Veliku pozornost javnosti privuklo je nedavno predstavljanje memoarske knjige „Diplomatska oluja“ dr. Mate Granića, bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske za vrijeme predsjednika Tuđmana. Treba podsjetiti da je dr Mate Granić samo jedan od liječnika koji su se u prvim godinama, s iznimkom dr. Andrije Hebranga koji je za vrijeme Domovinskog obrambenog rata obavljao ministarsku dužnost u skladu sa svojom strukom, gurali u politiku za koju u ključnim godinama stvaranja hrvatske države nisu imali nikakvo prethodno potrebno znanje.
Kao vrsni dijabetolog i čak osobni liječnik bivše predsjednice jugoslavenske Vlade Milke Planinc, što nije mogao biti a da nije bio provjeren komunistički kadar, Mate Granić se 1990. godine kao i mnogi članovi Saveza komunista Hrvatske priključio Hrvatskoj demokratskoj zajednici i predsjedniku Tuđmanu. U prethodnom komunističkom razdoblju Mate Granić je navodno bio kandidat hrvatskog komunističkog čelnika Vladimira Bakarića da ga nakon sloma Maspoka postavi na čelo Saveza komunista Hrvatske.U skladu sa Tuđmanovom slabošću prema liječnicima Mate Granić je odmah postao potpredsjednik Vlade, da bi nakon odlaska još jednog liječnika, dr. Zdenka Škrabala, s mjesta ministra vanjskih poslova 1993. godine u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku dobio taj izazovni resor. Nakon odlaska dr. Škrabala prvi odabir predsjednika Tuđmana bio je akademik Davorin Rudolf koji je prije toga već bio kratkotrajni ministar vanjskih poslova. Međutim kako akademik Rudolf nije pristao na uvjet predsjednika Tuđmana da uđe u HDZ-a, predsjednik Tuđman je ekspresno za ministra vanjskih poslova imenovao Matu Granića, a akademika je poslao za veleposlanika u Italiju. Veliko je pitanje kakva je u to doba bila više kadrovska nego personalna politika predsjednika Tuđmana pri odabiru ključnih ljudi za zahtjevne zadaće i funkcije u stvaranju hrvatske države. Mate Granić je dotad obavljao ministarske funkcije u Vladi koje su pokrivale javno zdravstvo, socijalnu skrb, obrazovanje (!?), kulturu (?!), sport (?!), znanost, žrtve rata, te manjinska i ljudska prava (?!). Što je jedan vrstan dijabetolog mogao kao ministar znati o obrazovanju, kulturnoj politici, sportu, te manjinskim i ljudskim pravima. Ali ako je mogao biti sve to, po ocjeni predsjednika Tuđmana očito je bio kvalificiraniji od akademika Davorina Rudolfa za osjetljivo mjesto ministra vanjskih poslova..
Kakva je moralna osoba bio Mate Granić kojemu su kolege studenti na Medicinskom fakultetu zbog njegovog udvorništva dali nadimak „gnjida“, višegodišnji, kako se sam predstavljao, „ministar vanjskih poslova predsjednika Tuđmana“, a ne Republike Hrvatske pokazao je vrlo brzo nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika. Prvo u velikom intervjuu Pukanićevom „Nacionalu“ Mate Granić je zabio nož u leđa pokojnom predsjedniku svrstavajući se u to doba u opću klimu detuđmanizacije koju je provodio tandem Mesić-Račan. Njegova memoarska knjiga preambicioznog naslova „Diplomatska oluja“, iako je pokušaj opisivanja „bolje prošlosti“, praktički raskrinkava Matu Granića kao političara bez stručnog pokrića koji je kao „očenašek“ više udovoljavao stranim pritiscima na Hrvatsku, nego što se kao „ministar vanjskih psolova predsjednika Tuđmana“ borio i zalagao za obranu interesa i dostojanstva hrvatske države. Čak je išao tako daleko da se koristio mobitelom koji su mu osigurali njegovi suradnici u međunarodnoj zajednici, bolje rečeno njegovi nadređeni kojima je služio više nego što je kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske vodio računa o državnim i nacioalnim interesima države-
Dva detalja govore kako je njegovo političko opredijeljenje, budući da potječe iz jedne orjunaške obitelji iz Baške vode, ali i kao osobni liječnik jugokomunističke političarke Milke Planinc ostalo vezano za Jugoslaviju, a nije počivalo na zaštiti hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Kad se u Splitu mijenjalo ime Titove obale, Mate Granić je molio tadašnjeg gradonačelnika da jugokomunističkom diktatoru ostavi barem jedan mali dio obale. Još je eklatantniji primjer Granićevo protivljenje podizanju hrvatske tužbe protiv Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Kad se o tome raspravljalo na Vijeću obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) jedina dva člana koja su bila protiv podizanje tužbe bili su dva liječnika, dr. Mate Granić i dr. Ivica Kostović. U javnosti su imali potporu današnjeg predsjednika Ustavnog suda, a tadašneg ravnatelja obavještajne agencije HIS-a Miroslava Šeparovića koji je po svjedočenju Josipa Perkovića bio Udbin agent s kodnim imenom „gavun“, te sadašnjeg predsjednika Generalskog zbora Pavla Miljavaca, kao i profesora s Pravnog fakulteta Božidara Bakotića i Ive Josipovića.
