U nedjelju smo na HTV4 u emisiji „1 na 1“ urednika Romana Bolkovića mogli gledati intervju, ali i komentar predsjednika Hrvatskog društva ekonomista prof. dr. sc. Darka Tipurića. Povod razgovora bila je nova knjiga profesora Darka Tipurića i suradnika „Državno poduzeće između ideologije, politike i učinkovitosti“, a tema intervjua bila je morokracija. Morokracija je malo poznata i rijetko korištena riječ u našoj svakodnevici, ali riječ koja je izuzetno snažna i mnogo govori.
U najkraćim crtama, kolega Tipurić objasnio je značenje riječi morokracija. Ona predstavlja oblik društvenog uređenja ili sustava u kojem upravljanje, donošenje odluka i vodeće pozicije preuzimaju nestručne, intelektualno inferiorne ili etički upitne osobe. U državi kojom zavlada morokracija, kao u Hrvatskoj, taj se proces pretvara u sustav koji poput virusa obuhvaća društvenopolitičke pozicije, kao i državna poduzeća, te vodi državu u propast.
Tipurić dobro zaključuje kada ističe kako se morokracija pretvara u dominantan sustav u Hrvatskoj, što Hrvatsku prema većini pokazatelja drži na začelju članica EU. Iznimka je otvorenost hrvatskog tržišta stranim investicijama, ali i to pokazuje dominaciju takvog sustava.
Komentirati Tipurićevo 50-minutno obrazlaganje morokracije i problema Hrvatske nema smisla jer, kada je nešto tako dobro rečeno, uputnije je pohvaliti nego dodatno komentirati. Upravo stoga upućujem sve koje zanima stanje u Hrvatskoj, a trebalo bi nas sve zanimati, da pročitaju knjigu ili barem pogledaju intervju na YouTubeu, koji je odmah izazvao veliku pozornost.
Na temu gušenja hrvatske države i njezina ekonomskog i društvenog rastakanja pisao sam u brojnim člancima na ovom portalu pa ću samo navesti kratke poveznice između mojih tekstova i izlaganja kolege Tipurića. Već godinama pišem, kao i brojni kolege poput prof. dr. sc. Ljube Jurčića i prof. dr. sc. Mladena Vedriša, o problemu zanemarivanja znanosti u funkcioniranju države i njezinoj izgradnji. Kako Tipurić ističe, mnogi u Hrvatskoj šute i sklanjaju pogled od problema devastacije kvalitetnih ljudskih resursa, kao i od činjenice da su znanstvenici zanemareni, pa čak i politički nepoželjni jer vide probleme i ukazuju na njih. Stvorena je velika netrpeljivost hrvatske državne administracije i vladajuće politike prema znanstvenicima i istraživačima, kao da smetaju, pa se pitam kome zapravo smetaju? Tipurić je dao odgovor. Znanstvenici smetaju održavanju i razvoju sustava morokracije. Tipurić navodi kako se to posebno odnosi na društvene znanosti, a ja bih to konkretizirao i rekao da se prvenstveno odnosi na postavljanje pravne struke iznad svih drugih.
Zašto i kako? Već sam to obrazlagao, ali ponovit ću. Hrvatska država funkcionira isključivo prema tzv. „vladavini prava“, odnosno prema zakonima, kao da zakoni pokrivaju život, rad, pravdu i kao da nude rješenja za sve što povezuje ljude u državi i državu čini poželjnom za život njezinih građana.
Moram priznati da, kada sam u različitim društvima neformalno uz kavu obrazlagao makroutopijski model funkcioniranja države isključivo prema zakonima, mnogima nije bilo jasno u čemu se Hrvatska razlikuje od drugih država. Čuđenje se temeljilo na uvjerenju da i druge države funkcioniraju prema zakonima. Međutim, to je pogrešno i još jedna potvrda visokog stupnja neznanja, a zatim i djelovanja morokracije koja negativno utječe na hrvatsku državu.
Države prvenstveno funkcioniraju prema makrostrateškom i makronacionalnom sustavu koji ima jasne ciljeve sukladno volji naroda. Tek se potom postavljaju zakoni koji su podrška sustavu, a ne njegova zamjena.
Prije nego dodatno obrazložim sustav, navest ću Tipurićevu analizu prema kojoj je povjerenje građana u institucije hrvatske države na najnižoj razini, zajedno sa zadovoljstvom života u državi. Tipurić povjerenje povezuje s nedostatkom svijesti da visoka pozicija u državi predstavlja dužnost služenja narodu, a ne oblik vladavine.
