Nacionalna tragedija, izbori i borba za stvarne promjene…

Traje moja borba na nekoliko bojišnica:

1. s visokim krvnim tlakom koji već pomalo prijeti nekakvim mogućim moždanim udarom i ponovno mi ne silazi ispod 170, a posljedica je, velikim dijelom, ovih događanja na političkoj pozornici koje sam jedno vrijeme i prestao pratiti upravo zbog toga što mi to opasno ugrožava zdravlje, ali sad, pred izbore sam ipak malo pokušavao biti u toku nadajući se da će se među ponuđenima naći neka nova opcija koja će ponuditi stvarne promjene.
2. sa stablima u svome dvorištu koja moram rušiti kako bih raskrčio prolaz za kanalizaciju i vodovod i, usput od toga pripremio sebi drva za loženje ove zime. To raditi s ovako visokim tlakom nije baš pametno, ali kad sam ja bio pametan?
3. s nikakvim pristupom internetu kad mi nešto s interneta zatreba ili kad poželim razmijeniti pisma sa svojim prijateljima elektroničkom poštom
4. iščekivanjem nove blokade cijele zemlje zbog COVID-19 gripolike bolesti koja postaje sve slabija, ali lakše prenosiva ili (uzaludno) da Hrvati zbog pretjeranih mjera oko toga (ili zbog drugih jednako teških stvari) masovno izađu na ulice u znak prosvjeda i prodru u Sabor kao što su to Srbi učinili… Ali ne, Hrvati ne izlaze na ulice, oni izlaze na balkone i plješću, lupaju po posuđu, pale svijeće u prozorima ili, kao vrhunac pobune, izađu u svoju omiljenu grupu na Facebooku i tamo razbijaju, ubijaju, dižu pobune, skidaju s vlasti loše političare… Neka propadne gospodarstvo, samo da dekadentni Hrvateki ne moraju izlaziti vam po ovoj vrućini i pripeci (ili pak po kiši, a boga mi ni po hladnom vremenu nije dobro izlaziti… općenito, po svakom vremenu…)
5. držanjem na oku okolice kuće da se na vrijeme vidi ako kakva skupina migranata naleti, jer su potencijalna opasnost, vanjska ugroza od koje nas naši političari ne štite niti pokazuju namjeru išta ozbiljno na tom polju učiniti. Nas blokiraju i zdrave i bolesne i sumnjive, a oni se gotovo nesmetano mogu kretati iako među njima (navodno) ima veliki broj ponosnih nositelja virusa COVID-19, a boga mi i drugih boleština od kojih su neke već odavno iščeznule iz Europe, ali sada, zahvaljujući globalističkim „naprednjačkim“ krugovima i njihovim težnjama za razbijanjem homogenosti Europe i njezinih naroda i uvođenjem bezlične mase, kompota, čušpajza, koji zovu multikulturom na krilima njihovih ideja, a u tijelima ovih migranata , te boleštine ponovno kucaju na naša vrata. Bitno je da mi budemo u kojekakvim blokadama.

Borba je žestoka i rezultati su neizvjesni… Osim kad se govori o drvima… Gomila drva polagano raste.

U jeku te borbe uspio sam, kao što se to povremeno događa, doći na internet i pogledati dolaznu poštu. Među ostalim, moj dragi prijatelj mi je poslao šaljivu fotografiju u privitku svog elektroničkog pisma. Jedva sam je uspio otvoriti, ali konačno je i to uspjelo.

Poruka te fotografije bila bi mi smiješna i duhovita da se ne događaju puno gore stvari.

Naime, fotografija je dobila naslov Nacionalna tragedija, a na njoj piše: Nacionalna tragedija: u Hrvatskom saboru nećemo više gledati Željka Jovanovića, Gordana Marasa, Gorana Beusa Richemberga, Nenada Stazića, Ivana Pernara, Vilibora Sinčića.

Umalo sam se nasmijao, a onda su mi se otvorile oči: zaboga, pa Sabor je samo „ukras“ Vlade. Vodstvo (vođa) opcije koja je pobijedila na izborima (dakle kojih ima najviše i u Saboru pa zapravo tamo provode politiku svoje stranke/koalicije kojoj se nitko nema snage suprotstaviti jer je ostalih manje) formira Vladu kojom upravlja (kao i Saborom), s time da je Vlada, zapravo, jedina prava vlast, izvršna vlast u Hrvatskoj.

