Dok mirovine kaskaju za inflacijom, a svakodnevica umirovljenika postaje borba za preživljavanje, institucija koja bi trebala biti prva linija obrane njihovih prava – Nacionalno vijeće za umirovljenike – pretvara se u poligon za političko igrice i simulaciju socijalnog partnerstva. Ovim načinom davno obećani odnos mirovine i plače u iznosu od 60%, neće biti dosegnut nikada, pa ni tada. Da li je to zapravo njihov cilj? Medijske analize trenutnih odnosa unutar Vijeća otkrivaju opasan trend: umjesto rješavanja gorućih pitanja, na sceni je „pacifikacija“ umirovljeničkih udruga kroz sustavno favoriziranje lojalnih kadrova.
Odgoda rješenja kao strategija
Kršenje dogovorene dinamike sjednica (stanka od četiri mjeseca) nije samo proceduralni propust; to pokazuje da je cilj izravno sabotiranje hitnih promjena. Pitanja poput novog modela obračuna mirovina, usklađivanja mirovina, pravednijeg odnosa prema obiteljskim mirovinama i uvođenja 13. mirovine…, stoje u ladicama dok se u Vijeću bave kadrovskim križaljkama na način da se postavljaju podobni. Takvo odugovlačenje izravno produljuje agoniju onih koji od države očekuju dostojanstvenu starost, a ne podmuklu tišinu.
Simbioza vlasti i odabranih udruga
Reizbor Višnje Fortune i jačanje uloge HSU-a kroz Marinka Lukendu jasno ukazuju na to da Vlada preferira partnere koji ništa ne tražeći, ne „talasaju“. Filozofija „tihog rada“ i lojalnosti vlasti („Ako nisi uz vlast, kako ćeš profitirati?“) možda donosi osobne pozicije i prigodne pakete pomoći, ali dugoročno uništava pregovaračku moć umirovljenika. Kada se dijalog svede na „podršku vrha države“ i čestitke premijera, Vijeće prestaje biti neovisno savjetodavno tijelo i postaje transmisija Vladine politike.
Marginalizacija kritičkog glasa
Potiskivanje Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) i kršenje dogovora o rotaciji na čelu Vijeća graniči s opasnim presedanom. Cilj je očit: izolirati onoga tko je spreman na bilo kakav prosvjed ili kritiku, te stvoriti privid jedinstva tamo gdje ga nema. Ako Vijeće služi isključivo kao „smokvin list“ kojim se pokriva nedostatak istinske mirovinske reforme, postavlja se pitanje svrhe njegova postojanja. Bez autentičnog sukoba mišljenja i pritiska na izvršnu vlast, umirovljenici ostaju taoci politizacije.
Zaključno
Nije li i ovo putokaz za umirovljeničke aktere, da se razmisli, zaboravi ponos i osobna ambicija i da se krene putem dogovora ( ne na bazi osobne ljubavi i prijateljstava, nego interesa za umirovljenike), kako bi se popravio status umirovljenika a za to postoje izvrsni argumenti, koji se moraju iskoristiti.
Branko Knežević
Leave a Comment