To je dobra potvrda dominacije morokracije, ali dodao bih još nešto što nadopunjuje djelovanje takvog nakaradnog sustava, a to je dominacija pravne struke nad ekonomijom. Kada pogledate politički vrh, uglavnom su prisutni pravnici koji smatraju da je ekonomija nešto što se ne treba učiti i što se razumije samo po sebi. Zbog toga ekonomsku struku ne uvažavaju niti konzultiraju, a vladaju državom.
Takav pristup vlasti poguban je za hrvatsku ekonomiju pa smo danas ekonomski u rasulu i u procesu gubitka nacionalne ekonomije. Morokrati su doveli Hrvatsku do gubitka mnogih resursa. Primjerice, Hrvatska danas ima samo jednu osrednje značajnu banku, Poštansku banku, te niz manjih banaka koje obavljaju tek dio bankarskih poslova. Zahvaljujući hrvatskim morokratima sada su se neki ipak sjetili da bi trebalo imati barem jednu ozbiljniju nacionalnu banku pa Poštanskoj banci postupno pridružuju manje hrvatske banke kako bi je ojačali. Međutim, pitam se nije li za povrat bankarstva pod nacionalni nadzor ipak kasno. Bojim se da jest. Povratka stranih banaka u hrvatsko vlasništvo nema, a strane banke provode svoju makro politiku pa su dobile nalog da hrvatski poduzetnici za investicije dobivaju kredite sa kamatama od oko 6 %, dok strani investitori kod tih istih banaka dobivaju kamate od svega 0,5 %. Dakle, strane banke u Hrvatskoj podupiru strana ulaganja koja su već u startu u velikoj prednosti pred domaćim ulaganjima. To se hrvatskoj političkoj morokraciji čini pozitivno za Hrvatsku, a strani ulagači trljaju ruke jer je to za njih dobro, a ne za Hrvatsku.
Uz to, naši su politički morokrati hrvatsko tržište učinili najotvorenijim tržištem za strana ulaganja u EU-u (pogledaj sliku GEM 2023 CEPOR u članku „Hrvatska, dvije povezane naizgled nespojive teme“ od 15. travnja 2026.).
Je li to dobro? Potpuna, nenadzirana i besciljna otvorenost hrvatskog tržišta stranim ulaganjima definitivno je pogubna za Hrvatsku. To znači da su hrvatski morokrati odabrali rasprodaju Hrvatske ne vjerujući u nacionalnu ekonomiju i dajući prednost stranom kapitalu i poduzećima ispred domaćih. Pritom čuvaju svoje stolice, a Hrvatska ekonomija koliko izdrži neka izdrži, jer njihove žute moždane vijuge to ne okupira previše.
O problemu otuđivanja hrvatskih resursa, posebno pomorskog dobra, napisani su brojni znanstveni radovi, knjige i istraživanja. Hrvatsko društvo ekonomista, uz podršku hrvatskih poduzetnika, u hotelu Westin u siječnju 2026. održalo je Okrugli stol na temu gubitka hrvatskog turizma, posebno visokokategoriziranih hotela koji više nisu hrvatski, kao i marina koje sve češće prelaze u strano vlasništvo. Šuška se također da će i 22 marine ACI-ja biti prodane stranom kapitalu pa u konačnici gubimo i marine. Sve je, naravno, po zakonu. Naprosto je nevjerojatno kako se zakonom opravdava morokracija, iako bi zapravo trebalo nad time plakati.
Morokracija predvođena pravnom strukom smatra da će dobri rezultati Hrvatske, temeljeni na stranim investicijama, poduprijeti razvoj države, što je potpuno pogrešno. To su shvatile gotovo sve države, posebno tranzicijske članice EU-a, pa jako paze da im se ne dogodi rasprodaja nacionalne ekonomije čemu slijedi gubitak države. Pitam se kada će to shvatiti hrvatski politički morokrati.
A sada idemo na sustav ili ono što i Tipurić ističe: sve je po zakonu, a vidljivo tonemo. Govorimo kako nam je produktivnost niska, kako smo nekonkurentni, kako imamo visoku inflaciju i enormne cijene, a problem je zapravo u općem neznanju i nepostojanju sustava.
Hrvatska nema makronacionalni sustav, nema ciljeve ni strategiju. Planovi koji se posljednjih godina pojavljuju na službenim državnim stranicama puko su podilaženje zahtjevima EU-a i često su samo smiješna prezentacija neznanja.
