By Markovina, Habulin i ostali nezadovoljnici Hrvatstvom i suvremenom Hrvatskom ne uzmiču ni milimetra od slavljenja NOB-a i Titove Jugoslavije, a Markovina i takvi ni od marksističke teze o povijesti i ’pretpovijesti’, u koju trpaju sve od kralja Tomislava do poglavnika Pavelića. Jer, eto, ni hrvatske nacije „bez petokrake i pozdrava ’Smrt fašizmu, sloboda narodu’ nema“ odnosno ne može biti, tvrdi on. Ništa što je stajalo nasuprot jugoslavensko-hrvatskoj petokraci nije ni branjivo ni vrijedno pozitivna spomena. Dalo bi se, logički, zaključiti da je i sve što je nastalo po raspadu Jugoslavije i slomu marksističkog socijalizma dostojno njihova prijezira. Zaraženi marksističkim virusom, vraćali bi ’kotač povijesti’ na ’tvorničke postavke’ (one iz 1945.) i na revolucionarne ’tekovine’. Zato Habulin sada i kaže da bi djeca morala u školi „naučiti sve narodne heroje“. Pritom uopće ne spominje Domovinski rat ni hrvatske vođe i junake, ni uzroke, aktere, okolnosti i posljedice tog rata. A kamoli sve ono vrijedno u povijesti Hrvatske prije 1945. ili od 1990. do danas. Marksističko-komunističku ni ’pretpovijest’ ni ’postpovijest’ oni kao da ne priznaju, osim ono što je nastavak za njih jedine ‘prave’, 45-godišnje ’povijesti’.
Markovina i niz njegovih neokomunističkih, socijalističkih, lijevih, liberalisitčkih, anarhističkih, apatridnih, regionskih, globalističkih i ostalih kamarada dosad su po javnom, a napose po medijskom prostoru već prosuli nevjerojatne količine sumanutih tvrdnji i ocjena, od kojih i bi se mogla načiniti debela hrestomatija ili anti-antologija. Ovdje navodimo dva svježa primjera, oba s radikalno ljevičarskog portala Telegram.hr.
Prvi je teza istaknuta u naslovu jučer objavljene kolumne povjesničara, publicista i povremeno ljevičarski angažiranog političara Dragana Markovine (rođenoga 1981. u Mostaru). Njegova teza glasi: „Bez petokrake i pozdrava ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’ nema hrvatske nacije. Ovo ustašovanje to ne može izbrisati.“
Drugi primjer jesu poruke Franje Habulina, nekoć rezervnog oficira JNA, a sada predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (rođenoga 1957. u nepoznatom mjestu), prikazane u članku pod naslovom „Šef antifašista: ’Hrvatska je postala light NDH, djeca hitno moraju ponovno učiti o narodnim herojima’“.
Habulin se u prvom dijelu svojih izjava zgraža nad tobožnjim oživljavanjem ustaštva posljednjih mjeseci, što povezuje s prošlogodišnjim Thompsonovim koncertom u Zagrebu.
Plenković djelomice „nastoji držati pod kontrolom“ Domovinski pokret, no… što će biti sutra?
O „retorici“ pak koja, po njegovim riječima, „izjednačava događaje do 1945. i samu NDH s događajima nakon 1945. i SFRJ“, odnosno o „izjednačavanju ustaša i partizana“ (iako nije riječ o izjednačavanju krivnje, nego o osudi partizanskih zločina i zatraženoj zabrani partizansko-komunističkih jugoslavenskih simbola!), ustvrdio je da je „znak jednakosti nemoguć te da oni koji ga pokušavaju postaviti to rade iz političkih uvjerenja ili zato jer ne znaju“.