U bogatoj diplomatskoj karijeri kao ministar vanjskih poslova hrvatske države u skladu sa svojim političkim profilom istakao sa krajnjom popustljivošću prema raznim pritiscima međunarodne zajednice. Najočitiji primjer je potpisivanje Sporazuma o normalizaciji odnosa s tadašnjom SR Jugoslavijom 1996. godine, dakle godinu dana nakon pobjedničke vojnoredarstvene akcije Oluja. Taj sporazum je Mate Granić otišao potpisati u Beograd kao da je Hrvatska napala Srbiju. Po tom nametnutom sporazumu koji i dalje važi, jer je uz samo pet haespeovih glasova protiv ratificiran u Hrvatskome saboru, Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije. Trebalo je čekati pravorijek Međunarodnog suda pravde u Haagu da bi se međunarodnopravno potvrdila ta činjenica. Dakle, po tom sporazumu u Hrvatskoj se vodio građanski rat na čemu u skladu s Memorandumom2 SANU ustrajava Beograd, ali i u Hrvatskoj ima određenih političara, na primjer Zoran Milanović, koji zastupaju takvu tezu, ne samo Milorad Pupovac. Budući da Hrvatska nije bila po tom sporazumu žrtva velikosprske agresije u sporazumu se uopće ne spominje naplata ratne štete, premda ima mišljenja da je to precizirano člankom 7. koji doslovno glasi: „U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravićnu naknadu koji nećc uključivati sudske postupke.“ Po tom članku izjdnačena je šteta koju je pretrpjela hrvatska strana kao žrtva agresije sa štetom koju su pretrpjeli Srbi kao vlasnici oštećenih vikendica na Jadranu. Mate Granić je stavio potpis na taj dokument u kojemu se pored ostalog ugovorne strane obvezuju da se bez odgode ubrza proces rješavanja nestalih osoba te da će „odmah razmijeniti sve raspoložive podatke o tim osobama“. Od potpisivanja tog dokumenta prošlo je 23 godina, pa je jasno da Srbija jednostavno ignorira sporazum. Kad se sve to ima u vidu, onda bi pravi naslov Granićeve knjige trebao biti „Diplomatska izdaja“
Da bi slika o Mati Graniću bila cjelovita treba se podsjetiti njegove raskrinkane afere sa zagrebačkog Mirogoja gdje je uhvaćen u prodaji važne informacije, pri čemu se novac trebao dijeliti po Granićevoj formuli „pola tebi, pola meni, pola Bagi“. Ta operacija u normalnoj demokratskoj državi spada u kategoriju izdaje. Mate Granić je uz suradnju s bratom Goranom bio uključen i u plan „Lisica“ s ciljem rušenja predsjednika Tuđmana. Preko tvrtke „Granidor inženjering“ s kojom je bio usko povezan sudjelovao je u financijskim malverzacijama prilikom kupovine zgrada za hrvatska veleposlanstva u nekoliko europskih država. Nakon 2000-te godine po već uhodanom korupcijskom modelu izvlačenja novca Mate Granić je registrirao tvrtku „Magra d.o,o.“ koja je od osnutka poslovala s gubitkom sve do likvidacije 2018. godine. Samo u 2013. godini ta je tvrtka ostvarila gubitak od preko 2 milijuna kuna uz obveze od 4,4 milijuna kuna. Za vrijeme dok je bio ministar vanjskih poslova s mentorom Budimirom Lončarom pod njegovim okriljem odgojena je čitava generacija poslušnika koji su vladali ili sada vladaju Hrvatskom, a tu spadaju spadaju Kolinda Grabar Kitarović, Andrej Plenković, Davor Božinović, Zoran Milanović i Gordan Jandroković. Izdavanje ove knjige poslužit će mu i kao pokriće za korupcijski prljavi novac koji je prošao kroz njegove ruke.
Takvog problematičnog Matu Granića na promociji njegove samoreklamerske knjige došla je podržati cjelokupna hrvatska politička kasta, počevši od predsjednice Republike koja je svog bivšeg šefa u Ministarstvu prihvatila kao savjetnika, preko predsjednika Sabora, premijera, brojnih ministara, čelnika pravosudnih tijela, saborskih zastupnika, gospodarstvenika, odvjetnika, generala, umjetnika i svih onih koji u ovakvoj Hrvatskoj predstavljaju političku vrhušku. Dolaskom na njegovu promociju Mate Granić je tako dobio potporu za svoje popustljivo i prevrtljivo i čak izdajničko političko i diplomatsko djelovanje od političke kaste kojoj je pripadao i pripada. Postao je tako na izvjestan način simbol te kaste odgovorne za ozbiljnu političku, socijalnu, ekonomsku i prije svega demografsku krizu s kojom je suočena Republika Hrvatska.
Vjekoslav Krsnik
Leave a Comment