Crna Gora je protekli mjesec polučila hvale vrijedan uspjeh, pohranila je u riznicu svjetskih kulturnih dobara prvo svoje pod nazivom: Kulturna baština Bokeljske mornarice Kotor: svečane prezentacije i identitet. UNESCO je, dakle, rekao što misli, za analizu njegove odluke još je rano, očekuje se pojašnjenje iz redova nositelja kulturnog dobra, najviše zbog potrebe da, prije svih, članstvo, a zatim i cjelokupna javnost konačno sazna što je, zapravo, uvršteno na Reprezentativnu listu. I jedni i drugi su, naime, ispratili nominaciju u Pariz s uvjerenjem da je u dosjeu zapisano isto što i u materijalima upućenim članovima na raspravu, u kojima je stajalo da se nominira „Bokeljska mornarica – tradicionalna organizacija pomoraca.“ Da u tom dijelu vlada neupućenost, pokazuju prvi komentari s obje strane Debeloga brijega, otklanjanju nejasnoća ne pomažu službena priopćenja a ni izjave glavnih protagonista nominacije, potreba da se javni govor uskladi sa stvarnim stanjem očita je.

Cijeli proces nominacije, uključujući i njegov završni dokument, pokazao se višestruko korisnim. Svatko koga je zanimalo mogao je u njemu naći poticaj da pobliže upozna sustav zaštite kulturnih dobara kako u nacionalnim okvirima tako i na međunarodnom planu, njegove izvorišne osnove i svrhu, teorijske postavke iz kojih su proistekle pravne norme i standardi ponašanja. Otvaranjem širom vrata spomenutim znanjima dolazimo do spoznaje da u središtu fenomena zaštite leži briga čovječanstva za očuvanje kulturne raznolikosti kao zajedničke baštine čovječanstva.“[1] Jamac opstojnosti te raznolikosti su ljudska prava pa se njezina obrana postavlja kao etički imperativ.[2]

Važna, ako ne i vodeća uloga u stvaranju kulturne raznolikosti pripada nacionalnim manjinama, napose starosjedilačkim nacionalnim zajednicama. U tom kontekstu posebno važnu ulogu ima nematerijalna baština kao „pokretač kulturne raznolikosti“ i „čimbenik zbližavanja ljudi i osiguravanja razmjene i razumijevanja među njima“.[3] Poticanju dijaloga koji poštuje raznolikost služi i UNESCO-va Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.[4]

U međunarodnim odnosima, zasnovanim na univerzalnim ljudskim pravima, kultura se definira kao „specifičan set duhovnih, intelektualnih i emocionalnih značajki društva ili društvene skupine te, osim umjetnosti i književnosti, obuhvaća i životni stil, načine zajedničkog življenja, vrijednosne sustave tradicije i vjerovanja.“ [5] Kao takva, ona se nalazi u središtu svih suvremenih rasprava o identitetu, društvenoj koheziji i razvitku ekonomije zasnovane na znanju. „Nositelji toga identiteta predstavljaju se, pak, kulturnim dobrima koje proizvode.“[6] Slijedeći tu misao, logičnim se čini da se isticanjem njihova identiteta afirmira i jača kulturna raznolikost. Tim putem, pak, stižemo do same biti odnosa kulture i identiteta, a to je da je kultura, u prvom redu, identitet sam. S druge strane, kako iznosi francuski književnik i filozof Alain de Benoist, “ne postoji identitet sam po sebi (…) po svojoj prirodi svaki je identitet uvelike dijaloške naravi“, [7] ostvaruje se, dakle, u dijalogu s drugim identitetom. To znači da se isticanje identiteta javlja u slučajevima i na mjestima gdje postoji više identiteta, a potreba za njegovim isticanjem, nastavlja Benoist, javlja se „tek kada je identitet pojedinca ili zajednice ugrožen“[8] Ovdje ću samo podsjetiti da se pitanje nacionalnog identiteta Bokeljske mornarice postavilo upravo kada je proglašena kulturnim dobrom od nacionalnog interesa pod definicijom, po kojoj je ni najstariji Kotorani nisu mogli prepoznati, kada je sv. Tripun skriven u sintagmu „kultna ličnost“, a u opisu izostavljeno hrvatsko nacionalno određenje.

Kako vidimo, međunarodna zajednica koristi se pojmom kulture u najširem smislu. Kulturom se identificiraju ne samo društva kao cjeline, nego i njihovi dijelovi, društvene skupine definirane po raznim kriterijima (primjerice, životnim stilom), među kojima su one s etničkim predznakom samo jedne od njih. Ipak, bliže našim shvaćanjima pa onda i praksama naših država bila bi definicija hrvatskog povjesničara umjetnosti, Tomislava Marasovića po kojoj „kultura obuhvaća ukupnost tvorbi i pojava u materijalnom i duhovnom životu svakog naroda i čovječanstva u cjelini“.[9] Povezivanje naroda/nacije i kulture, naročito u balkanskim i drugim istočnoeuropskim zemljama zapaža i sudac Ustavnog suda Crne Gore, Hamdija Šarkinović navodeći da se ono „eksplicitno javlja u evropskim tumačenjima multikulturalnosti“.[10] Znak jednakosti između kulture i naroda stavlja i vodeći teoretičar manjinskih prava, politički filozof liberalne orijentacije, Will Kymlicka, koji naziv „kultura“ rabi kao „sinonim za „naciju“ ili „narod“. [11]  

Kada je, pak, riječ o kulturnoj baštini, čini se da ne postoji općeprihvaćena pravna definicija toga pojma. Ona je, kako u unutarnjem zakonodavstvu, tako i u međunarodnom normativnom instrumentariju, „prilagođena predmetu i svrsi“ dotičnog akta.[12] Tako i Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo iz 2005. rabi formulaciju, koja, kako se može zaključiti iz uvodne rečenice odredbe članka 2., ne obvezuje druge da je koriste: „Kulturna baština je skupina dobara naslijeđenih iz prošlosti koje ljudi identificiraju, neovisno o vlasništvu, kao odraz i izričaj svojih vrijednosti, vjerovanja, znanja i tradicije koje su u stalnom procesu evoluiranja.“

Zaštitu nematerijalne kulturne baštine skupinama, zajednicama, ponekad i pojedincima koji kulturna dobra proizvode, štite i održavaju jamči članak 1. Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, koji obvezuje države „da na svojim područjima štite opstanak i nacionalni ili etnički, kulturni, vjerski i jezični identitet manjina te unaprjeđuju uvjete potrebne za razvoj toga identiteta.“ To univerzalno pravo pretočeno u konkretnu obvezu u Sporazumu između Republike Hrvatske i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj (dalje: Sporazum o zaštiti nacionalnih manjina), u području kulture, u članku 5., alineji 3., glasi: „Strane će štititi kulturna dobra materijalne i nematerijalne baštine na svom području koja su vezana uz povijest manjina, odnosno podupirati takve aktivnosti manjina.“ [13] Sličnu obvezu državama nameću i Osnovne smjernice Akcijskog plana implementacije navedene u Anexu II Opće deklaracije o kulturnoj raznolikosti, u točki 14., u kojoj pozivaju države članice na „poštivanje i zaštitu tradicionalnog znanja, naročito starosjedilačkih naroda.“

Nametnuvši državama uglavnom obveze, a manjinama prava kada je riječ o zaštiti i očuvanju kulturne baštine, međunarodna zajednica i na taj način naglašava međusobnu upućenost, ovisnost i potrebu suradnje glavnih čimbenika u kreiranju kulturnih politika na nacionalnoj razini i jamaca očuvanja i promocije kulturne raznolikosti. Obveza države da u području zaštite nematerijalne kulturne baštine najšire surađuje s ostalim subjektima kojih se zaštita tiče propisana je Konvencijom o zaštiti nematerijalne kulturne baštine: „U okviru svojih aktivnosti zaštite nematerijalne kulturne baštine svaka država nastoji osigurati najšire moguće sudjelovanje zajednica, skupina i, u nekim slučajevima, pojedinaca koji stvaraju, održavaju i prenose tu baštinu te ih aktivno uključuje u svoje postupke“ (Članak 15.).

Kako bi citiranu odredbu trebalo iščitavati, može poslužiti primjer Mađarske, koja je 2009. kao svoje prvo nematerijalno kulturno dobro na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine uvrstila tradicionalnu karnevalsku povorku pod nazivom Mohački festival buše (Busó festivities at Mohacs), predstavivši ga kao tradiciju hrvatske manjine grada Mohača, koja je postala općim simbolom grada i slavi se kao veliki događaj iz njegove prošlosti.[14] Za njom ne zaostaje ni Hrvatska, koja je 2016. u UNESCO-ov Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta uspjela upisati Ekomuzej Batana, uključivši u izradu projekta zaštite tog dobra talijansku manjinsku zajednicu.[15]   

U brizi za očuvanje manjinske nacionalne baštine Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina ide još dalje i obvezuje zemlje koje su je ratificirale da u svojem zakonodavstvu razrade načela Konvencije i provedu ih odgovarajućim vladinim politikama. Tu bi spadala, između ostaloga, i odredbe njezina članka 12. da „gdje je to prikladno, stranke poduzimaju mjere na području obrazovanja i istraživanja radi promicanja spoznaje o kulturi, povijesti, jezika i vjere njihovih nacionalnih manjina i većine.  U tom kontekstu stranke će, između ostalog, pružiti odgovarajuće mogućnosti za obuku nastavnika i pristup udžbenicima, te će olakšati kontakte između učenika i nastavnika različitih zajednica“.