Dakle, osobe nabrojene na slici, velikim dijelom redikuli, a većim dijelom (ne sasvim) štetočine koje rade štetu Republici Hrvatskoj svjesno i namjerno ili pak nesvjesno (nebitno), u Saboru bi mogli samo lupetati. Vladajući bi im ionako blokirali sve poteze (pametne i glupe… i dobre i loše), sve prijedloge zakona (i dobre i loše) i nikakvu štetu ne bi mogli činiti osim što bi nas ljutili ili nasmijavali jer bi bili predmet sprdnje. Dakle nikakve veće štete ne bi mogli od njih imati dok god su u oporbi. Ali, da ih se primi u Vladu… e, to je već teža situacija. Tamo bi mogli itekako činiti štetu, jer, kao što sam rekao: Vlada je jedina prava vlast u Hrvatskoj. A njih nema u Vladi. Ne će ih tamo ni biti.

Super! Vesele se neki… Znači nestali su, nema ih nigdje, neutralizirani… Ne doduše „locirani, uhićeni i transferirani“ kao naši generali, ali nemaju moć…

No moć je do sada imao i imat će je ponovno netko puno štetniji od njih: gospodin Milorad Pupovac. On je, kao i Bandić, osoba kojoj na teret stavljaju svašta: navodni kriminal (Tesla banka),  navodno djelovanje protiv Hrvatske  u Domovinskom ratu, navodno djelovanje protiv hrvatskih interesa i nakon Domovinskog rata, navodni sukob interesa koji je neki od komentatora nazvao Pupovčevim trokutom u kojemu je gospodin Pupovac, navodno, bio na položaju na kojem je odlučivao o dodjeli sredstava iz proračuna i dodjeljivao ih je (skupa s ostalim članovima, ali je u tome sudjelovao) svojim organizacijama kojima predsjeda, dakle samome sebi, a bio je i na trećem položaju na kojem mu je bio zadatak nadzirati kome se dodjeljuju sredstva kako ne bi došlo do nepravilnosti… Dakle, kako je to osoba koja je to nazvala Pupovčevim trokutom (a kako nemam interneta pa sam tu vijest dobio telefonskim putem od prijatelja, ja ne znam tko je to tako nazvao, nažalost), gospodin Pupovac dodjeljuje sredstva gospodinu Pupovcu, a pravilnost ili nepravilnost toga postupka nadzire gospodin Pupovac. Zanimljivo je kao to cijelo vrijeme nije primjećivala gospođa Dalija Orešković,  koja je veliki borac protiv korupcije, nepotizma, zlorabe položaja i sukoba interesa, ali, eto, to joj je nekako promaknulo „ispod radara“. Dakle, svašta mu stavljaju na teret, nikakve ozbiljnije istrage nije nitko proveo (barem za to ne znamo), što znači da je situacija neraščišćena i da sumnje i dalje „vise u zraku“ i da se, barem iz preventivnih razloga (kao u slučaju blokade zemlje zbog COVID-a), tu osobu, u političkom smislu, treba izolirati dok se stanje ne raščisti i ne dozna se je li kriv ili nevin. Dakle, ulaziti u neke koalicije s osobom kojoj iznad glave visi potencijalni Damoklov mač nije dobro i to se ne radi.  A ta je osoba već predugi niz godina bliski suradnik HDZ-a. Jako bliski suradnik… Koalicijski partner, što tajni (na lokalnim razinama ili pak prikriveno, kroz dogovore bez koaliranja), a što otvoreni, na državnoj razini.

I ta se pripovijest i dalje nastavlja. Opet će u Vladu, kao što je već i prije bio… Jednom je bio zadužen za zastupanje Hrvatske u međunarodnoj politici, sada će, navodno, raditi poslove povezane s hrvatskim iseljeništvom (i Miodrag Linta je iseljenik iz Hrvatske, pa eto…). Da se smijem tome što par redikula ne će moći lupetati gluposti u Saboru, a na vlast mi dolazi netko, koji je izgleda prema stvarima kojima se javnost bombardira preko glasila, puno gori, a kao član Vlade imat će dio kolača izvršne vlasti… E, to je ona prava hrvatska nacionalna tragedija.

