Ovogodišnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja u Kninu po očekivanju bilo je obilježeno eskalacijom četničke propagande u kojoj je sudjelovalo na čelu s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem niz visokih srbijanskih političara. Proslava u Kninu postala je tako prijelomna točka u hrvatsko-srbijanskim odnosima, jer dok velikosrpska četnička politika nastoji Vojno redarstvenu operaciju Oluja prikazati kao etničko čišćenje dotle hrvatski politički vrh umjesto da odlučno s pozicije pobjednika odvrati četničkoj vladajućoj garnituri u Beogradu podanički bezuspješno pokušava usmjeriti odnose s istočnim susjedom na diplomatsku razinu.
Kao svake godine u ovo doba četnički napadi iz Beograda postaju sve agresivniji, prelazeći u izravne prijetnje. Ove godine najdalje je otišao Vučićev ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin koji je Plenkovića nazvao ne samo ustašom nego “glupim ustašom” i rekao da je izjavom na proslavi 27. obljetnice VRO Oluja u Kninu pretekao i najgore ustaše. Sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije u svojem nastupu u Novom Sad bio tako eksplicitan kao prije nekoliko godina kad je usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, budući da sui to za njega obavili njegovi drugi političari. Ipak on je uvijeno priprijetio “godinama u Srbiji kao da nije bilo svjedoka zločina počinjenih nad srpskim narodom, Čuvat ćemo svoju Srbiju. Tko god pomisli da će nas napasti, obranit ćemo je i pobijediti”, Analizirajući samo ovu rečenicu po tko zna kojiput Aleksandar Vučić o hrvatskim Srbima govori očito u duhu “srpskog sveta” kao o srpskom narodu. On ide i dalje u duhu antihrvatske propagande, pa u povodu istrage pokrenute protiv hrvatskih pilota kaže: “Tužiteljstvo za ratne zločine željelo da se pronađu ubojice djece i staraca na Petrovačkoj cesti. Četvero djece je tamo ubijeno. Puno godina traje istraga, želite da ubojice djece prođu nekažnjeno? Želite li i to nazivati provokacijom? Pa, kako vas nije sramota?“ Niti jedan hrvatski političar a najmanje Andrej Plenković nije odgovorio Aleksandru Vučiću o tome kako još uvijek nitko nije odgovarao sa srpske strane za ubojstvo 402 djece u Domovinskom ratu. Uistinu je sramota što hrvatska službena politika prelazi preko tog kolosalnog velikosrpskog zločina nad hrvatskom djecom, a stalno nasjeda Vučićevoj agresivnoj propagandi koju je demonstrirao prilikom službenog posjeta Hrvatskoj za vrijeme Kolinde Grabar Kitarović. Umjesto toga Andrej Plenković mlako reagira na Vučićeve agresivne izjave, ali i na stajališta o Oluji njegovog koalicijskog partnera Milorada Pupovca koji smatra da je Oluja bila etničko čišćenje. Mlaku reakciju Andreja Plenkovića je čak ocijenila i Jadranka Kosor.
Kad se analizira 20 posljednjih godina dakle od dolaska na vlast Mesić-Račanove garniture jedina konstanta hrvatske politike u odnosima s Beogradom bila je popustljivost s jedne strane pod utjecajem Bruxellesa, a s druge još jače strane pod utjecajem vođe “pete kolone” u Hrvatskoj Milorada Pupovca. Još se nije pojavio ni jedan hrvatski političar od formata da zagrmi Beogradu da je velikospska politika doživjela u Hrvatskoj odlučan poraz i da je Hrvatska pobjednica u nametnuom ratu kojega Beograd pošto poto želi proglasiti građanskim. Umjesto toga u tom razdoblju svi hrvatski političari kako predsjednici države ili premijeri odnosili su se prema agresivnoj politici Beograda poslušnički i podanički. Tu je najdalje otišao sam Andrej Plenković koji je čak u jednomn trenutku uoči pojave epidemije korona virusa bio spreman otići u posjet Beogradu bez zahtjeva za rješenje sudbine nestalih hrvatskih branitelja i civila. I inače u posljednje vrijeme gotovo se i ne spominju temeljni hrvatski zahtjevi prema Srbiji, proizašli iz obrambenog Domovinskog rata, kao što su, pored sudbine nestalih, naplata ratne štete, rješenje graničnih pitanja, obeštećenje logorašima srpskih koncentracijskih logora koji za Beograd nisu ni postojali, kazneni progon Srba za ratne zločine, vraćanje arhivske građe itd.
Ne treba biti posebno pametan da bi se otkrilo gdje je temeljni problem hrvatske politike preka Beogradu. On nije u Srbiji nego u samoj Hrvatskoj u osobi i politici koju već desetljećima zagovara čel(t)nik velikosrpske politike u Republici Hrvatskoj Milorad Pupovacv i njegovo Srpsko narodno vijeće. To pak proizlazi iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina usvojenog za vrijeme vladavine HDZ-a, odnosno Ive
Sanadera. Hrvatska je tim zakonom navukla na sebe luđačku košulju, jer je stvorila privilegiranu manjinsku skupinu unutar Srpske nacionalne manjine koja s Miloradom Pupovcem i njegova tri garantirana zastupnička mjesta dirigira hrvatskom politikom preme četničkom Beogradu. Toga nema nigdje u Europskoj uniji, pa je štoviše hrvatska politika prema nacionalnim manjinama suprotna europskoj praksi. Po naputku Venecijanske komisije države članice nisu dužne imati zasebne parlamentarne zastupnike nacionalnih manjina te je njihova prisutnost u parlamentima potpuno nepotrebna i kontraproduktivna, jer time pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju dvostruko pravo glasa.
Stvar je dakle jasna. Ukidanje privilegiranog položaja nacionalnih manjina u hrvatskoj državi predstavlja “condicio sine qua non” izlaska iz začaranog kruga što ga je uspostavio taj Ustavni zakon. On se naravno može mijenjati referendumom, ali to je najmanje što se može očekivati od izdajničke antihrvatske politike koju otkako je došao na čelo Vlade vodi briselski sluga Andrej Plenković. S takvim premijerom, ali u ovom slučaju ništa boljim predsjednikom Republike, a posebno s parlamentarnom s jedne strane jugonostalgičarskom oporbom, a s druge strane rascjepkanom i izazovima nedoraslom desničarskom oporbom hrvatska politika će biti stalno izložena beskrupuloznoj velikosrpskoj subverziji kakva se očitovala i ovog kolovoza oko proslave obljetnice Oluje i događajima nakon nje.
Vjekoslav Krsnik
Leave a Comment