizmu s ljudskim licem, kako su govorili drugovi. Međutim, srpski vožd, Milošević, crnogorski posrbica, naglo izbačen u orbitu od drugova svetosavaca, na Gazimestanu slaveći poraz Srba u boju na Kosovu polju protiv Turaka prije šesto godina kao pobjedu, kazao je da će biti upotrijebljena sila u širenju srpskih interesa. Sve je mirisalo na sukobe i nesreću. Počela je u Srbiji jogurt revolucija, kako su je neki drugovi prozvali, a drugi antibirokratska revolucija. Nakon nekoliko dana, došao sam opet u baraku i zaskočio starog udbaškog lisca, druga Jožu udbašku lopužu, kako su ga zvale neke njegove žrtve poslije rata.
– Treba mi vremena da vas prihvatim.
– Kako to mislite? – pitao je drug Joža.
– Znate, ja imam neku čudnu averziju prema ljudima koji su bili zadrti partizani i komunisti po uvjerenju, koji su bili samo drugovi. Ne mogu ih smisliti poradi zlodjela koja su učinili našim ljudima u miru i poslije rata. Puno su zla nanijeli hrvatskom narodu i mojoj obitelji. Ubijali su one jadne zarobljene vojnike i civile od bleiburškoga polja do Šida i sve dalje, do Đevđelije, u marševima smrti i užasa. Taj veliki, duboki,visoki i dugi zločin u nebo vapi snagom svoje ponižene istine prikrivan šutnjom godinama, pa ga nitko nije smio spomenuti. Drugarice i drugovi, komnisti, partizani, punili su slovenske jame i tenkovske rovove pobijenim zarbljenicima, hrvatskim vojnicima ustašama, domobranima i civilima, (Huda jama) koji su s njima bježali od partizana i komunista; bježali su od drugova. Nije se smjelo reći i uprijeti prstom u ubojice, a kamoli da bi bilo suđenje. Drugovi su to godinama skrivali kao zmija noge. Pa to je, strašno, morate priznati. Poslije velikog svjetskoga rata odrastali smo u stalnom, velikom strahu i komunističkim obmanama i lažima o našoj prošlosti.
Stari drug Joža me pogledao mrko, a potom pokušao ublažiti ono što sam rekao, a što ga, zasjeklo duboko. Gledajući me ispitivački poput isljednika upita:
– Šta vi zapravo hoćete?
– Pomirenje Hrvata i istinu o našoj prošlosti.
– Radimo na tomu – odgovori on.
– Radite, ali znam kako. Drugove ne dirate.
– U granicama naših mogućnosti.
Njegova ležernost već tada, u prvom susretu otkrila mi je s kim imam posla i tko je čovjek koji sjedi naspram meni. Nikad se nećemo pomiriti jer on ne zna što je pomirenje, ni kajanje. On je navikao na svoje živo zlo, na krvavu komunističku i partizansku logiku pobjednika, koji mora uništiti, doslovno likvidirat klasnog protivnika.
Dolazio sam povremeno u baraku ne zbog politike, stranke ili nečeg drugoga, nego zbog nade, da će ljudi koje je Ivan nazvao barakašima, a ja robijašima i udbašima, ipak, kadli-tadli uspjeti da konačno imamo slobodnu, samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku. Na čelu tog hrvatskog mirotvornog pokreta, koji je Ladan nazvao Hrvatska demokratska zajednica, a Račan stranka opasnih namjera; dakle, kažem i ne lažem, na čelu je bio i sve vodio i o svemu odlučivao partizan, Titov general Franjo Tuđman, kadrovik u generelštabu, povjesničar, politički i nacionalni obraćenik, ali nije vjerski i moralni.
Nisam tada puno razmišljao o Bosni i Hercegovini. Mislio sam, ako Hrvatska bude slobodna, onda će našima, Hrvatima i Bosni i Hercegovini svanuti bolji dani, pa će i oni imat svoju tronarodnu državicu.