 

Nije posve sigurno da su Republika Hrvatska i Crna Gora, prilikom sklapanja Sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina, imale u vidu citiranu odredbu, no, u svakom slučaju, obvezale su se da će „s posebnom pozornošću pratiti ostvarivanje kulturnih i obrazovnih potreba pripadnika manjina i da će u tu svrhu prepoznavati manjinsko kulturno nasljeđe kao integralni dio nacionalnog kulturnog identiteta i podržavati upoznavanje većinske populacije s tom manjinskom kulturom“ (Članak 5.).

Nema podatka da je spomenuta tema ikada bila na dnevnom redu hrvatsko-crnogorskog Međuvladina mješovitog odbora za provedbu Sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina. Moglo bi se s dosta pouzdanja ustvrditi da u proteklih 10 godina ni s jedne strane nije bilo pokušaja da se drugoj strani podastre popis baštine koji bi državne vlasti obvezao da s njom upoznaju većinsko stanovništvo. Interes da se obveze ispune u okviru redovitog sustava obrazovanja, vjerujem da je obostran, premda bi se moglo očekivati  da je kod hrvatske manjinske zajednice on izraženiji, s obzirom da Hrvati u Crnoj Gori sebe smatraju starosjedilačkim narodom, dočim Crnogorci u Hrvatskoj nemaju pretenzija na takav status.

Inicijativa u tom smislu nije dolazila ni od resornih državnih institucija, kreatora školskih nastavnih planova i programa, premda se to od njih trebalo najprije očekivati, s obzirom na preuzetu obvezu iz članka 13. Okvirne konvencije Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo, da će „olakšavati integriranje elemenata kulturne baštine u nastavne programe na svim razinama obrazovanja“.

Da hrvatska zajednica nije jedina zakinuta, premda, kao baštinik „ogromnog materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasljeđa“,[16] najviše trpi, zaključujem iz zapisa suca Šarkinovića, koji pišući o multikulturalizmu nacionalnih zajednica u Crnoj Gori, 2014. kaže: „Kulture manjinskih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori nijesu ni proučavane ili je to vršeno površno ili sasvim neznatno“.[17] Slučaj epa Avda Međedovića Ženidba Sailagića Mehe, koji je, iako ispjevan uz gusle u Bijelom Polju, u Crnu Goru stigao iz SAD, poslužio mu je da ustvrdi da je u Crnoj Gori „politička priča o multikulturalizmu praktično obmana“.[18] Daleko od njega nije ni akademik Šerbo Rastoder, koji u osvrtu na postignuća vlasti u području zaštite manjinskih prava, naglašava raskorak normativnog (deklarativnog) i stvarnog: „Kada bi pokušali dati odgovor na to koji su rezultati manjinske politike u Crnoj Gori, odgovor bi se mogao svesti na to da je možemo uporediti sa radnjom u kojoj imate sve u izlogu (međunarodni i domaći zakonodavni okvir, institucije, retorika), ali skoro ništa ili vrlo malo toga u radnji.“ [19]ž

 

Međunarodni pravni okvir pa onda i unutarnja zakonodavstva i bilateralni sporazumi kreirani su prema predlošku koji su njihovi autori pronašli u teorijskim postavkama o multikulturalnosti i multikulturalizmu, pri čemu ta dva pojma treba razlikovati kako to čini Bhikhu Parekh, zagovornik dijaloga među kulturama: „Izraz „multikulturalan“ odnosi se na činjenicu kulturne raznovrsnosti, a izraz „multikulturalizam“ na normativni odgovor na tu činjenicu“.[20] Multikulturalna, pak, društva prepoznajemo, kako navode sastavljači Enciklopedije teorije društva, po tome što su „podijeljena na grupe definirane kulturnim markerima, poglavito jezikom, religijskim i etničkim izvorima ili distinkcijom načina života.“ [21]

Premda se o multikulturnim društvima i multikulturalizmu pisalo i ranije, sociološka istraživanja su se intenzivirala 90-tih godina prošloga stoljeća. Ne mali impuls dali su im politički događaji (rušenje „Berlinskog zida“) i ratni, izazvani vojnom agresijom na Hrvatsku i BiH te sličnim angažmanom na Kosovu 90-tih, a nastavilo migrantskom krizom koja traje i danas. Rezultat znanstvenog interesa za temu je respektabilna literatura u svijetu, a ne može se reći da je zanemarena ni u našoj regiji, premda bi se zbog malog broja prevedenih naslova stranih autora, moglo i drukčije zaključiti.

Za ono što želim reći neće biti potrebno udaljavati se od pojma, dovoljno će biti ovladati njime, ukazati na to što multikulturalizam jest, a slijedom toga, i što nije. Pri tome se oslanjam na istraživanja o kulturnim razlikama i raznolikosti prije spomenutog kanadskog filozofa, Willa Kymlicke, u čijem je znanstvenom fokusu ona vrsta „multikulturalizma“ koji proizlazi iz nacionalnih i etničkih razlika“.[22] Izbor, dakako, nije proizvoljan, uvažava teoriju i još više praksu u našoj regiji, ne udaljujući se, međutim, previše ni od ostatka Europe. Da su shvaćanja ista i u ustavno deklariranim nacionalnim i u građanskim državama, podsjeća više puta spomenuti Šarkinović: „Politika, ali i dobar dio tzv. „nacionalnih“ društvenih nauka, ne samo u Crnoj Gori, nego u svim balkanskim zemljama, definiše multikulturalizam kao odnos „nacionalnih“ kultura.“ [23]

Iz definicije Kymlicka, ne bez razloga, ali ipak samo uvjetno, isključuje udruženja i skupine utemeljene na klasi, spolu, spolnoj orijentaciji, vjeri, moralnom uvjerenju i političkoj ideologiji.

U tako pročišćenom pojmu središnje mjesto zauzimaju zahtjevi pripadnika manjinskih naroda, napose u državama u kojima su oni ustavna kategorija, za uvažavanje njihovih kulturnih razlika. Kada je riječ o našim državama, podsjetit ću, u Ustavu Republike Hrvatske, u preambuli stoji da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda i pobrojanih nacionalnih manjina, među kojima su i Crnogorci, i drugih građana kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske nacionalnosti. Crna Gora se, pak, u svojemu konstitutivnom aktu, u njegovu normativnom dijelu deklarira kao građanska država, utvrđuje posebna prava za pripadnike manjinskih naroda i nacionalnih manjinskih zajednica, ali ih izrijekom ne spominje. O kojim manjinskim narodima je riječ, naslućujemo iz odredbe koja propisuje jezike u službenoj uporabi. Jedan od njih je i hrvatski. Preko odredbe o crnogorskom jeziku kao službenom jeziku, pak, zaključujemo koji bi to narod mogao biti većinski.

Kymlicka navodi dva načina na koja se manjine inkorporiraju u političke zajednice. Uz ogradu da se radi o općim obrascima te da će svaku od tih kategorija „trebati u hodu još pročišćavati i precizirati“,[24] iznosi da je u prvom slučaju riječ o manjinama koje su nastale pokoravanjem i kolonizacijom, naziva ih „nacionalnim manjinama“ [25] i za njih kaže da su „inkorporirane kulture“,[26] a u drugom, kulturna raznolikost proistječe iz useljavanja pojedinaca i obitelji i naziva ih „etničkim skupinama“.[27] Države s inkorporiranim nacionalnim manjinama naziva „multinacionalnim državama“,[28] a one s etničkim skupinama „polietničkim državama“, obje su „multikulturalne“.[29]

Multikulturalizam ima više određenja. Tako u Rječniku globalizma stoji: „Multikulturalizam nasuprot uniformnosti i homogenizaciji slavi razlike i raznolikosti (…) Multikulturalizam je koncept kojim se opisuje etnička i kulturna raznolikost“.[30]

Rječnik rasnih i etničkih odnosa objašnjava da „multikulturalizam u svojoj osnovi ima ideju, ili ideal skladnog suživota različitih kultura ili etničkih skupina u pluralnom društvu“.[31]

Za Milana Mesića „model multikulturalizma pretpostavlja da se pojedinci i kulturno različite grupe mogu potpuno inkorporirati u društvo, bez gubljenja svoje posebnosti ili mogućnosti za punu participaciju u širem društvu. Upravo je ovaj proces pune participacije shvaćen kao ključan za prevladavanje etničkog sukoba.“ [32]

Biserka Cvjetičanin je, pak, odlučna u stajalištu da „multikulturalizam ne smije značiti ni izolaciju ni asimilaciju, nego jačanje komunikacije u okviru civilnog društva i sudjelovanje u njemu kao građana“.[33]

Moglo bi se, dakako, navesti više definicija, ali u korijenu svih njih, uz činjenicu postojanja više kultura na jednom prostoru, a moglo bi se reći i zahvaljujući upravo njoj, stoji spoznaja do koje je došao prije spomenuti Bhikhu Parekh da „multikulturalizam predstavlja gledište da je kultura nužan i neizbježan kontekst ljudskog života“.[34]

Nasuprot svemu do sada rečenom o multikulturalizmu, kao proturječje samome pojmu, pače, kao antiteza stoji izjava bivšeg predsjednika vlade Crne Gore, Duška Markovića, koju je, kao stajalište vlade, izrekao u parlamentu potkraj 2017. u vrijeme javne (medijske) rasprave o nacionalnom identitetu Bokeljske mornarice: „Crna Gora, kao država koja baštini multikulturalnost kao osnovnu vrijednost, svoje cjelokupno nasljeđe tretira integralno, cjelovito, ne dijeleći ga prema nacionalnoj pripadnosti. Jer, riječ je o kulturnim vrijednostima koje pripadaju građanima, cijelom društvu i sa kojima se svako ima pravo identifikovati“.[35]

Kao i poruke koje su ranije tijekom procesa izrade kandidature Mornarice za UNESCO-vu listu stizale iz Podgorice, Cetinja i Kotora, i ova je bila popraćena glasnim isticanjem građanskog karaktera države i zatajenjem činjenice da se istoga principa vlast nije držala kada je kulturnim dobrom proglasila Crnogorski oro. [36]

U ime multikulturalnosti, što više, štiteći njezine vrijednosti, kako vidimo, briše se narodnosno određenje kulturne baštine, umjesto „slavljenja“ kulturne raznolikosti, ona se guši pa se „skladan suživot različitih kultura“, kao ideal kojemu bi trebalo stremiti, ni ne postavlja. Uz to, hoće se reći da se nacionalna manjina može inkorporirati u crnogorsko društvo i uz gubljenje svojih posebnosti. Priznaje se samo identitet države i, eventualno, lokalne zajednice, a postojanje nacionalnog drži se smetnjom identificiranju s dobrom građana drugih nacionalnosti i anacionalnih.