Odmah na početku spomenuo bih knjigu koju smo kao tri autora napisali i objavili 2022. godine na Fakultetu za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu pod naslovom „Zarobljeno društvo, korupcija i demografija“. Knjiga upozorava na problem sustava i obrazlaže njegovo nepostojanje u Hrvatskoj, kao i problem korupcije i nepotizma, što se u konačnici reflektira na demografiju. Godine 2023. prevedena je na engleski jezik i postala dostupna široj publici.
Sada, kada slušam Tipurića, jasno je da govorimo o istome. Morokracija je zarobila hrvatsko društvo i državu pa vidljivo tonemo. Ponovno bih istaknuo kako je zanemarivanje ekonomske znanosti i struke dovelo do toga da vladajući morokrati ne razumiju potrebu izgradnje makrostrateškog nacionalnog sustava, a bez sustava nema ni pozitivnog razvoja.
Da bi problem sustava bio jasniji i pristupačniji svima, navest ću jedan primjer, odnosno tekst koji sam jutros dobio na mobitel, a vjerojatno su ga dobili i mnogi drugi, a tu piše:
Bolji komentar od ovog ne postoji trenutno na internetu. Savršeno secirano stanje SUSTAVA i društva u Republici Hrvatskoj d.o.o.
SUSTAV JE ZAKAZAO nije objašnjenje. To je njihova biografija.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2008. kad je Luka Ritz ubijen iz čiste dosade dok je čekao autobus, a jedini napadač koji je završio iza rešetaka izašao je za DEVET MJESECI i usred postupka premlatio novog mladića.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2006. kad je Ana Rukavina SVOJOM SMRĆU IZGRADILA REGISTAR DONORA koji je država trebala imati od prvog dana.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2007. kad su dvanaestorica vatrogasaca izgubila živote gaseći požar na Kornatima. Sedamnaest godina poslije, ni uzrok ni krivci nisu službeno utvrđeni. NITKO NIJE ODGOVARAO.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2010. kad je Čačić u Mađarskoj izazvao prometnu nesreću i ubio dvoje ljudi. Osuđen na godinu i deset mjeseci, odslužio kaznu u poluotvorenom tipu i NASTAVIO POLITIČKU KARIJERU kao da se ništa nije dogodilo.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2011. kad je Horvatinčić gliserom u punoj brzini ubio talijanske supružnike na licu mjesta. Prethodno je već skrivio smrt dviju žena. Nakon svega tužio je djecu svojih žrtava. DANAS SLOBODNO ŠETA.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2012. kad je Edi Mišić zaklao kuhinjskim nožem turistkinju Selenu u Splitu i osuđen za obično ubojstvo jer se nije moglo dokazati DA JE PATILA DOK JE UMIRALA. Izlazi kroz godinu dana.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su kad su Mlađana puštali vikendom zbog dobrog vladanja. U zatvoru je bio zbog ubojstva dvoje ljudi. Nabavio je pištolj i OPET ubio policajca, oca troje djece. I on bi USKORO trebao biti vani.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2020. kad je Filip Zavadlav godinama prijavljivao prijetnje i ucjene. Policija nije reagirala. Završio je U POHODU na ulici s 37 metaka.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2023. kad je Banožić pretjecao kamion i ubio oca dvoje djece. Na sudu izjavio: NE OSJEĆAM SE KRIVIM. Suđenje traje. I traje. I TRAJE.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2024. u OŠ Prečko, kad je 19-godišnjak s godinama dokumentiranih psihičkih problema nožem ubio učenika i izbo učiteljicu 31 put. Majka je godinama govorila da njezin sin treba biti u bolnici. NITKO NIJE SLUŠAO.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2024. na trajektu Jadrolinije kad je rampa pala na trojicu radnika. Predsjednik uprave ne osjeća krivnju. NEDAVNO UNAPRIJEĐEN u ACI.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su 2025. kad je mladić s Lastova umirao od meningitisa OSAM I POL SATI na trajektu do Dubrovnika jer nije bilo druge opcije.
SUSTAV JE ZAKAZAO, rekli su za 43 femicida u tri godine. U gotovo svakom slučaju: PRETHODNO PRIJAVLJIVANO NASILJE. Zabrane pristupa. Mjere opreza. Papiri. I mrtvačnica.
SUSTAV JE ZAKAZAO, “rekli” su u aferi Baxter, kad su dijalizatori stavljeni na tržište mimo procedure i UMRLO JE 23 PACIJENATA. Nitko kazneno nije odgovarao.