U Hrvatskoj su počele nicati stranke kao gljive poslije kiše. Drugovi komunisti su se dugo opirali, pa su, padom berlinskog zida, pod pritiskom događaja u socijalističkim i komnističkim zemljama, počeli popuštati i najavili izbore. Narod se počeo zagrijavati i buditi iz dugogodišnje šutnje i mrtvila. Sve je mirisalo na proljeće naše nove sreće! Komunistička vlast morala je dopustiti izbore. Dopsutili su to u straho od naroda, koji je dugo trpio njihovu tiraniju.Tako su nastala i ozakonjene stranke: HSS, HDZ, HSLS, SDP, HSP… Čelnici stranaka razmilile se po svijetu. Letjeli su s jednog kraja svijeta na drugi, s kontinenta na kontinent Hrvatima, koji su godinama živjeli i radili u mnogim zemljama, a nisu smjeli doći svojim kućama, jer su proglašavani ustašama, emigrantima i ljudima opasnih namjera i rušiteljima Juge. Odjednom su, preko noći, Hrvati u iseljeništvu postali važni. Drugovi partijaši, kosovci i udbaši, mučki su uskakali u stranke i nisu više zvali iseljene i prognane Hrvate iz Lijepe naše u lijepu našu tuđinu, kažem i ne lažem, nisu više zvali neprijateljska emigracija, nego iseljena Hrvatska. Tepalo im se, pričalo o slobodi Hrvatske, a oni su davali, odriješili kese, lepršali su dolari, marke, franci, funte, počelo je kapati sa svih strana. Čelnici stranaka držali su vatrene govore Hrvatima u europskim zemljama, u prekomorskim u Kanadi i Americi, u dalekoj Australiji…
Vođe stranaka osjetiše jamstvo i potporu, ponajviše Turđman, vođa stranka opasnih namjera, jer je raja osjećala da ta stranka izvodi narod hrvatski iz Juge i komunizma, pak se dodoše u govorancije i varancije diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Neki su se zalijetali u Vojvodinu, jer i tamo ima Hrvata. Uopće nema gotovo zemlje gdje nas nema. Čak smo tada otkrili da u Rumunjskoj živi deset tisuća Hrvata, u Italiji pet tisuća u jednom gradiću…
Otkrivali smo jedni druge, povezivali se, pripremali na najbolje i najgore. Posvuda su nicali ogranci stranaka, a prednjačila je stranka „opasnih namjera“. Premda joj na čelu bijaše partizanski general, Srbi ga proglasiše ustašom. Uopće, poče se govoriti o ustašama i domobranima, o tragičnoj hrvatskoj vojsci iz Drugoga svjetskog rata, koja je stradala od partizana poslije rata u marševimasm,rti i užasa od austrijskog polja, pa sve do Đevbđelije. Srbi u svojim glasilima, zapravo u svim medijima poistovjetiše Hrvate s ustašama. Za njih je svaki Hrvat ustaša, pa bio on partizan, komunist, katolik ili ateist.
Vrcale su otrovne strijele s istoka Juge. Srbi su počeli provoditi u praksu teoriju i program Memoranduma. Patrijaršija, Akademija i Društvo književnika odradiše svoje i preko Memoranduma zaludiše Srbe suludom idejom o velikoj Srbiji, državi u kojoj će živjeti samo Srbi; svi Srbi u jednoj državi. Srbi svi i svuda, kako je govorio njihov contavi i lukavi šarlatan Vuk Karadžić.
Budući da sam neko vrijeme živio među njima i upoznao neke njihove novinare, književnike, akademike, četnike, važne drugove, počeo sam strepiti za svoj goli život i sudbinu Hrvata. Znao sam da nema slobode, niti države bez krvavih gaća, kako je govorio djed Luka. Srbi prečani i hrvatski komunisti, drugovi na vlasti okomiše se na HDZ svom žestinom. Tu stranku proglasiše strankom opasnih namjera. To je šiknuo u javnost drug Ivica Račan, pa su njegovi drugovi raspalili iz svih medijskih oružja po stranici opasnih namjera. Osnivači te stranke bijahu prozvani neprijateljima naroda i države Jugoslavije, koje se hrvatski drugovi nisu htjeli odreći, a članove stranke opasnih namjera, proglašavali su svakakvim, izadajnicima, ognjištarima, mrziteljima socijalizma, ustaškim ološom i emigratskom bagrom… a tu stranku osnivali su i vodili partizani, kosovci, udbaši i partijaši, pa koje sad tu lud!
Događaji u zemljama iza željezne zavjese, drugovima nisu išli u prilog. Pod pritiskom promjena u Rusiji i drugim zemljama istočnog bloka, drugovi na vlasti, videći da im se loše piše, ako se ne pretvore iz drugova u gospodu; iz ateista u teiste, kažem i ne lažem, hrvatski drugovi na čelu s drugom Ivicom Račanom dopustiše višestranačje, izbore. Narod je živnuo, počeo se opredjeljivati za stranke, a većina poče naginjati Hrvatskom mirotvornom pokretu, koji prekrstiše u Hrvatsku demokratsku zajednicu. Cvao sam od sreće, jer sam mislio da je došlo vrijeme pomirenja Hrvata, vrijeme izlaska iz diktature proleterijata, srpske hegemonije i komunističke ideologije, jednoumlja i nasilja nad onima koji su bili vjernici, katolici i, naravno, dražavotvorni Hrvati. Hrvatski komunisti, drugovi partijaši i udbaši – vuci se prerušiše i postadoše krotki janjci! Nastupi vrijeme privatizacije, pretvorbe i pljačke državne i nartodne imovine. Komunistički zlotvori drugovi se premetnuše u mirotvorce i borce za slobodu i demokraciju! Kosovci i udbaši uskočiše mučki u stranke pod krinkom pomirbe Hrvata.
Nastavlja se
Ante Matić
Leave a Comment