Objasnio je zatim Habulin onima kojima to, eto, ne znaju, a on to, eto, ’dobro zna’, da je do 1950. Jugoslavija doduše bila totalitarna, ali da je poslije toga bila uistinu demokratska, pa se stoga ne može govoriti u jugoslavenskom totalitarizmu poslije te godine. Smatra da je u posljednje vrijeme i Plenković skrenuo udesno, iako je i dalje uvjeren da HDZ „u jednom dijelu nastoji držati pod kontrolom“ Domovinski pokret, a i da „male stranke po anketama nemaju popularnost“. No on je unatoč razmjerno čvrstoj kontroli nad stremljenjima u narodu ozbiljno zabrinut. “’No, što se sutra može dogoditi…’, zapitao se potom. Komentirao je i izjavu Andreja Plenkovića staru desetak godina, kada je kazao da će promijeniti HDZ. ’Otišla je Hrvatska u desnu stranu, a HDZ se također mijenja u tom pravcu, htjeli to priznati oni ili ne’. A da bi se sve skupa „vratilo u normalnu situaciju, potrebno je krenuti od odgojno-obrazovnog sustava. Potrebno je dotjerati nastavne programe, prije svega iz povijesti, da djeca nauče sve narodne heroje i da nauče posljedice i uzroke Drugog svjetskog rata, da se zna tko je bio tko i što je bilo što.“
Što tolike od njih toliko mobilizira i čini toliko hektičnima?
Markovina dakle tvrdi da bez petokrake ne bi bilo ni hrvatske nacije, a Habulin smatra da za vraćanje „u normalnu situaciju“ treba u kurikul uvesti i obvezu da „djeca nauče sve narodne heroje“ te „posljedice i uzroke Drugog svjetskog rata“. O Domovinskom ratu, naravno, ni riječi, ni o junacima Domovinskog rata, ni o njegovim uzrocima i posljedicama. – Toliko o njemu.
Obojica pak, skupa s nepreglednim nizom privilegiranih javnih likova koji ničim osobitim nisu zaslužili postati šire poznati te godinama po medijima ’prosipati’ svoja mudrovanja. Naravno, po broju javnih nastupa u medijima nesumnjivi je rekorder Žarko Puhovski, taj zorni pokazatelj i gotovo simbol kontinuiteta posttuđmanovske Hrvatske, a svojedobno krunski svjedok na komunističkom sudskom procesu protiv nekih domoljubnih intelektualaca, sudionika Hrvatskog proljeća g. 1972.
Što sve te ljude mobilizira da budu toliko hektični i da toliko tvrdokorno ustrajavaju na postulatima koje je uspostavio globalni boljševizam u inačici jugoslavenskog titoizma? Razloga za to ima svakako brojnih i raznih, i zasigurno unutar ’antifašističke’ fronte postoje ljudi s različitim motivima i interesima: od izrazito hrvatsko-partizanskih, preko neokomunističkih i novo-jugoslavensko-integralističkih, pa regionalističkih do neočetničko-velikosrbijanskih, proglobalističko-rastrojstvenih ili zgoljno protuhrvatskih. U ovom osvrtu skrenut će se pozornost samo na jednu od premisa o koju se oslanjaju mnogi od njih, a to je premisa marksizma odnosno filozofije komunističko-socijalističke revolucije.
Nije moguće da Markovina ne zna za tisućljetni kontinuitet hrvatskoga državnog prava i borbe za obnovu Hrvatskog kraljevstva
Kada Markovina ustvrdi da bez crvene zvijezde petokrake ne bi bilo ni hrvatske nacije, tada to ne odražava samo totalnu neupućenost u povijest hrvatskog naroda, od hrvatskih kneževa i kralja Tomislava naovamo unatrag dugih 11-12-13 stoljeća. Ne, nije Markovina toliko neupućen ili ignorant spram povijesnim faktima da ne bi znao za tisućljetni kontinuitet ideje i pravne osnove hrvatske državnosti odnosno hrvatskoga državnog prava, a time i svijesti i stoljetnih borbi za obnovu „olim magi et inclyti regni Chroatiae – nekoć velikoga i slavnoga Hrvatskog kraljevstva“. Ima tu nešto drugo što je toliko u njemu snažno da može pogaziti i sva povijesna znanja, i sva historiografska pravila, a to je zacijelo – marksistička koncepcija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Marksistička koncepcija, svi to znaju, polazi od nezadovoljstva Marxa i brojnih drugih baštinjenim stanjima društava, država, ideologija, religija, filozofija, kultura i umjetnosti te od njihove odlučnosti da se baštinjeno stanje izmijeni, i to nasilnim, revolucionarnim metodama odnosno prevratničkim putem. Putem poticanja ili organiziranja ili koordiniranja pobuna i ustanaka, prosvjeda i štrajkova te putem dobro organizirane oružane borbe pod vodstvom „avangarde radničke klase“, a to je bila komunistička partija odnosno komunistička internacionala. No ima tu još nešto što se obično zanemaruje, a to je ukupni odnos prema prošlosti i budućnosti, prema povijesti svega svijeta.
