Netko ljeti ljetuje, zimi zimuje, u proljeće se probudi, a u jesen, skupljajući snagu i hranu, kile i mast, priprema za zimu. No, političari sve to rade uvijek, u raznim kombinacijama i bez predaha i na veresiju, ali, uvijek jedni protiv drugih, a za svoje, no i to na račun onih koji ih financiraju – vlast ili oporbu – naroda u čije ime djeluju, upravljaju, rade ili ne rade – što dalje, sve nam je jasnije – sasvim svejedno!
I tako, nakon što su nam ljeto, umjesto sunca, mora, plaže, kupanja, sunčanja, uživancije i odmora, obilježile difamacije, disonantni tonovi, prijeki pogledi, frizirane fotke, nesporazumi i proturječne izjave, obostrane sotonizacije i demontiranje onih drugih – Škoro i njegova frakcija Domovinskoga pokreta, po HDZ opasne nacionalno-suverenističke opcije, izvukla je, zasad, deblji kraj, ali je brzinski, potkraj ljeta, na red preko reda došla i Karolina Vidović Krišto i njezina buduća politička stranka koja još nije ni osnovana, ne zna joj se naziv, ali se krv njuši, a kad te karta ide, makar i varao ili uz pomoć jataka dobivao, igraš dalje, ne?!
Iz čistoga mira stiže mi tako jutros na Facebook objava-objeda na Karolinin račun, autora kojega ne poznajem, ali, sasvim razvidno, s Trga žrtava označen je početak obračuna s opasnima koji puno, često i nezgodno pitaju, drskima koji ne uvažavaju hijerarhiju političkih partija tj. stranaka, ali i s nadasve neposlušnim, arogantnim i nediscipliniranim hrvatskim nacionalistima koji se drznuše pitati popa je li pop i boba je li bob, a da sve to veze nema ni s klerom, a ni s Alanom Fordom!
No, ima li višestranačja danas uopće više u politici, učestalo dumam?! Gledam zbivanja u gotovo svim europskim zemljama u kojima se događa samo, jedino i isključivo ono što se smišlja u odajama vladajućih, dok se one koji nisu u poziciji, bili u strankama, udrugama, skupinama, malim ili većim, brojnijim ili manje brojnim formacijama – baš ništa ne pita – o referendumima da se i ne govori!
Sve u svemu, ponovno mi pada na pamet nužnost izmjene Izbornoga zakona tj. unošenje mogućnosti opoziva izabranih zastupnika kojima bi bilo ostavljeno, recimo 100-tinjak dana za „nekaj delati“, nakon kojih bi ih se „pitalo za junačko zdravlje“ u vidu odluke hoće li im se povjeriti daljnjih 3 godine i 150-ak dana ili će, druga osoba po rezultatima izbora, dobiti mogućnost raditi „kako Bog zapovijeda“ ili će se i toga drugog nakon 100-tinjak dana tražiti podnošenje izvješća o radu svojoj izbornoj jedinici…
Nakon nekoliko ovakvih „hokejaško-političkih“ izmjena, uvjeren sam da bi saborski zastupnici postali istinski predstavnici hrvatskoga naroda koji ih bira i plaća, prema radu i trudu!
…a, dok se takvo što uistinu ne dogodi, nastavit ćemo, s kokicama u krilu, gledati kako politički kapitalci uništavaju one manje moćne, kupujući ih na akcijama ili kad se negdje nešto rasformira, nekome zafali novaca, kakvo zgodno radno mjesto ili se, pak, kod nekoga pobudi iznenadna inicijativa za kakvom ingenioznom poslovnom suradnjom koju – nemojte ni slučajno nazvati koalicijom jer ona to – jednostavno ni-je!
Mislav Benčević
Leave a Comment