Moram priznati da ni uz povećani napor ne vidim smetnju koju ministar ističe kao razlog uvođenju kulturne homogenizacije.

Pišući nadalje o identitetu, Benoist kaže: “Kako život nikada nije tek individualne naravi, pitanje identiteta obvezno dobiva i društvenu dimenziju. Grupa ili zajednica uvijek dodjeljuje pojedincu dio identiteta, bilo putem povijesti, jezika ili institucija“.[37] U autorovim kriterijima „povijesti i jezika“ prepoznajem nacionalni identitet, a u „institucijama“ identitet lokalne zajednice i države. Kao pojedinac, tako i kulturno dobro, u našem slučaju nematerijalno, ima više identiteta – lokalne zajednice gdje je nastalo i/ili se očuvalo, nacionalne zajednice, u okviru kojega je nastalo i/ili čiji su je članovi očuvali te zajednice svih građana na teritoriju omeđenom državnom granicom, unutar kojega se dobro nalazi.

Na višedimenzionalnost identiteta upućuje i Benoist navodeći, primjerice, nacionalni, jezični, politički, kulturni i neke druge. Zaključuje da „mi sami sebe definiramo na taj način što se pozivamo na jedan vid našega identiteta, koji nam se čini najvažnijim i bitnim, dok zanemarujemo ostale vidove i aspekte našeg identiteta“.[38]

Izbor koji, prema Benoistu, pojedinac ima kada, primjerice, kao svoje bitno određenje navodi liberalno političko uvjerenje, a ne nacionalnu pripadnost, ima i kad se želi identificirati s kulturnim dobrom. Po mojem mišljenju, lokalni, nacionalni i državni identiteti mirno koegzistiraju i međusobno se ne isključuju. Istovremena prisutnost više identiteta omogućuje svakom građaninu Crne Gore izbor hoće li se identificirati, primjerice, s vrijednostima Bokeljske mornarice kao kulturnim dobrom Boke kotorske ili države Crne Gore ili hrvatskog naroda. Istu slobodu izbora ima i pripadnik hrvatskog naroda. Ovisno o svojim preferencijama, prema Mornarici se može odnositi kao prema baštini države ili Boke kotorske, a posve zanemariti činjenicu da je ona baština njegova naroda.

Identifikacija s vrijednostima Bokeljske mornarice u praksi bi mogla izgledati ovako: uvjereni lokal patriot, Bokelj reći će da je Mornarica kulturno dobro Boke kotorske, domoljub iz bilo kojega dijela Crne Gore naglasit će da je ona kulturno naslijeđe države, a za Hrvata će ona biti kulturna baština hrvatskog naroda. Ni lokalno ni nacionalno određenje dobra ne negira baštinstvo države. Kada bi se to i htjelo, ne bi imalo smisla, jer država je baštinik kulturnog dobra samom činjenicom da se ono nalazi na njezinu teritoriju.

Odgovor premijera hrvatskom zastupniku u parlamentu na pitanje hoće li u nominacijskom dosjeu biti navedeno da je Bokeljska mornarica kulturno dobro Hrvata, ne može se drukčije shvatiti nego kao davno formulirano polazište za izradu javnih politika u oblasti kulture i obrazovanja. Za njega, međutim, nema uporišta u međunarodnim aktima i bilateralnom sporazumu, dapače, moglo bi se tvrditi da je u koliziji s njima preuzetim obvezama. Unatoč tome, ono je, uz spomenutu iznimku, dosljedno pretočeno u praksu, o čemu svjedoče iskazi nezadovoljstva predstavnika manjinskih naroda.

Politika razbaštinjenja narodnosnih zajednica i proglašenje države jedinim nasljednikom kulturnih dobara, za hrvatsku zajednicu znači podržavanje stanja koje traje već cijelo stoljeće. Naime, kao i u sve tri Jugoslavije, tako i u samostalnoj Crnoj Gori današnja mladež, u okviru sustava redovitog obrazovanja, o hrvatskoj komponenti Boke ne može čuti ni slovo „h“. Informacije o precima koji su stvarali povijest Boke i događajima koji su je obilježili, hrvatska djeca mogla su dobiti ili od roditelja ili, u kasnijoj dobi, samoobrazovanjem. U prvom slučaju radi se o sretnicima, čiji su roditelji sami vlastitom inicijativom stekli određena znanja, a u drugom o neuobičajeno motiviranim pojedincima, u oba slučaja riječ je o zanemarivom broju.

S posljedicama nepriznavanja kulturnog identiteta hrvatska zajednica u Crnoj Gori susreće se danomice. Njezin i etnički i politički korpus je razbijen. Hrvatske obitelji naočigled se rastaču, politička stranka ne može dobiti dovoljno glasova hrvatskih birača da bi prešla izborni prag. Najveći protivnici pridruživanja Hrvatske Crnoj Gori u nominaciji Bokeljske mornarice na UNESCO-vu listu i najžešći osporavatelji njezina hrvatskog identiteta bili su deklarirani Hrvati. Procesi kojima je hrvatska zajednica izložena mogli bi se objasniti spoznajama dvojice profesora jeruzalemskog sveučilišta: „Kulturni identitet pruža „uporište za samoidentifikaciju ljudi i sigurnost lakog i sigurnog pripadanja. No ovo, pak, znači da je samopoštovanje ljudi nerazdvojivo povezano s poštovanjem koje se iskazuje njihovoj nacionalnoj skupini. Ako se neka kultura općenito ne poštuje, tada će i dostojanstvo i samopoštovanje njenih pripadnika biti ugroženo.“ [39]

Sve pokazuje da su se vladine politike u proteklih 15 godina u kulturi i obrazovanju, u područjima najvažnijim za izgradnju i jačanje nacionalne samosvijesti izravno odrazile na slabljenje hrvatske zajednice u Crnoj Gori do razine da možemo konstatirati da je ona, ako izuzmemo ratno vrijeme, danas slabija nego je ikada bila, unatoč skrbi Republike Hrvatske, značajnoj financijskoj potpori Crne Gore i dojučerašnjem sudjelovanju političkih predstavnika u vlasti.

Slabljenje svijesti o nacionalnoj pripadnosti, zanemarivanje vlastitih kulturnih obilježja, napuštanje milenijske tradicije, uz pojave prihvaćanja drugih identiteta, znakovi su uznapredovanog procesa asimilacije Hrvata u Crnoj Gori, kojemu su doprinijele vlasti zaokupljene brigom za očuvanje samobitnosti najbrojnijega naroda. Naravno, trend stapanja sa sredinom u kojoj Hrvati žive i djeluju ne može se spriječiti, ali ono što bi se moglo, a u demokratskoj državi i moralo učiniti je da se to kretanje usmjeri prirodnim tokom.

Realno je očekivati da će sada, nakon uvrštenja svečanih prezentacija kulturne baštine Bokeljske mornarice na Reprezentativnu listu, porasti zanimanje za nju kako u samoj Crnoj Gori, tako i u svijetu. S druge strane, njezin odlazak u svijet dobar je razlog da nadležne institucije ispune obveze stare barem petnaestak godina, da se fenomen Mornarice približi i mladom naraštaju u Crnoj Gori. Da bi istinita informacija stigla u škole i na ostale adrese, bit će potrebno dobro prosijati sve što je napisano i izgovoreno o njoj zadnjih godina, uključujući i Rješenje o proglašenju Mornarice kulturnim dobrom na nacionalnoj razini i nominacijski dosje, kako bi se odstranile faktografske greške i sadržaji koji bi bili primjereniji promidžbenom letku nego opisu kulturnog dobra. Uz to, trebat će se osloboditi i nekih stereotipa iz literature, koji više govore o vremenu u kojemu su nastali, nego o onome na koje se odnose. Želju da se Mornarica prikaže onakvom kakva doista jest, kreatori nastavnih kurikula iskazali bi korištenjem cjelokupnog znanja o njoj, a ne samo onoga koji se nalazi u Kotoru.

S puno očekivanja da će Crna Gora uskladiti svoje politike u sferi kulture i obrazovanja s međunarodnim aktima i dobrim praksama, što podrazumijeva i da, kako stoji u Sporazumu o zaštiti nacionalnih manjina, „prepozna kulturno naslijeđe Hrvata i s njim upozna većinsku populaciju“, odnosno, prema Konvenciji o zaštiti nacionalnih manjina, „poduzme mjere na području obrazovanja radi promicanja spoznaje o kulturi i povijesti hrvatskog naroda“,  u nastavku taksativno iznosim najmanje 30 dokaza u prilog nacionalnog identiteta najvrjednijeg dijela te baštine:

1. Do 1934. službeni jezik komunikacije Bokeljske mornarice bio je hrvatski. Na njemu su se, također, izdavale zapovijedi i govorile lode. Ta odluka donesena je jednoglasno, aklamacijom, na skupštini Mornarice 13. siječnja 1913. Iste godine, 30. studenoga ugrađena je u Pravilnik Mornarice, također, jednoglasno donesenom odlukom na skupštini. Pravilnik se primjenjivao do donošenja Statuta 1934.

