By Portal Istra 24 objavio je pismo g.Cukrova iz Poreča i kako smatram da je g Cukrov napisao nepotpunu istinu, pisani odgovor poslala sam uredništvu portala, ali moj odgovor nisu objavili. Potpuna istina ih ne zanima!
Točno je g.Cukrov napisao da se sa istinom lako i neodgovorno manipulira. Učinio je to i on sam, manipulirao istinom prešutjevši zločine titoizma ( jer u Istri vladajući IDS još uvijek njeguje titov kult)
„Stoga odgovor svim sudionicima, gospodinu Tremulu posebno: ova je politika, nastojeći promijeniti etničko, kulturno i jezično lice Pule i regije od Savudrije do Privlake rezultirala egzodusom.
K tome, uvijek, pa i ovom prilikom, nepotpuna istina je ravna neistini. S njom se, svjesno ili nesvjesno, lako i neodgovorno manipulira. Posljedice mogu biti pogubne!“
Kako sam rođena Istranka, a po mami potječem iz Cokuni, sela na Proštini, kompetentna sam odgovoriti. Moga Nona prof. Miroslav Bertoša izrijekom spominje u svojoj knjizi Proština 1921. Da je g. Cukrov pročitao knjigu prof. Bertoše bilo bi mu jasnije i sudjelovanje g. Siljana na komemoraciji ( njegov je otac naime iz Marčane) Odgovor g. Cukrovu, na isti način je Titova politika nastojala promijeniti vjerski , kulturni i svjetonazorski identitet domicilnih Hrvata i Talijana u Istri što je rezultiralo egzodusom.
Ne spomenuvši u svom tekstu zločine titoizma g.Cukrov, je sam sebe doveo u zamku i pridonio povijesnoj neistini. Zbrkano, nikakvim vremenskim slijedom, nabacivao je ljude i događaje, a da zadnji dio nije uopće spomenuo, a to je način oslobađanja Istre 1945.godine, OZNU i zločine koje su počinjeni prema istarskom svećenstvu i domicilnom hrvatskom i talijanskom stanovništvu. Opisao je nekažnjene zločine koje su počinili talijanski fašisti, a potpuno prešutio nekažnjene zločine koju su počinili komunisti, što je jedan od uzroka egzodusa talijanskog stanovništva.
Točno je da je talijanski fašizam uzrok prvog egzodusa hrvatskog stanovništva nakon 1.svjetskog rata, ali nije točno da je talijanski fašizam uzrok egzodusa talijanskog stanovništva iz Istre nakon 2.svjetskog rata. Talijanski fašizam nestao je sa istarskog prostora kapitulacijom Italije 8.rujna 1943.godine.
Potpuno prešutjevši nekažnjene zločine komunizma, od „od Istre, Podhuma na Grobinštini do Boke kotorske.“ Pridonio je povijesnoj neistini i sam upao u zamku neistina i poluistina kojima se manipulira kako kome odgovara.
Uhićivanja i nestanak ljudi koje je provodilo Odjeljenju za zaštitu naroda (OZNA). Neograničene ovlasti, koje su službenici OZNE imali u novooslobođenim krajevima, često su zlorabljene ili korištene po osobnu nahođenju odgovornih ljudi, naročito u proglašavanju “narodnim neprijateljima” osoba koje bi mogle postati vođama moguće političke ili nacionalne oporbe u Istri. Upravo su ta dva kritična mjeseca svibanj – lipanj 1945.godine , kada su obavljana nezakonita privođenja, uhićenja, konfiskacije, protjerivanja, i ubojstva od strane OZNE i onih organa vlasti koji su im se stavili na raspolaganje, izazvale strah i paniku u stanovništvu.
Zbog toga je za dio talijanskoga stanovništva Pule JA bila „okupatorska”, a ne „oslobodilačka” Dijelu građana Pule, boravak postrojbi Narodnooslobodilačke vojske (NOV) u gradu i vlast Gradskog NOO-a bio je nalik okupaciji. Za njih rat kao da nije završio. Malo tko tada je mogao zamisliti kako će u „nov život” ili „novo doba” Pula ući s novim građanima, jer će staro stanovništvo, gotovo u cijelosti, napustiti grad.
A za sva ta ubojstva, uhićenja, konfiskacije imovine, teror i strahovladu g. Tremul nije ni kriv, ni odgovoran, kao što je g. Cukrov napisao.
Državni arhiv u Pazinu (dalje: HR-DAPA), Oblasni narodni odbor za Istru (dalje: ONOI), (1945.),
12.siječnja 1946.godine eksplodiralo je skladište eksploziva (barutana) u Valelungi, ranjeno je 40-ak osoba, a izazvana je znatna materijalna šteta te panika u gradu. Istraga komisije Savezničke vojne uprave o tome događaju utvrdila je kako je došlo do samozapaljenja eksplozivnih sredstava. Bez obzira na rezultate istrage, strah se i panika uvukla u Puljane. Ova eksplozija, a posebice eksplozija na Vargaroli 18. kolovoza iste godine, te svakodnevno nasilje i napetost u bombardiranjem razrušenom gradu, u kojemu su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom, uzroci su napuštanja Pule.
Je li Vargarola utjecala na egzodus i promijenila etničko, kulturno i jezično lice Pule i regije?
Je ona je i bila okidač! Dodatni uzrok panike i straha!
Istinu o stvarnom počinitelju diverzije na Vargaroli nikada nećemo saznati. Ta je tema u Jugoslaviji bila tabu tema, o njoj se nije pisalo, ni govorilo, o njoj je vladala šutnja, što i pobuđuje sumnju u krivnju. Zato su medijski prostor okupirale razna talijanske verzije, koje su uglavnom krivile jugoslavensku stranu.