SUSTAV JE ZAKAZAO, “rekli” su sa Sanaderom, s krađom 70 milijuna kuna i mitom od MOL-a. Ni jedne lipe nikad nije vratio. HDZ prva politička stranka u Hrvatskoj pravomoćno osuđena za korupciju I DALJE VLADA.
SUSTAV JE ZAKAZAO, “rekli” su sa Zdravkom Mamićem. Pravomoćno osuđen na 6,5 godina zatvora zbog izvlačenja 116 milijuna kuna iz Dinama. Pobjegao u BiH. NI JEDAN DAN IZA REŠETAKA.
SUSTAV JE ZAKAZAO, “rekli” su u aferi JANAF, dok smo sjedili u karanteni i poštivali pravila. Elita je točila skupo vino, dovodila eskort dame i razmjenjivala mito. Nama su PRIJETILI otkazima i kaznama.
SUSTAV JE ZAKAZAO, “rekli” su, 2024. kad je Beroš uhićen zbog namještanja nabave medicinske opreme. Godinu dana primao plaću bez rada. Trideset i prvi ministar koji odlazi iz Plenkovićeve vlade pod aferama. DANAS RADI U BOLNICI.
Trideset godina. Isti obrazac. Ista rečenica: sustav je zakazao. Ne. Sustav nije zakazao. Sustav radi točno onako kako je dizajniran trideset godina, bez prekida, bez greške. Za privatizacijske profitere. Za lokalne šerife. Za one koji znaju koga treba nazvati u ponoć. Mi, mali, obični, bez veze i bez zaštite, njima ne predstavljamo ništa. Luka njima ne predstavlja ništa. Stranačka podobnost u svakoj pori društva rađa plodove strave, užasa i smrti. Sustav koji tri desetljeća štiti moćne posve prirodno gubi senzibilitet za obranu običnog čovjeka i onda ga više nema ni kad je život na kocki. To što nitko nije podnio ostavku nakon što je osuđeni ubojica, na kojeg su upozoravali godinama, ubio 19-godišnjaka govori sve o moralnom stanju onih koji vode ovaj sustav. Ali govori i o nama. O tome koliko dugo pristajemo na isti ciklus: zgražavanje, zaborav, zgražavanje, zaborav. Taj ciklus nije slučajan. I dio je sustava. Naš zaborav je njihovo gorivo.
Dovoljno. Dosta.
Luka je mrtav. I sljedeći će biti mrtav ako nešto ne promijenimo. Pitanje je samo čije ćemo ime sljedeći put izgovarati. Više nije dovoljno biti zgrožen. Nije ni pitanje jesmo li ljuti. Pitanje je što ćemo s tim. I što ćemo, dragi sugrađani? Ovako ne možemo dalje.
Autor fb profil Čika Kure
Zanimljiv tekst na koji sam prijatelju koji mi ga je poslao odgovorio: „SUSTAV NIJE ZAKAZAO jer ne može zakazati ono čega nema. Ne možemo sustav niti popravljati jer ga zapravo nemamo.“
Na sve navedeno pitajmo se: što onda možemo? Netko će reći da treba donijeti još deset zakona, ali to ne rješava problem. Jedino što je potrebno i moguće jest izgradnja makrostrateškog nacionalnog sustava, zanemarujući tisuće zakona koje imamo. Jasno je da zakoni postoje, a ništa ne funkcionira. Dakle, problem nije u zakonima nego u nečemu što nemamo, a to je sustav koji proizvodi nemorokratske institucije i ljude.
No tada dolazimo do novog problema. Pitajmo se, što sublimira makronacionalni sustav i što je njegov temelj?