Don Grgo Zarbarini u knjizi La Festa di S. Trifone, pozivajući se na tekst Šime Ljubića iz 1883., piše da je u vrijeme mletačke vladavine postojala višestoljetna praksa izdavanja zapovijedi odredu Mornarice na „ilirskom“ (naškom) jeziku,^[40] u što je lako povjerovati kada znamo da se u vrijeme donošenja Statuta iz 1463. spominju gastald Bratovštine i četiri njezina kapelana slavenskih prezimena. Za hrvatsku historiografiju nije sporno da je „ilirski“ hrvatski jezik. Isto znamo i po našemu Peraštaninu, Juliju Baloviću koji je u svojem višejezičnom rječniku, u Priručniku za brodske pisare, napisanom krajem XVII. stoljeća, riječ „Slavo“, odnosno „slavo-ilirico“ prevodio „Harvat“.^[41] Priznaje to i K. Jireček, pisac Istorije Srba, za koju srpski povjesničari kažu da je svaki Srbin treba ne samo čitati nego  stalno pročitavati: „Ali, još 1655. Hrvat Križanić (…) objavio je tri pesme, jednu na crkvenoslovenskom, drugu na hrvatskom (illirice moderne) i jednu na srpskom (sarbski) jeziku…“ ^[42]

Uporaba hrvatskog jezika u vrijeme vladavine Mletačke Republike govori i o nacionalnom sastavu Mornarice. U svakom slučaju, isključuje pripadnike neslavenskog naroda. To je potrebno naglasiti s obzirom da se u osporavanju hrvatskog identiteta uvijek ističe njezin multinacionalni sastav, a Talijanima velikodušno i nezasluženo pridaje status baštinika.

Od 1871. godine i Lode se govore, također, na hrvatskom jeziku. Zarbarini kaže da se recitiraju na slavenskom jeziku.^[43]

U vrijeme hrvatskog narodnog preporoda, jezik kojim se govori u Kotoru ima više naziva. Spominju se slaveno-dalmatinski, srbo-dalmatinski, dalmatinski, srbski-hrvatski, ilirski i hrvatski, te kao zajednički za sve njih  „narodni jezik“. Da su ga u Mornarici smatrali već tada hrvatskim jezikom dokazuje što je u povoljnijim okolnostima 1913. upravo tim imenom nazvan.

Izdavanje zapovijedi i lode izgovaraju se na hrvatskom jeziku i dandanas.

2. Odora Bokeljske mornarice odora je hrvatskog naroda Boke. Spomenuti pravilnik iz 1913. propisuje da je odijelo sudjelujućih članova Mornarice „narodno bokeljsko odijelo“. Odgovor na pitanje kojega je naroda to „narodno bokeljsko odijelo“, daje ruski grof P. A. Tolstoj, potkraj XVII. stoljeća, kada u svojem putopisu po Europi piše: „Srbi, koji su nedavno pobjegli u Boku iz područja pod turskom vlašću, nose hrvatsko odijelo“.^[44] Otkud Rus zna da Srbi koji su prebjegli u peraško zaleđe iz turskog područja u vrijeme Morejskog rata nose hrvatsko odijelo? Nije vjerojatno da su o tome učili u ruskim školama. Bit će da je to saznao od svoga domaćina, Peraštanina, pomorskog kapetana i matematičara, koji je tada podučavao ruske knezove i boljare pomorskim znanjima i vještinama te u razgovorima s mještanima Herceg Novog, Kotora i okolnih naselja, koje je za boravka u Perastu pohodio.

Na svoj način, o hrvatskom odijelu govori i  Vuk Karadžić u knjizi Crna Gora i Boka kotorska: „Rišnjani imaju svoje osobito odijelo, koje bi može biti bilo najpriličnije za narodno gospodsko odijelo sviju Srba.“[45] Poznato je da, po njemu, u Boki žive samo Srbi istočne i zapadne vjere. Prema tome, njemu je i odora srpska, ali ipak izdvaja odijelo koje su nosili stanovnici Risna. Prevedeno na realno stanje, nije rekao ništa drugo nego da je rišnjansko odijelo srpsko, a ostalo nesrpsko, zapravo hrvatsko jer drugog slavenskog naroda u Boki u to vrijeme nema.

3. Bokeljsku mornaricu su 1859. obnovili Hrvati, biskup Marko Kalogjera i Pavo Kamenarović. Kamenarović je mijenjao nacionalnost, u vrijeme obnove Mornarice osjećao se Hrvatom, kasnije je bio čak i predsjednik hrvatske političke stranke,^[46] a u starijoj životnoj dobi počeo se izjašnjavati Srbinom.
4. Postoji stoljetni kontinuitet pisanog izričaja domaćih, hrvatskih povjesničara, neovisnih intelektualaca, svećenika i domoljuba svih profila o Mornarici kao baštini hrvatskoga naroda.

4.1. Kerubin Šegvić 1909.: „Mornarica danas učenjaku vrijedi kao važan spomenik za proučavanje hrvatske kulturne povijesti“.^[47]

4.2. Anton Milošević 1927.: „Kotorska mornarica je kao zadruga jedna od najstarijih i najznamenitijih ustanova u hrvatskom narodu“. ^[48]

4.3. Milenko Pasinović 2014., uz sliku odreda Bokeljske mornarice koji pleše kolo ispred katedrale sv. Tripuna: „Za neka od kulturnih dobara, koja baštine pripadnici hrvatske manjinska zajednice u Boki kotorskoj, pretpostavlja se da će biti kandidirana za upis u UNESCO-vu nematerijalnu kulturnu baštinu“. ^[49]

4.4. Miloš Milošević, Milenko Pasinović, Dario Musić i don Branko Sbutega 2003. potpisuju brošuru izdanu povodom održavanja u Zagrebu „Tjedna Hrvata iz Crne Gore“, sa svrhom da se hrvatskoj javnosti: „pokuša skrenuti pozornost na dragocjenu hrvatsku civilizacijsku baštinu koja se nalazi u Crnoj Gori“. ^[50] U brošuri se nalazi i tekst o Bokeljskoj mornarici.

4.5. Miloš Milošević 2008. godine, u Kotoru, iz ruku predsjednika Republike Hrvatske prima odličje „za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota te za očuvanje hrvatske kulture i identiteta u Crnoj Gori“.^[51] Činjenica da je Milošević odličje primio u odori admirala, ispred odreda Bokeljske mornarice, koji je nakon toga otplesao kolo sv. Tripuna jasno kazuje koju hrvatsku kulturu i čiji identitet je admiral očuvao.

4.6. Bokelj, Hrvat poljskog podrijetla, Josip Jedlowski, uvjereni Jugoslaven, tajnik Jugoslavenskog odbora u Londonu, protivnik politike Stjepana Radića, jedan od utemeljitelja udruge Bokelja u Zagrebu 1921., autor desetak tekstova o Bokeljskoj mornarici objavljenih u raznim novinama i časopisima, u odgovoru Petru Miloševiću, trgovcu iz Kotora na njegovo pismo iz siječnja 1929., u kojem ga ovaj moli da učini nešto da se povuče odluka vlasti o ukidanju Hrvatskoga radničkog društva „Napredak“ u Kotoru, ukinutog zbog „plemenskog karaktera“, piše: „On je (kralj Aleksandar, op I. Š.) pred cijelim svijetom izrekao plamene riječi osude za sve ono zlo, koje nama Hrvatima nije dalo disati punih deset godina. Vjerujte da on neće dozvoliti kojekakvim fanatičarima, da baš sad otvoreno progone bokeljske Hrvate, dok se je u cijeloj državi započeo rad obnove naših duša i čovječnih prava svakog građanina (…) Uznastojite, da svečanosti sv. Tripuna i ove godine ispadnu što sjajnije (…) Hrvati Boke će još hiljadu godina ostati svoji na svome“.^[52] Autorovo hrabrenje Hrvata Boke pozivom da na ugnjetavanje režima uzvrate što svečanijom proslavom sv. Tripuna, podsjećajući ih da su na taj način opstali cijeli milenij pa da će još toliko, nedvojbeno govori i o nacionalnom identitetu Bokeljske mornarice, premda je izrijekom ne spominje. Povezivanjem Tripundana s tisućugodišnjom opstojnošću Hrvata u Boki, autor nam jasno kazuje da se radi o blagdanu Hrvata Boke, u kojemu Mornarica igra neizostavni dio,

4.7. Bokeljka, prof. dr. sc. Vanda Babić, profesorica kroatistike na zadarskom sveučilištu, koja se, istina, nije posebno bavila Bokeljskom mornaricom, ali je, u okviru područja svoga znanstvenog istraživanja, morala temeljito se informirati i o toj temi, u knjizi „Kulturalno pamćenje – Ogledi o hrvatskoj kulturi i knjiženosti Boke“ piše da je „danas Bokeljska mornarica dio kulture Crne Gore, ali prije svega neprijeporno i hrvatska kulturna baština“.^[53]

4.8. Marin Čaveliš, predstavnik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore na okruglom stolu „Ostvarivanje zaštite manjinskih prava u Crnoj Gori“: „Više od polovice kulturnog blaga Crne Gore tekovina je danas malobrojnoga hrvatskoga naroda.“ [54] Autor, istina, ne navodi poimence kulturna dobra koja čine tu baštinu, koristi formulaciju da bi izrazio srednju vrijednost doprinosa Hrvata kulturnom naslijeđu Crne Gore, koji nacionalno svjesni dio hrvatske populacije prepoznaje kao 40% nepokretne i 60% pokretne baštine.