U hrvatski medijski prostor Vargarola kao tema dospjela je tek nakon Domovinskog rata 1996. godine, po pisanju talijanskih novina L’Arena di Pola i Istria Europa, čiji je utemeljitelj i glavni urednik Lino Vivoda, koji piše o stradanju istarskih Talijana, egzodusu, fojbama i Vargaroli.
Stručnu povijesnu analizu objavio je prof. Darko Dukovski, a Tea Čonč znanstveni članak:
Povijesna ekspertiza tragedije na Vargaroli (Vergarolla – Pula) od 18. kolovoza 1946. // Histrija: Godišnjak Istarskog povijesnog društva, I. (2011), 1; 79-112, i
Tea Čonč: Izvorni znanstveni članak, UDK: 94(497.5 Pula)”946″
Paniku i konfuziju nakon eksplozije na Vergaroli poticala je opća atmosfera nesigurnosti i straha koja je vladala u gradu zbog neriješenog državnopravnog statusa i straha od novog komunističkog režima, koje su poticale novine L’Arena di Pola, optuživale savezničku vlast za nemar, a indirektno i OZNU za podmetanje eksplozije. Pozivi na iseljavanje koji su stizali iz Italije, povećavali su taj strah, a ljudi zbunjeni i prestrašeni svim tim događajima, odlučivali su se za iseljavanje.
Optirati znači izabrati; za nešto glasovati; birati državnu pripadnost, odlučiti se za jedno državljanstvo od mogućih dvaju, opredijeliti se, to su optanti. Nasuprot esula koji su otišli bez izjašnjavanja, izbjegli, bez ikakvih prava.
Pulu je brodovima Toscana i Pola napustilo od 25 do 30 tisuća ljudi, pa je procjena da je u Puli ostalo svega oko 4 tisuće ljudi, stoga je u tih nekoliko mjeseci 1947. godine život u Puli gotovo stao. Tako su širom otvorena vrata promjeni identiteta grada čiji su nositelji postali došljaci koji su u većim skupinama počeli pristizati tijekom 1948. godine, nakon povratka grada pod jugoslavensku vlast.
Tako da ne stoje tvrdnje g. Cukrova: „Da je tragedija u Vergalori unijela neke promjene o kojima govori Tremul vjerojatno jeste, ali da je promijenila etničko, kulturno i jezično lice Pule i regije sigurno nije.“
Radi se o skoro potpunoj zamjeni stanovništva, koje je kao posljedicu imalo niz gospodarskih i društvenih promjena te izmijenjeni kulturni identitet Pule i Istre.
Jednaku krivicu po promjene stanovništva Istre, iseljavanje i doseljavanje snose i fašizam i komunizam i stoga je pismo g. Cukrova netočno i manjkavo.
Razmjeri egzodusa i promjene stanovništva su ogromni za tako malenu zemljopisnu površinu kao što je Istra. Činjenica je da je Istra u 20 st., čak dva puta, gotovo u potpunosti ispražnjena. Primjerice, Pula je 1910. g. imala čak 90.000 stanovnika, da bi već 1915.g. pala na 4.300 st., a 1947. na tek 3.600 stanovnika. Od 1920 do 1939 ,godine Istru je napustilo 55 000-60 000 uglavnom Hrvata, koji su bježali pred fašizmom. Od 1945. do 1955., u samo deset godina, otišlo je po najnovijim istraživanjima od 220.000–225.000 ljudi, odnosno na 188.000 iseljenika s područja koje je pripalo Hrvatskoj., Talijana i Hrvata, koji nisu htjeli živjeti pod komunizmom.
Žrtve u Istri ostavili su i fašisti i nacisti i komunisti!
Ratne žrtve: ubijeno je 2000 partizana, uz 2500 žrtava fašističkog terora, dok je 21 500 ljudi poslano u konclogore, a 5 000 ih se nije vratilo. Milan Radošević, https://hrcak.srce.hr/file/142111
Poratne žrtve: jama’’.utemeljenije procjene uglavnom variraju između 4.500 i 6.000 ljudi bačenih u fojbe- kraške jame. https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/zbornici/identitet_istre/istra26_233.pdf
Istra je kroz povijest uvijek bila pod tuđinskom vlašću.
Istarski čovjek, Istranin ili Istrijan, kako se tko osjećao služio je tuđincu, od Venecije-Mletačke republike, Austro-ugarske do Italije. Namjerno ne spominjem posebno Hrvate, a posebno Talijane, jer su žrtve bili i jedni i drugi, ovisi o tome tko je bio na vlasti.
Kada je kapitulirala Italija Istrani su se proglasom od 13.rujna 1943.godine opredijelili za priključenje „matici zemlji Hrvatskoj, odnosno svojoj hrvatskoj braći“
Ali „narodna vlast“ kada je konačno došla u vidu Narodnooslobodilačkih odbora, nije donijela ni slobodu, ni jednakost, ni pravdu.
Upravo suprotno, donijela je teror tih Narodnooslobodilačkih odbora, donijela je nejednakost, nepodobnost, totalitarizam i nepravdu.
Tako se istarskom čovjeku nastavljaju progoni samo po drugoj osnovi.
Fašistički totalitarni režim ga je progonio po nacionalnoj osnovi, po hrvatskom jeziku, njegovoj tradiciji i identitetu, a komunistički po idejnoj, vjerskoj osnovi i političkom opredjeljenju.
Iz svih ovih razloga pismo g. Cukrova je netočno, povijesna NEISTINA!
Lili Benčik/hrvatskepravice