Stranka koja čini takve stvari nije baš suverenistička, a oni koji su s njima najavljivali koalicije tijekom predizborne kampanje, a umalo su dobili moj glas, nisu ništa bolji od njih jer bi s njima takvima koalirali i ne bi nam donijeli nikakve promjene nego bi učvrstili duopol protiv kojega se, navodno, bore.

Taj smo film već više puta gledali: stranke, pokreti i pojedinci su ulazili u koalicije s velikima tvrdeći da  će progurati svoje ciljeve (a neki i pokušavajući to učiniti), ali im to nikada nije uspjelo. Baš nikada. Dogodilo im se samo to da su jako oslabili ili nestali s političke pozornice.

Primjer najžešće borbe za provođenje dijela svojih predizbornih obećanja je bio MOST. Oni su se žestoko pogađali (cjenkali) kako bi dobili resore u kojima su mislili učiniti nešto, ali na kraju se ništa u Hrvatskoj promijenilo nije. Oni nisu nestali jer im je narav drukčija. Naime, oni su ljudi koji su na lokalnoj razini osvojili vlast, tamo je stanovništvo njihovim radom zadovoljno i biraju ih i dalje pa im je to za sada osigurano, a to je mreža takvih ljudi iz cijele Hrvatske… Da su stranka ili pokret koji ne djeluju na lokalnim temeljima, nestali bi i oni…

Suprotan primjer je Pernar i Živi zid koji su populisti u najnegativnijem smislu te riječi. No nisu ulazili u koalicije s onima čije su djelovanje kritizirali i tom dosljednošću su dugo zadržavali svoje glasače, a da se međusobno nisu posvađali i razišli više puta, možda bi se i dalje održali usprkos djelovanju koje meni ostavlja dojam redikula. No ipak mi je žao da sad nema bar Pernara da vadi mast onima iz SDP-HDZ trusta… Za to je bio dobar.

Dosljednošću se zadržavaju glasovi onih koji su nekoj opciju te glasove dali zato što su bili protiv dosadašnjih vladajućih iz obje opcije i ne žele te opcije gledati na vlasti ni nacrtane. Dakle, oni koji prije izbora obećavaju promjene moraju održati riječ, okaniti se floskule da jedino ako dođu ODMAH i u bilo kakvoj neprincipijelnoj koaliciji na vlast mogu nešto učiniti (jer tako ne će moći učiniti ništa osim dobiti sinekure i biti kuš ili nestati) jer će takvim podupiranjem onih zbog čijeg su djelovanja dobili prosvjedne glasove nezadovoljnika duopolom ostati bez tih prosvjednih glasova na sljedećim izborima. A da se drže svojih načela i obećanja ostali bi im ti glasovi i na sljedećim izborima, a na izborima bi se ponovno pojavili i oni ljudi koji su prestali izlaziti na izbore jer vide da ne postoji neka nova opcija koja je stvarno spremna žrtvovati se kako bi kad-tad srušila duopol SDP-HDZ. Dakle, vlast se ne bi dobila odmah, možda bi prošlo par izbornih ciklusa prije nego što bi vlast osvojili, ali bi tada imali većinu i mogli provoditi promjene, izvršavati svoja obećanja, napraviti lustraciju, zaštititi granice, ojačati našu uništenu vojsku (osobito zrakoplovstvo i protuzračnu  obranu, ali i ostatak), potaknuti strana ulaganja i, osobito, potaknuti naše iseljenike da se vrate i pokrenu poslove ovdje i stvore nova radna mjesta. Samo tim putem dolazi se do promjena.

A Domovinski pokret nam je nudio, takoreći u istoj rečenici, promjene, uništenje duopola, skidanje s vlasti HDZ-a i boru protiv njihovih prijatelja iz SDP-a i koaliciju s HDZ-om nakon izbora i to s Plenkovićem na čelu HDZ-a i u Vladi, a to je jačanje duopola.

To se vidjelo i po odzivu na izbore. Odziv je isto tragedija. Većina ljudi umorila se od tih igara i vidi da nova ozbiljna opcija ne postoji i da nemaju kome dati glas. Ali kad se pojavi stvarna nova opcija veliki dio tih ljudi (kad se uvjere da je to stvarno tako) ponovno će izaći na izbore i dati joj glas. Dat će glas PROMJENAMA, onim STVARNIM, a ne kozmetičkim, fiktivnim.

Tada ću i ja ponovno izaći na izbore, a do tada… Hasta la vista.

Lux in tenebris