4.9. Svemu treba dodati i nebrojne tekstove drugih intelektualaca iz Hrvatske koji na isti način pišu o Bokeljskoj mornarici. Što više, u 50 godina djelovanja u zagrebačkoj sredini nisam susreo Bokelja, rođenog ili podrijetlom, koji bi mislio drukčije.

5. Terenska istraživanja znanstvenih institucija (Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju zagrebačkog filozofskog fakulteta i Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba) provedena u razdoblju 2009. – 2012. u hrvatskoj populaciji Boke pokazala su da su „osim katoličanstva, očuvanju i jačanju hrvatskog identiteta pridonijela druženja u okviru Bokeljske mornarice te (…) da su važni markeri identiteta Hrvata Bokelja tradicijska ženska i muška nošnja“.^[55] Istraživanja su provedena u naseljima: Gornja i Donja Lastva, Tivat, Perast, Mrčevac, Bogdašići, Muo, Kavač, Prčanj, Gornji i Donji Stoliv, Dobrota i Lepetane. U knjizi je objavljeno 51 ime kazivača, dok su ostali „izričito napomenuli da ne bi željeli da se njihova imena navode javno,“ pa im je udovoljeno. Treba istaći da su istraživanja provedena prije nego je Mornarica proglašena kulturnim dobrom Crne Gore i prije nego je uopće bilo govora o njezinoj nominaciji za UNESCO-vu listu.
6. Godine 2017./2018., u vrijeme pripreme prve nominacije Bokeljske mornarice Kotor za UNESCO-vu listu, javna polemika o nacionalnom identitetu Mornarice pokazala je da je kulturnim dobrom hrvatskog naroda smatraju:

a/ sve hrvatske udruge u Boki,^[56] 

b/ Kotorska biskupija,^[57]

c/ manji broj čelnika Bokeljske mornarice, s tim što treba napomenuti da oni taj stav nisu iznijeli u medijima nego na sjednici upravnog tijela Mornarice,

d/ svih pet bratovština Bokeljske mornarice u Hrvatskoj,^[58]

a da su stranu koja Bokeljskoj mornarici odriče nacionalni identitet sačinjavali Admiral i veći dio čelništva Bokeljske mornarice.^[59] Dodajem da ni jedna udruga ili pojedinac pripadnik drugog naroda nije sudjelovao u polemici, što, također, daje odgovor na pitanje čija je Mornarica;

7. početkom XX. stoljeća postojala je praksa da se na svečanostima sv. Tripuna, na javnim mjestima u gradu, nakon carevke (himna Austro-Ugarske monarhije), izvodi neslužbena, ali u narodu još ranije prihvaćena hrvatska himna Lijepa naša domovino. U arhivskim dokumentima Bokeljske mornarice nalazi se njezino pismo Kotarskom poglavarstvu u kojemu ga obavještava da će 13. siječnja 1908. Hrvatska Bokeljska Glazba u gradu „odigrati Carevku, himnu sv. Tripuna i Lijepu našu domovinu te obići grad svirajući dopuštene Koračnice.“ ^[60] Važno je istaći da, kao što se za Carevku ne daje pojašnjenje da je riječ o himni Carevine, tako se i za Lijepu našu ne navodi da je hrvatska himna. To znači da tada nije bila prvi put izvedena te da je narodu poznato da se radi o hrvatskoj himni i da ju je prihvatio kao svoju. Istina, u to vrijeme još uvijek nije bila proglašena službenom, ali je u hrvatskom narodu već ranije zaživjela kao svečana pjesma. Među arhivskim dokumentima nema ni jedan koji bi govorio da se izvodila srpska „Bože pravde“ ili crnogorska himna „Onamo ‘namo“, odnosno „Ubavoj nam Crnoj Gori“;
8. Krajem XIX. stoljeća, kada su se počela osnivati društva s hrvatskim predznakom, uspostavljen je običaj da se poslije prestanka njihova rada, imovina društva prenosi na Bokeljsku mornaricu, te da je to bilo propisano njihovim internim aktima. Tako, prva udruga u Kotoru i Boki, koja je u nazivu istakla hrvatski identitet, Hrvatski dom, u svojem Pravilniku ima odredbu da „poslije prestanka rada Društva, sva imovina Društva prenosi se na Bratovštinu Bokeljske mornarice“.^[61] Istu odredbu imalo je i Hrvatsko radničko društvo Napredak osnovano 1897.^[62] U arhivskim dokumentima Mornarice postoji očitovanje Plemenitog tijela iz 1907. da je „spravan da primi u slučaju raspusta cijelu imovinu koja će tom prigodom pripadati Hrvatskom Pjevačkom Društvu „Bokelj“ u Kotoru“.^[63] Nije poznat zapis da bi i jedna udruga s drugim nacionalnim predznakom imala sličnu odredbu ili praksu.
9. Godine 1908. Bokeljska mornarica pripremala se za odlazak u Beč gdje je 12. lipnja sudjelovala u proslavi 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. Kraljevsko-carski Savjetnik u Kotarskom poglavarstvu predložio je Admiralatu Mornarice da se odlasku u Beč pridruži i nekoliko članova ili barem vojvoda Srpske Garde osnovane 1862. nakon što su Srbi prestali sudjelovati u proslavama sv. Tripuna. Skupština Mornarice jednoglasno je donijela odluku da se odbije prijedlog K. c. Savjetnika, g. Vladimira Budisavljevića. ^[64] Jednoglasno „ne“ visokom carskom činovniku jasnije od bilo čega govori o identitetu Mornarice.
10. Tradicija Bokeljske mornarice, osim u Boki, u svijetu se njeguje jedino u Hrvatskoj;
11. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata do 1990. tradiciju Bokeljske mornarice (proslava sv. Tripuna, sv. Misa, govorenje Loda, plesanje kola sv. Tripuna) održavale udruge Bokelja u Hrvatskoj, od 1965. njezini organizacijski dijelovi – podružnice. Kroničar crkve sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, gdje su se održavale proslave sv. Tripuna zabilježio je: „Svake godine 3. veljače okupe se brojni Bokelji u crkvi sv. Marije. Oni imaju svoju svetu misu i prigodnu „Bokeljsku svečanost“. Nju otvara „mali admiral“, diže se zastava itd. Ponosno se sjećaju najstarijeg društva „Tijela mornarice bokeljske“. Isto tako se okupe i 15. svibnja na proslavi Gospe od Škrpjela kojoj pripisuju pobjedu nad Turcima“. ^[65]
12. Prva podružnica Bokeljske mornarice osnovana je u Zagrebu, osam godina prije tivatske i hercegnovske. Na naslovnoj stranici članske iskaznice gore po sredini je stajao natpis: „BOKELJSKA MORNARICA“, ispod se nalazila slika jedrenjaka, a u dnu po sredini pisalo je: PODRUŽNICA ZAGREB.^[66] Ubrzo nakon nje osnovana je i podružnica u Beogradu, ali ona, kao i matica u Kotoru, nije sudjelovala u proslavama sv. Tripuna;
13. Od 1964. do 1989. Bokeljskom mornaricom Kotor upravljao admiral iz Zagreba, član zagrebačke podružnice, profesor pomorskog prava i u više navrata dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, akademik Vladislav Brajković ^[67], a godine 1935. njom je upravljao, također, admiral iz Zagreba, član ovdašnje udruge Bokelja, rektor zagrebačkog sveučilišta i dekan Medicinskog fakulteta u Zagreb, prof. dr. sc. Karlo Radoničić.^[68] Bilo je i ranije slučajeva da su admirali živjeli izvan Boke kotorske, ali su tu dužnost obavljali kao članovi izravno kotorske udruge, a ne udruge organizacijski povezane s maticom u Kotoru ili udruge koja je slavila sv. Tripuna u mjestu življenja;
14. Gotovo do prije nekoliko godina opstojala je činjenica da manje od 1% stanovnika Crne Gore daje, takoreći, 99% članova Bokeljske mornarice Kotor te da je podatak važio i nakon 100 godina otkako je Boka amputirana od Dalmacije, odnosno od 80 od kako je ušla u sastav Crne Gore. Da Bokeljsku mornaricu smatraju svojom baštinom Crnogorci i drugi narodi, kako stoji u nominaciji, nacionalna struktura članstva bila bi razmjerna zastupljenosti tih naroda u ukupnoj populaciji Crne Gore;
15. Bokeljska mornarica nije tradicija srpskog i crnogorskog naroda, baštine je pojedinci, pripadnici tih naroda. Da pojedinci sudjeluju u stvaranju ili očuvanju kulturnih dobara drugoga naroda, pojava je prisutna u svim dijelovima svijeta.

15.1. Do kraja ožujka 2018. nije zabilježen ni jedan javni istup ili zapis nekog crnogorskog ili srpskog povjesničara, intelektualca, kulturnog djelatnika, državnog dužnosnika, političara, svećenika, čak ni forumaša ili anonimnog komentatora na društvenim mrežama o Crnogorcima ili Srbima kao baštinicima Mornarice. Ako ga je i bilo, mogao je doći samo s kotorske adrese Pjaca od Kina 372, središta osporavatelja njezina hrvatskog identiteta.