Tipurić dobro kaže kako morokrati „poziciju smatraju nagradom ili zaslugom umjesto da se pozicija smatra težinom služenja zajednici“. Jednostavno rečeno, morokrat vlast percipira kao moć vladanja nad narodom, a zanemaruje da pozicija znači služenje narodu. Na to se nadovezuje i obrazovanje koje Tipurić kritički promatra. Tako se događa da čak i ono malo inkluzivnih institucija koje uređena država mora imati, a koje Europska unija potiče u Hrvatskoj, nailazi na administrativne prepreke. S jedne strane riječ je o nekulturi poimanja zajednice kao društvene vrijednosti i ključnog čimbenika kvalitetnog života građana, a s druge o nesposobnosti morokrata da provedu ciljeve kroz inkluzivne institucije. Inkluzivne institucije imaju zadatak egalitarne raspodjele dobara sukladno ciljevima i potrebama građana. Taj se problem vidi i u državnim poduzećima koja zaboravljaju da narod ima pravo nadzora nad njihovim poslovanjem jer je upravo narod njihov stvarni vlasnik. Sadašnji sustav nadzora gotovo je smiješan jer morokratska politika postavlja ono što treba nadzirati, a zatim one koje treba nadzirati postavlja ista morokratska politička struktura. Sustav nadzora koji od Hrvatske traži Europska unija ključan je za smanjenje morokracije i zamjenu podobnih sposobnima. Postavljanje nadzornih odbora u državnim poduzećima trebalo bi revidirati postavljanjem sposobnih ljudi umjesto politički podobnih morokrata. Tipurić pritom traži strpljenje, jer se promjene ne događaju preko noći. Pita se može li Hrvatska danas uopće provesti takve zahtjeve. Kako izgleda, hrvatska vladajuća politika, opterećena poimanjem vlasti kao moći, za sada nije sposobna provesti potrebne reforme. Tipurić za to traži razumijevanje, ali ja tu vidim dodatni problem, strukturu naroda koji nema jedinstven stav prema državi u kojoj živi. Jedni je vole, drugi je mrze, a rezultat toga sukoba jest odlazak mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske.
Tipurić također upozorava kako tehnološki razvoj i razvijenost države ne ovise samo o resursima. Kao primjer navodi Argentinu i Venezuelu koje imaju resurse, ali nemaju kvalitetne državne institucije pa tako niti visoku tehnološku razvijenost. Istodobno, Koreja, iako nije demokratska zemlja, ima visoku tehnološku razvijenost koju podržavaju snažne državne institucije.
Što se tiče Hrvatske, Tipurić zaključuje kako država svoje resurse mora povezati sa znanjem te kroz strateške ciljeve donositi političke odluke. Također upozorava da je potrebno održavati optimizam naroda na visokoj razini, što ulazi u područje patriotizma. Ipak, bez promjena i eliminiranja morokracije optimizam ostaje nerealan. Uz njega se u negativnom smislu povezuje i povjerenje u državu, kao i svi drugi pokazatelji kvalitete života građana.
Zaključno, Tipurić navodi kako Hrvatska ima resurse, ali nema institucije. Hrvatska ima sjajne primjere u poduzetništvu, ali ih nema dovoljno, jer su znanje, znanost i istraživanja daleko od hrvatske vladajuće politike i države. Istodobno, nacionalno poduzetništvo, koje je temelj nacionalne ekonomije, zapostavljeno je uz stalno potenciranje stranih investicija umjesto domaćih.
Kao rješenje problema u Hrvatskoj Tipurić poziva na reformu politike koja bi, uz pomoć znanosti, trebala imati dovoljno snage da reforme ne provede samo formalno nego da pokrene stvarne promjene koje će biti temelj novog početka. S obzirom na to da se reforme temelje na željama naroda, ali i na uzorima država koje su uspjele na tom putu, dolazimo do pitanja koje treba učinkovito riješiti: koji je to hrvatski narod i što on zapravo želi?
Taj se korak prema miru i potrebnim reformama može riješiti jedino lustracijom, koju su provele gotovo sve države osim Hrvatske. Bez naroda koji voli svoju državu i koji je spreman ulagati trud i znanje za njezin razvoj nema ni makrostrateških nacionalnih ciljeva, planova ni rezultata. Istodobno, bez odmaka od onih koji mentalno još žive u starom netržišnom poslovanju i komunističkom jednoumlju Hrvatska ne može pokrenuti učinkovite reforme.
Problem lustracije, morokracije, reformi i sustava, kako se čini, u slučaju Hrvatske počinje i završava s HDZ-om. Stoga se uz HDZ veže pitanje ima li ta stranka snage provesti lustraciju u vlastitim redovima, riješiti se onih koji potkopavaju državu, podržati razne borce protiv korupcije i morokracije u sustavu državnih poduzeća, podržati znanje i znanost te podobne zamijeniti sposobnima.
Ima li HDZ snage za taj korak ostaje otvoreno pitanje, a kako se čini, za sada te snage nema.
Moglo bi se o ovoj temi još mnogo pisati, ali za članak na ovom portalu za sada je dovoljno.
Ostajmo u nadi boljitka za hrvatski narod i našu jedinu Hrvatsku.
Tamo negdje u Dalmaciji, 25. svibnja 2026.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Leave a Comment