Bog i kršćanstvo smetali su Marxu, također nacija, obitelj, tradicije, ljudske slobode, „vječne istine“
To nešto drugo izrazio je još mladi Marx, koji je, kako tvrde neki ozbiljni istraživači na temelju nekih njegovih nadahnitelja i njegovih mladačkih pjesama, bio pod utjecajem nekih sotonističkih mislilaca i pisaca, pak je i sam u pjesmama veličao sotonski duh. U ishodištu ’mladog Marxa’ jest oslobađanje od dominacije Boga, pobuna protiv Boga i uspostavljenoga zemaljskog poretka, koji je u Europi bio prožet kršćanstvom, svakako u vjersko-kulturološkim, običajno-etičkim dimenzijama, a donekle i u političkim i ostalim dimenzijama. Kršćanstvom je bila prožeta i svijest mnoštava po svim europskim zemljama. A Marx je bio neprijateljski raspoložen prema Židovima, smatrao ih je važnim akterima i stupovima iskvarenog buržoaskog poretka.
Da bi prokrčio put prema socijalizma odnosno komunizmu kao ostvarenju idealnoga društva odnosno ’raja na zemlji’, Marx je tijekom nastavka svoga života i mudrovanja smatrao da treba, osim oboriti i feudalizam i kapitalizam i građansko društvo, najprije ukloniti razna „otuđenja“. To se poglavito odnosi na ovih sedam stvari:
1) obitelj, koja po njemu počiva na buržoaskoj svijesti i interesu;
2) individualnost i osobnu slobodu (kako su prethodno oblikovane);
3) „vječne istine“, tj. svu religiju i sav moral, slobodu, pravo i ostalo što se dotad kao takvo oblikovalo;
4) nacije („Radnici nemaju država“; proletarijat se mora uzdići kao „vodeća klasa nacije“, mora konstituirati naciju, on je „po sebi nacionalan“, ali samo „za sada“ – do faze kada će i nacije biti ukinute;
5) povijest i tradiciju; po njegovu mišljenju, učenje povijesti i držanje do tradicije služilo je kao „puko ometanje potrage proletarijata za emancipacijom i nadmoći“; „u buržoaskom društvu prošlost dominira nad sadašnjošću; u komunističkom društvu sadašnjost dominira prošlošću“.
6) religije („Prvi preduvjet ljudske sreće jest ukidanje religije“);
7) sekularnu državu kao što je SAD, prva sekularna država, zato što je dopuštala ljudska i vjerska prava i slobode, pa je tako religija preživjela; treba stvoriti ateističku državu i s tim ciljem gušiti vjerske slobode.
Ključna je za razumijevanje virusa marksizma Marxova teza o ’pretpovijesti’
Marksizam se kao učenje i praksa proširio svijetom u drugoj polovini 19. i tijekom 20. stoljeća poput kakve intelektualno-političke pandemije.