15.2. Na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće srpski lokalni povjesničar-amater, vrlo cijenjen u svojoj nacionalnoj zajednici, kojemu je sve u Boki bilo srpsko osim, izgleda, Bokeljske mornarice, pisao je početkom ovoga milenija da je uoči Drugog svjetskog rata Mornarica djelovala „sistemom „od uha do uha“, prenoseći informacije (ili dezinformacije), zadatke, huškanja i intrige protiv istaknutijih Srba i šireći velikohrvatske pretenzije prema Boki“.^[69]

15.3. Nedavno preminuli kotorski paroh, nakon što je u jednom radijskom intervjuu Tivat nazvao ustašoidnim gradom, dodao je da je „Bokeljska mornarica jedina institucija u Kotoru s kojom nema kontakta“. Naravno, da ga je htio, lako bi ga ostvario, unatoč izrečenom mišljenju o Tivćanima, koji su, usput kazano, 90-tih podigli Mornaricu na noge.

15.4. Danas ultra desni srpski portali odred Bokeljske mornarice koji je dragovoljno sudjelovao u Prvom svjetskom ratu na strani Austrije nazivaju „oružanim hrvatskim bratstvom“;

15.5. Pripadnici srpskoga naroda su već u drugoj polovici XIX. stoljeća, povrijeđeni što kotorski biskup nije dopustio da Mornarica sudjeluje u proslavama pravoslavnog blagdana, prestali sudjelovati u proslavama sv. Tripuna i osnovali svoju udrugu, Srpsku Gardu. Time su jasno pokazali da Bokeljsku mornaricu ne smatraju svojom tradicijom. Ipak, sudjelovanje pravoslavaca (Srba) u proslavi katoličkog blagdana zaslužuje pažnju iz dva razloga. Prvo, s tim se podatkom manipuliralo prilikom dokazivanja da je Mornarica svačija baština, i drugo, imajući u vidu kritičko stajalište Srpske pravoslavne crkve prema rimokatoličkoj koje nije od jučer.

Austrija je od Mletačke Republike u vjerskim pitanjima naslijedila politiku ovisnosti pravoslavaca o Katoličkoj Crkvi. Nju je naš najveći istraživač mletačkih i bečkih arhiva, don Šime Ljubić, kako prenosi Peraštanin, don Srećko Vulović, ovako opisao: „Ća do polovice XVIII. stoljeća u Dalmaciji i Arbaniji mletačkoj nije bilo druge osim katoličke vjere. Pravoslavni strogo su se držali zapadnoga vjeroizpovijedanja uz iztočni obred, i neposrijedno su spadali pod nadležnost katoličkih biskupa, koji su u njihove župe uredno obhagjali, svećenike njihove redili i uz izpit i izpovijedanje vjere po izrazki Urbana VIII. „pro Orientalibus“ stalno ili privrijemeno namješćivali itd. Pravoslavni su obično pohagjali crkve katoličke, gdje su im katolički popovi sva svetotajstva dijelili; no mnokrat katolici bili bi im odstupili koju svoju crkvu za obavljanje službe Božje, ali u tih crkvah bili su uvijek oltari i za jedne i za druge. Pravo pogreba isključivo je spadalo na katoličke popove. Grčko-sjedinjeni nadbiskup Filadelfički, koji je u Mlecih stanovao, smatrao se vrhovnim glavarom svega pravoslavlja Mlečanom podčinjena, te je i naše pohagjao na putu, kad se u Kandiju vozio“.^[70]

Austrija je nastavila politiku sjedinjenja dviju Crkava, koja je u vrijeme Mletačke Republike, naročito u XVII. i VIII. bila na vrhuncu. Sjetimo se da se unija širila i prema okolnom području, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori,  da je crnogorski metropolit Mardarije Kornečanin (Uskoković) priznao primat pape te da je unija trajala od 1640. do 1697., kada ju je novi vladika Danilo Petrović raskinu i okrenuo se Moskvi. U sklapanju unije posredovali su kotorski misionari. Kotor je tada, naime, bio sjedište misionarstva prema Cetinju.[71]

Dogmatsko jedinstvo pravoslavaca s Katoličkom Crkvom, uz zadržavanje bizantskog obreda, crkvene discipline i dopuštenje svećenicima da ostanu oženjeni, činili su temelje i austrijske politike unijatstva.^[72] Smjer kojim će ići, nova vlast je pokazala veću u prvoj godini vladavine, kada je najprije odbila zahtjev pravoslavnog metropolite iz Sremskih Karlovaca, Stratimirovića za osnivanjem dalmatinske eparhije, a potom, 1798. godine, „naredila dalmatinskim pravoslavcima da moraju svetkovati katoličke blagdane.“ ^[73]

Želju dalmatinskih pravoslavaca za vjerskom autonomijom ispunili su Francuzi, za čije je vladavine osnovana eparhija Dalmatinska sa sjedištem u Šibeniku, eparhom je imenovan Venedikt Kraljević, dočim je njegov vikar u Boki kotorskoj bio arhimandrit Gerasim Zelić.

Nakon drugog preuzimanja Dalmacije, Austrija je nastavila politiku crkvene unije. Našla je saveznika u eparhu Kraljeviću, ali se tome srpski narod odlučno opirao, Kraljevića su kamenovali, vlast ga je sklonila u Italiju. Unatoč gotovo nikakvim rezultatima u prvom pokušaju, Austrijanci su ustrajavali na uniji, planove dvora trebao je provesti carski namjesnik za Dalmaciju, grof Vetter Wenzel von Lilienberg. O prilikama koje su vladale među pravoslavnom svećenstvu, nakon obilaska cijelog područja u razdoblju od 1832. – 1834., namjesnik izvješćuje dvor: „Zapuštenost i neznanje toga svećenstva zatekao sam u cijelosti na još nižem stupnju od onoga na  kojem je manje obrazovani dio katoličkog klera, pri čemu im je praznovjerje još neusporedivo veće, a njihov vjerski fanatizam nerijetko se suprotstavlja i krajnje šteti dobrome redu i slozi među c. i kr. podanicima obiju vjeroispovijesti (…) Budući da sam grčko-nesjedinjene, njihovo svećenstvo, njihova rovarenja i zloporabe, opširno opisao u svojem izvješću Dvorskoj kancelariji od 14. lipnja tekuće godine (…) Samo si toliko dopuštam najponiznije primijetiti da strastvenost grčko-nesjedinjenoga svećenstva čini prijeko potrebnim što je moguće skorije jasno reguliranje svih njihovih odnosa prema katolicima, a potom i njihovih proslava i crkvenih obreda, jer će oni inače kroz samovoljne čine i drskosti sve više težiti da svojem cultusu pridaju nezasluženu raširenost i ugled na štetu katoličke vjere“.^[74]

Lilienberg je, kako vidimo, kritičan i prema katoličkom i prema pravoslavnom kleru. Zapuštenost i slabu obrazovanost primjećuje i među katoličkim svećenstvom u seoskim područjima, napose među glagoljašima, dočim o svećenstvu u gradovima ima dobro mišljenje, premda i ono „u svakom pogledu zaostaje za onim u njemačkim i talijanskim pokrajinama“.[75] U tom dijelu se ne osvrće posebno na Boku, ali mi iz drugih izvora znamo da je u njoj situacija bila bolja nego u ostalom dijelu Dalmacije. Tako, povjesničar Viktor Novak, tragajući za autorom Fragmenta dalmatinskog pasijonala s pasijama sv. Tripuna i sv. Blaža, iz druge polovice XII. stoljeća, dolazi do zaključka da bi pisac tih pasija mogao biti podrijetlom iz Kotora. Zašto Kotoranin, obrazlaže: „Zna se, da su Arbanija i Kotor davali gotovo za celu Dalmaciju obrazovanije sveštenike“.[76]

Iz izvješća se vidi da Srbi u Dalmaciji ne žive punim vjerskim životom, nemaju svojih vjerskih blagdana, nije uređeno pitanje njihovih crkvenih obreda, izloženi su pritiscima unijatstva, kojemu se oštro suprotstavljaju, nezadovoljstvo iskazuju na način koji šteti slozi s katoličkim vjernicima.

Namjesnik se očito našao pred teškom zadaćom kako izvršiti svoju misiju, privesti pravoslavne vjernike autoritetu pape, uz njihovo rezolutno odbijanje. Po svemu ispada da je Srbe u Boki odlučio pridobiti, ujedno smanjiti međuvjerske napetosti, tako da im sudjelovanje u vjerskim proslavama katolika učini podnošljivim. Gotovo idealan način da to ostvari bila je tradicionalna proslava sv. Tripuna. Već u drugoj godini svojega mandata, 1833. obnovio je djelovanje Bokeljske mornarice, nakon što je 1811., za vrijeme francuske vladavine, bila ukinuta i njezina imovina konfiscirana. S  obzirom da zbog nedostatka izvora, o tom razdoblju Bokeljske mornarice ne znamo ništa, logično je pretpostaviti da je sudjelovanje u Tripundanskim svečanostima bila tada jedina njezina aktivnost, da je, zapravo, radi toga i obnovljena. Sama obnova ne bi ispunila namjesnikova očekivanja, trebalo je Srbima i Mornaricu i katolički blagdan učiniti još atraktivnijima, zato je, u to ne treba sumnjati, utjecao da se za admirala obnovljene Mornarice izabere pravoslavac, Nikola Ognjenović, koji će tu dužnost obnašati do 1836.

Odgovor na pitanje zašto su Srbi sudjelovali u proslavama Tripundana leži, prije svega, u činjenici da su bili izloženi pritiscima vlasti da prihvate katoličku dogmu, što su na sve načine, ne prezajući ni od nasilja, odbijali. Najviše na što su mogli pristati je upravo sudjelovanje u proslavi katoličkog blagdana. Dalje od toga nisu bili spremni ići. S druge strane, na popustljivost u tom smislu, utjecala je i činjenica da sličnih svojih proslava nisu imali. Čim su se, međutim, promijenile okolnosti, ubrzo nakon pada Bachova apsolutizma i uspostave liberalnijeg sustava upravljanja državom, što se odrazilo i na drukčije uređenje vjerskih pitanja, Srbi su našli povod da se odmaknu od katoličke tradicije.            

