Obilježavanju 23. kolovoza -Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, pridružila se i Hrvatska. Tog dana na preporuku Europskog parlamenta, potiče se na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.
Ministarstvo hrvatskih branitelja, na čelu s Tomom Medvedom, potpredsjednikom Vlade RH i ministrom, organiziralo je komemoraciju i pokop žrtava iz jame Jazovka, što se moglo pratiti i u izravnom prijenosu putem Hrvatske radiotelevizije (HRT).
Bilo je gorko i tužno, sve do bola.
Partizani, koji se danas nazivaju i antifašistima, u 40 metara duboku i mračnu jamu, čak i nakon završetka II. svjetskog rata, bacili su, kao zadnje smeće, 814 ljudi, pretežno Hrvata, uopće ne pitajući, jesu li mrtvi ili živi! Među njima je bilo žena, staraca i djece.
Na misi zadušnici, na ovo je u homiliji, podsjetio i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, koji je uz ostalo rekao da su jedni stajali na rubu jame, drhtavih koljena i ukočenih ruku, a da su oni koji nisu mogli hodati poput beživotnih vreća bacani u ponor.
- Čuo se zvuk – tup udarac tijela o stijene – i jauk koji se brzo utapao u mraku. Najstrašnije je bilo čuti vapaj boli, a znati da nema ruke koja bi pomogla. Nekima su pucali u potiljak, kratko i bez riječi. Druge su žive bacali u bezdan, uz kratak prasak naredbe „Bacaj!“- istaknuo je nadbiskup.
Krvavi zločini koje su počinili nacisti, fašisti i ustaše tijekom II. svjetskog rata su kažnjeni, ali zločini partizana i komunista nad desecima tisuća Hrvata nikada nisu čak ni procesuirani!
- Obistinile su se riječi blaženoga Alojzija Stepinca: „Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti“. Komunizam je umro, ali posljedice štete koju je nanio osjećate i vi danas. Komunistički režim dobro je znao da se nasilje može pokriti samo lažima, a da se laž može održati samo nasiljem. Mi nismo bili heroji nove države tzv. Jugoslavije. Bili smo „neprijatelji“, „izdajnici“, „kamen spoticanja“ za njihov plan „novoga čovjeka“ bez Boga – bio je izravan nadbiskup Kutleša, a mnogi se i danas pitaju, što je to bilo u zlu Titovog komunističkog režima?
Možda dio odgovora leži i u tome da je komunistički režim represijom nastojao zauvijek izbrisati iz sjećanja postojanje svih Hrvata, ali i nekih Židova i pripadnika drugih narodnosti koji su pobijeni samo zato što su drukčije mislili, zato što se netko htio dočepati njihove imovine, što su bili pripadnici društvenih elita, intelektualci, pripadnici građanske klase, svećenici i redovnice, a ponekad bez ikakvog razumnog razloga.
Međutim, na dan pokopa 814 žrtava partizanskog i komunističkog zločina pokraj jame Jazovka, trebamo se i moramo zapitati: zašto ovom činu nisu bili nazočni brojni visoki političari i politikanti (osim časnog i uvaženog Tome Medveda i još ponekog) koji se svake godine naprosto „guraju“ prigodom komemoracija u Jasenovcu i sličnim mjestima?
Također nas zanima, zašto se tako dugo čekalo da se pokopaju žrtve Jazovke (bez imena i prezimena) te ono najvažnije: gdje su, kako se zovu, njihovi krvnici, tim prije, što nije istina da baš nitko ne zna nijednog partizanskog i komunističkog koljača, odnosno onog tko je naredio da se tako veliki broj nevinih ljudi baci u jamu, u nadi da se za taj stravični zločin nikada neće saznati. Većina tih koljača vjerojatno više nije među živima, ali zašto se javno ne objave barem njihova imena?
Na komemoraciji su uglavnom bili nazočni stariji ljudi. A gdje je bila mladež, gdje su bila školska djeca da vide i čuju što se događalo u Jazovki? Obično ih zovu u Jasenovac i u Kumrovec, ali ne i na ovakva mjesta, gdje su Hrvati ubijani uz poklič- „Smrt fašizmu-sloboda narodu“.
Slovenija i Hrvatska, ali i druge bivše republike propale Jugoslavije, prekrivene su masovnim grobnicama, od kojih većina još nije ni otkopana, što će reći da na desetine tisuća Hrvata još uvijek nisu dostojno sahranjeni.
U Maceljskoj šumi, primjerice, samo zahvaljujući skupini entuzijasta, odnosno hrvatskih domoljuba, ukazuje se na nevine partizanske žrtve, među kojima također ima i djece, žena i staraca, čije su kosti rasute i koje još danas možete naći ako šetate tim područjem natopljenom krvlju!
No, kad se već sjećamo žrtava nacizma, fašizma i komunizma, trebamo se prisjetiti i antologijskih stihova Ivana Tolja, odnosno njegove pjesme- „Palim svijeću“.
- „Palim danas crvenu, bijelu i
plavu svijeću.
Za duše umrlih; da nam otpustiš
duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima
našim.
Pa neka vam je pokoj, braćo,
rasutih kostiju.
I neka je lako duši Matinoj,
pokošenu ni za što.
Bratu njegovu Iliji neka je lako.
Susjedu njihovu Andriji,
pokošenu ni za što.
Mir duši Lukinoj,
jedincu Anđinu, nestalom.
Ivanu, Tadiji, Stjepanu, Mladenu, nestalim.
A i koscima njihovim neka bude lako.
Mir kostima raspalim u zemlji
hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj…
Lako im bilo more Jadransko.
Laki oceani.
Da nam otpustiš duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Palim svijeću.“
Hrvatske domoljube se neprestano proziva i kažnjava, dok se o Titovim šuti, odnosno oni se pravdaju time da su pobjednici u II. svjetskom ratu mogli i morali čak i bez suda kažnjavati svoje protivnike.
Također nije na odmet da se zapitamo, i zašto se ne obnavljaju strašni komunistički logori poput Stare Gradiške i Golog otoka, odnosno zašto ih se prepušta propadanju?
Sve u svemu, 23. kolovoza, koji je i spomendan u RH, i ove je godine obilježen skromno, poglavito u većini medija (svaka čast pojedinim portalima), kao da se i dalje žele i nastoje zataškati brojna partizanka i komunistička zla.
Mladen Pavković,predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Leave a Comment