16. Crnogorci su baštinici Mornarice postali administrativnim putem i to nedavno. U nasljeđe im je stavljena tradicija koju u prošlosti nisu održavali, što više, povijest ih je nerijetko stavljala na suprotne strane. I danas u njezinu očuvanju participiraju tek kao pojedinci.

16.1. U pismu od 28. rujna 1915. upućenom Carskom i kraljevskom Vojnom zapovjedništvu u Kotoru, admiralat Bokeljske mornarice traži da se poduzmu zakonom propisane mjere protiv izdavača razglednice na kojoj su osobe u odorama Bokeljske mornarice predstavljene kao Crnogorci, zahtjev obrazlaže: „Razglednica br. 01274 na kojoj je natpis: „Crnogorac – Montenegriner“ ispod dva člana naše „Mornarice“ nanosi veliku i tešku uvrijedu pa i štetu „Plemenitom Tijelu Bokeljske mornarice“. Izdavač J. Tošović teško je uvrijedio ovo Plemenito Tijelo nazvavši ga u javnosti imenom, koje mu ne pripada. Izdavač J. Tošović razpačava te razglednice ne samo našim ljudima već i strancima, i tako nas tuđem svijetu predstavlja da smo Crnogorci“.^[77]

16.2. Isto tako, pisci nominacije svojim precima na dušu stavljaju uništenje vlastitih kućnih ognjišta i simbola narodnosnog identiteta, devastiranje Njegoševe kapele. Cirkularnim pismom od 18. siječnja 1916., upućenom bokeljskim općinama, admiralat obavještava Bokelje o velikoj ratnoj pobjedi Carevine protiv Crne Gore, u kojoj je sudjelovao i dragovoljački odred Bokeljske mornarice, nabraja njezine ratne uspjehe i poziva Bokelje da sudjeluju u zajedničkoj proslavi Tripundana i zauzeća Lovćena. U pismu se kaže: „Lovćen je zauzet! (…) Junački su jurišale naše hrabre čete sastavljene od raznih naroda naše Monarhije, pa uz Hrvata, Bosanca, Njemca, Rumunja i Madžara, borili su se i naši dobrovoljci „Bokeljske mornarice“ (…) Zauzećem Lovćena, svanuše Boki novi dani i otvorila joj se nova budućnost. Kao svake godine, ali ove osobito, sprema se „Bokeljska mornarica“ da svečano proslavi Blagdan svog Pokrovitelja Sv. Tripuna. Sa ovom svečanošću odlučila je spojiti i proslavu zauzeća Lovćena.^[78]

16.3. Profesorica povijesti iz Kotora, gđa Marija Saulačić svjedoči o tome kako je na prošlogodišnjem seminaru profesora povijesti u Kolašinu održala predavanje o Mornarici. Razgovor nakon izlaganja, prema njezinu iskazu, pokazao je da dobar dio kolega iz unutrašnjosti nije ni čuo za Mornaricu, a ostali sve što su o njoj znali je ime. Podatak o neinformiranosti nastavnika, koji mladim ljudima prenose znanja važna za izgradnju i jačanje njihova nacionalna identiteta, potvrđuje ne samo moje uvjerenje da „najstarija organizacija pomoraca u svijetu“, kako joj tepaju u Kotoru, u svijesti Crnogoraca ne figurira kao nešto što bi jačalo njihov nacionalni ego.

Na kraju, svima koji još uvijek traže odgovor na pitanja u svezi s identitetom Mornarice, kao putokaz bi mogao poslužiti savjet uglednog povjesničara XIX. stoljeća, Franje Račkoga. Na pitanje jednog domoljuba da mu iznese svoje mišljenje je li neki kraj hrvatski ili srpski, povjesničar je odgovorio: „Danas odlučuje u ovom pitanju najvećma osjećaj naroda“.[79] Povjesničar govori o krajevima, ali siguran sam da se na isti način može odgovoriti i na pitanje: je li Bokeljska mornarica tradicija Hrvata ili nekog drugog naroda?

U obrazloženju tvrdnje o hrvatskom identitetu Bokeljske mornarice koristio sam se samo dokazima usporedivim s eventualnim dokazima koji bi mogli upućivati na drukčiji zaključak i čija se istinitost može provjeriti.

 

 

 

Ivo Škanata

predsjednik Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb

[1] Članak 1. Opće deklaracije o kulturnoj raznolikosti: „Kao izvor razmjena, inovacija i kreativnosti, raznolikost kultura je za ljudski rod isto tako neophodna kao što je prirodna raznolikost za prirodu“.

[2] Članak 4. Opće deklaracije o kulturnoj raznolikosti: „Obrana kulturne raznolikosti je etički imperativ, neodvojiv od poštovanja dostojanstva čovjeka. Ona nalaže zalaganje za prava čovjeka i njegove osnovne slobode, naročito kada se radi o nacionalnim manjinama i autohtonim narodima“.

[3] Preambula Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine

[4] Članak 16. Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine

[5] Preambula Opće deklaracije o kulturnoj raznolikosti

[6] Članak 8. Opće deklaracije o kulturnoj raznolikosti

[7] Alain de Benoist: Što je to identitet?, Književni list za umjetnost, kulturu i znanost Vijenac br. 526. Matica Hrvatska, Zagreb, 2014.

[8] Isto.

[9] Trpimir M. Šošić, docent na pravnom fakultetu u Zagrebu: Pojam kulturne baštine – međunarodnopravni pogled, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 51., 4/2014., str. 833.

[10] Hamdija Šarkinović: Multikulturalnost u Crnoj Gori, http://www.maticacrnogorska.me/files/56-57/03%20hamdija%20sarkinovic.pdf

[11] Will Kymlicka, profesor na odsjeku za filozofiju na Queen’s sveučilištu u Kingstonu u Kanadi: Multikulturalno građanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 30.

[12] Trpimir M. Šošić, docent na pravnom fakultetu u Zagrebu: Pojam kulturne baštine – međunarodnopravni pogled, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 51., 4/2014., str. 834.

[13] Službeni list Republike Hrvatske Narodne novine br. 9/2009.

[14] https://ich.unesco.org/en/RL/bus-festivities-at-mohcs-masked-end-of-winter-carnival-custom-00252 : „The tradition originated with the Croatian minority in Mohach, but today the busó is a general emblem of the city end a commemoration of the great events of its history.“

[15] https://ich.unesco.org/en/BSP/community-project-of-safeguarding-the-living-culture-of-rovinj-rovigno-the-batana-ecomuseum-01098 : „The not-for-profit House of Batana, with the support of the municipality, the Heritage Museom of the City of Rovinj, Rovinj Histroric Research Centre, the Italian Community of Rovinj and ecomuseology expert created the Batana Ecomuseum to raise public awareness and provide training on practices linked to the batana.“

[16] Milenko Pasinović, profesor na Fakultetu za turizam i ugostiteljstvo u Kotoru: Hrvati u Crnoj Gori na početku trećeg milenijuma, Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, Kotor, 2014., str. 65.

[17] Hamdija Šarkinović: Multikulturalnost u Crnoj Gori, http://www.maticacrnogorska.me/files/56-57/03%20hamdija%20sarkinovic.pdf

[18] Isto.

[19] Šerbo Rastoder, akademik: Sve što ima u izlogu, nema u radnji, Ostvarivanje zaštite manjinskih prava u Crnoj Gori (Zbornik izlaganja sa okruglog stola, 9. maja 2015.), Forum Bošnjaka Crne Gore, str. 94.

[20] Bhikhu Parekh, profesor emeritus političke teorije na sveučilištu Hull u Velikoj Britaniji: Rethinking Multiculturalism, Cultural Diversity and Political Theory, New York, Palgrave, 2000., prema Milan Mesić: Multukulturalizam, društveni i teorijski izazovi, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 96.

[21] Austin Harrington, profesor na sveučilištu u Leedsu (Velika Britanija), Barbara L. Marshall, profesorica sociologije i ženskih studija na Trent sveučilištu (Kanada), Hans-Peter Müller, profesor sociologije na Humboldt sveučilištu u Berlinu (Njemačka): Encyclopedia of Social Theory, Routledge, London i New York, 2006., str. 383.: „Multicultural societies are subdivided into groups defined by cultural markers, especially language, religion, ethnic origin or distinct ways of life.“

[22] Will Kymlicka, profesor na odsjeku za filozofiju na Queen’s sveučilištu u Kingstonu u Kanadi: Multikulturalno građanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 30.

[23] Hamdija Šarkinović, sudac Ustavnog suda Crne Gore: Multikulturalnost u Crnoj Gori, http://www.maticacrnogorska.me/files/56-57/03%20hamdija%20sarkinovic.pdf

[24] Isto, str. 19.

[25] Isto.

[26] Isto.

[27] Isto.

[28] Isto, str. 30.

[29] Isto.

[30] Jens-Uwe Wunderlich, profesor na Aston sveučilištu u Birminghamu (Velika Britanija), Meera Warrier, profesorica na sveučilištu u Liesteru (Velika Britanija): A Dictionary of Globalization, Routledge, London, 2007., str. 215.: „Multiculturalism versus uniformity and homogenization celebrates differences and diversity (…) Multiculturalism is a concept that describes ethnic and cultural diversity.“ 

[31] Ellis Cashmore, profesor sociologije na Aston sveučilištu u Birminghamu (Velika Britanija): Dictionary of Race and Ethnic Relations, Routledge, London i New York, 1996., str. 244.: „Multiculturalism has an idea, or an ideal of harmonious coexistence of different cultures or ethnic groups in a pluralistic society at its core.“

[32] Milan Mesić, sociolog, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: Multikulturalizam, društveni i teorijski izazovi,  Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 38.

[33] Biserka Cvjetičanin, sociologinja kulture, znanstvena savjetnica u Institutu za međunarodne odnose u Zagrebu: Trnoviti putovi multikulturalizma, Zarez, dvotjednik za kulturu i društvena zbivanja, Zagreb, 2006., str. 7.

[34] Bhikhu Parekh: „A Varied Moral World“ u: Cohen, Joshua, Mathew Howard i Martha C. Nussbaum: Is Multiculturalism Bad for Women?, Princeton, Princeton University Press, 1999., prema Milan Mesić: Multukulturalizam…, str. 59.

[35] Priopćenje Admiralata i Upravnog odbora Bokeljske mornarice Kotor: Čija je Bokeljska mornarica?   http://www.radiodux.me/vijesti/drustvo/cija-je-bokeljska-mornarica

[36] Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore proglasila je 29. prosinca 2015. Crnogorski oro nematerijalnim kulturnim dobrom o nacionalnog značaja. U opisu dobra naveden je njegov nacionalni identitet: „Do danas je očuvan i praktikuje se dio ora koji je odnosi na igru i pjesmu Crnogoraca.“

[37] Alain de Benoist: Što je to identitet?, Književni list za umjetnost, kulturu i znanost Vijenac br. 526. Matica Hrvatska, Zagreb, 2014.

[38] Isto.

[39] Avishai Margalit i Joseph Raz: National Self-Determination, Journal of Philosophy 87/9, 1990.: prema Will Kymlicka: Multikulturalno građanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 365.

[40] Prof. G. Zarbarini: Festa di S. Trifone, (pretisak knjige iz 1888.), Split, 1900., str. 50.: „Fino a tal anno (1871., op. I. Š.) la lingua slava non entrava che nel comando della Marinerezza, e cio come avanzo della secolare pratica della repubblica veneta la quale ai Dalmati comandava in illirico (naški).“

[41] Julije Balović: PRATICHAE SCHRIVANESCHAE, (priredila Ljerka Šimunković), Državni arhiv u Splitu, 2004., str. 84.

[42] K. Jireček, J. Radonić: Istorija Srba, knjiga II, SLOVO LJUBVE, Beograd, 1978., str. 299.

[43] Prof. G. Zarbarini: Festa di S. Trifone, (pretisak knjige iz 1888.), Split, 1900., str. 15.: „Dal 1871 in qua questa belle Lodi si recitano in slavo.“

[44] ПУТЕШЕСТВИЕ СТОЛЬНИКА П. А. ТОЛСТОГО ПО ЕВРОПЕ 1697 – 1699, Moskva, „Nauka“, 1992. str. 116.: „А те сербы под державою Венецкою, недавно избежали от рук проклятых бусорман, от державы турецкаго салтана и живут смежно с турецкими городами и з деревнями. Те сербы – люди военные, подобятся во всем донским казакам, говорят все словенским языком, платье носят герватцкое. Жены их и дочери во всем подобны герватцкм женам в платье и в обыкностях и зазор от мужеска полу имеют и скрываются.“ („Ti Srbi – ratnici, nedavno izbjegli iz ruke prokletih nevjernika iz države turskog sultana u mletačku državu, slični su donskim Kozacima, svi govore slavenskim jezikom, nose hrvatska odijela. Njihove žene i kćeri u svemu sliče hrvatskim ženama.“)

[45] Vuk St. Karadžić: Crna Gora i Boka kotorska, Srpska književna zadruga, Kolo XXIV, Br. 161., Beograd, 1922., str. 13.

[46] Miloš Milošević: Iz prošlosti Boke, Matica Hrvatska, Zagreb, 2008., str. 152.: „On se (Pavo Kamenarović, op I. Š.) u početku ne samo osjećao Hrvatom, nego je prema zapisu iz dnevnika općinskog činovnika Jova Kadije (25. listopada 1880.), bio na čelu hrvatske stranke“.

[47] Kerubin Šegvić: Bokeljska mornarica, http://www.bokeljskamornarica.com/

[48]Anton Milošević: Bokeljska (kotorska) mornarica, Bokeški ljetopis, broj 1, Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, Kotor, 2005., str. 173.

[49] Milenko M. Pasinović: Hrvati u Crnoj Gori na početku trećeg milenijuma – demografske identitetske karakteristike, Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, Kotor, 2014., str. 39.

[50] Tjedan Hrvata iz Crne Gore, Hrvatskog građansko društvo Crne Gore, Kotor, 2003., str. 8.

[51] Službeni list Republike Hrvatske Narodne novine br. 71 od 20. lipnja 2008.

 

[52] Filip Hamerščak: Josip Jedlowski – životopis, Zagreb, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, 2005., str. 120.

[53] Vanda Babić: Kulturalno pamćenje – ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke, Tivat, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, 2016., str. 39.

[54] Marin Čaveliš, predstavnik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore: Predrasude kao prepreka jednakim pravima i položaju, Ostvarivanje zaštite manjinskih prava u Crnoj Gori (Zbornik izlaganja sa okruglog stola, 9. maja 2015.), Forum Bošnjaka Crne Gore, str. 62.

[55] Marijeta Rajković Iveta, Matija Dronjić: Hrvati u Boki kotorskoj – migracije, svadbeni običaji, identiteti, Zagreb – Tivat, Srednja europa/KZU „Napredak“ Gornja Lastva, 2018., str. 181.

[56] Izjava hrvatskih udruga iz Boke kotorske: Bokeljska mornarica je dio tradicijske kulture Hrvata u Boki, http://www.radiodux.me/vijesti/drustvo/bokeljska-mornarica-je-dio-tradicijske-kulture-hrvata-u-boki

[57] Biskupski ordinarijat Kotor: Bokeljsku mornaricu su sačuvali pripadnici Katoličke crkve i hrvatskog naroda, http://www.radiodux.me/vijesti/drustvo/kotorska-biskupija-bokeljsku-mornaricu-su-sacuvali-pripadnici-katolicke-crkve-i

[58] Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice u Zagrebu, Rijeci, Puli Splitu i Dubrovniku: Hrvati su jedini narod koji baštini Bokeljsku mornaricu, http://www.radiodux.me/vijesti/drustvo/hrvati-su-jedini-narod-koji-bastini-bokeljsku-mornaricu

[59] Admiralat i Upravni odbor Bokeljske mornarice Kotor: Čija je Bokeljska mornarica?,  http://www.radiodux.me/vijesti/drustvo/kotorska-biskupija-bokeljsku-mornaricu-su-sacuvali-pripadnici-katolicke-crkve-i

[60] Bokeljska mornarica u arhvskim dokumentima (Zbornik), Bokeljska mornarica Kotor, Pomorski muzej Crne Gore Kotor, Kotor, 2021., str. 429.

[61] Stijepo Obad: Hrvatska društva u Kotoru, „Sidrišta zavičaja“ (Zbornik radova II), Krovna zajednica Hrvata Crne Gore, Kotor, 2010., str. 11.

[62] Isto, str. 10.

[63] Bokeljska mornarica u arhvskim dokumentima (Zbornik), Bokeljska mornarica Kotor, Pomorski muzej Crne Gore Kotor, Kotor, 2021., str. 427

[64] Isto, str. 432.

[65] Sveta Marija na Dolcu – mala monografija župe, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., str. 57.

[66] Članska iskaznica jednog od utemeljitelja zagrebačke podružnice Bokeljske mornarice Kotor, Luke Cika iz 1965., Arhiv Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809. Zagreb

[67] Jovica Martinović: Admirali viceadmirali i počasni admirali i mali admirali Bokeljske mornarice, 12 vjekova Bokeljske mornarice, Bokeljska mornarica 809 – Kotor, 2013., str. 79.

[68] Jovica Martinović: Admirali viceadmirali i počasni admirali i mali admirali Bokeljske mornarice, 12 vjekova Bokeljske mornarice, Bokeljska mornarica 809 – Kotor, 2013., str. 78.

[69] Vasko Kostić: Protivljenje prekrajanju činjenica o Zalivu svetaca, https://www.rastko.rs/rastko-bo/istorija/vkostic-zaliv.html

[70] Srećko Vulović: Crkva Katolička, vjeroizpovijedanje iztočno u Boki kotorskoj, Zagreb, 1875., str. 31.

[71] Daniel Vranešić: Povijest Grkokatoličke Crkve u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, Žumberački vikarijat, Zagreb, 2021., str. 9. – 20.

[72] Tihomir Rajčić: Pregled uloge Srpske Pravoslavne Crkve u nastanku i razvoju srpskog nacionalnog pokreta u austrijskoj Dalmaciji, Croatica Christiana periodica, Vol 27, No. 51. 2003., str. 109.

[73] Isto, str. 106.

[74] Marko Trogrlić/Konrad Clewing: Dalmacija – neizbrušeni dijamant, Leykam international, Zagreb-Split, 2015., str. 205.

[75] Isto, str. 197.

[76] Viktor Novak: Fragment dalmatinskog pasijonala s pasijama sv. Trifuna i sv. Blaža, Notae palaeographicae chronologicae et historicae I-VII, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 15., No. 1, Zagreb, 1928., str. 216.

[77] Bokeljska mornarica u arhvskim dokumentima (Zbornik), Bokeljska mornarica Kotor, Pomorski muzej Crne Gore Kotor, Kotor, 2021., str. 472

[78] Bokeljska mornarica u arhvskim dokumentima (Zbornik), Bokeljska mornarica Kotor, Pomorski muzej Crne Gore Kotor, Kotor, 2021., str. 473

 

[79] Srećko Vulović: Tko su bili starosjedioci Boke kotorske, Vlastita naklada, Zagreb, 1892. str. 31.