Od nebrojenih ideja, pojmova i kategorija kojima su se Marx, Engels, Lenjin i drugi sljedbenici prvoga služili, ovdje će biti primjereno izdvojiti samo jedno, a to je Marxov odnos prema povijesti, to jest prema sudbini čovječanstva u vremenu. On je smatrao da sve što je bilo prije njega, a što je svodio na „povijest klasne borbe“ treba biti prevladano, dakle odbačeno i nadomješteno nečim drugim, tobože boljim. Svu pozitivnu baštinu svih naroda i kultura moralo se, po njemu, odbaciti na smetište, u ’ropotarnicu povijesti’. Ničega pozitivno-vrijednoga nije dakle bilo dok se nije pojavio on sa svojim revolucionarnim naučavanjem. I filozofa Hegela, od kojega je jako mnogo naučio i čije je temeljne ideje prihvatio, ona je preokrenuo tako da ga je umjesto da i dalje ’dubi na glavi’ postavio tako da ’stoji na nogama’.
Da je tako kako se upravo ustvrdilo, pokazuje jezgrovito izražena njegova teza u djelu Vorwort zur Kritik der politischen Ökonomie – Predgovor kritici političke ekonomije, koja glasi: Mit dieser Gesellschaftsformation schließt daher die Vorgeschichte der menschlichen Gesellschaft ab – S ovim [marksističkim] preoblikovanjem društva zaključuje se pretpovijest ljudskoga društva. Drugim riječima: Sve čega je bilo prije socijalističke revolucije nije vrijedno spomena, sve to nije prava povijest čovječanstva, nego samo nešto što joj je prethodilo – pretpovijest. Jedino mi stvaramo pravu povijest, tek s nama gradi se idealno društvo po istinski ljudskoj mjeri.
Crta marksističke oholosti ostala je u svijesti mnogih sve do danas
Takav pristup odaje neograničenu i dotad u povijesti gotovo neviđenu oholost, po biblijskoj klasifikaciji najveći od svih grijeha, izvorni pra-grijeh. „Prije nas – potop“, moglo bi se i tako glede Marxa i marksističkih revolucionara parafrazirati, inverzijom, poznatu izreku francuskog kralja Luja XV.: „Poslije mene – potop.” Istina je da je marksizam-socijalizam-komunizam poslije Marxa doživio razne revizije i preinake, da se raskolio na mnoštva raznih učenja i frakcija, da su se komunističke države u mnogočem međusobno razlikovale, pa i međusobno ratovale, i da su marksistički intelektualci odbacili mnoge izvorno Marxove postavke te ublažili njegove ekstreme, a njegove postavke prilagodili stvarnim okolnostima i mogućnostima. No crta oholosti – prijezira prema ne-marksistima – ostalo je u njihovoj svijesti živjeti do Frankfurtske škole (od 1923. naovamo),do njezinih profesora, studenata i nastavljača, a zatim i mnogogdje sve do danas. Pa tako i u Hrvatskoj.
Kada se te i takve marksističke teze, nemilosrdno tijekom više od stoljeća i pol dosad ostvarivane u povijesti, uzmu u obzir, postaje razumljivije odakle zacijelo izvire i Markovinina nebulozna tvrdnja „Bez petokrake i pozdrava ’Smrt fašizmu, sloboda narodu’ nema hrvatske nacije“. Tko zna, uostalom, ima li ičega drugoga „bez petokrake“. Ona je pretvorena u absolutnu vrijednost. No nevolja je nadolazila s onim što Marx nije mogao ili htio predvidjeti: da ikada započne i pobijedi ’kontrarevolucija’, da ona pobijedi revoluciju, da se ikada ospori i obori ono što je marksizam proklamirao kao neminovnu vrtnju neumoljivoga ’točka istorije’ iliti ’kotača povijesti’. A upravo se to dogodilo, na specifičan način, g. 1990. – 1991. ne samo na cijelom europskom istoku nego i u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. Ona se raspala, a marksizam-komunizam-socijalizam odbačen je od sviju i gurnut na smetište povijesti.
U tom grmu leži i gotovo jedino za njih opaki hrvatski nacionalistički vuk
Za Markovinu, Habulina i brojne druge njihove kamarade u tom grmu i leži ne poslovični zec, nego u prvom redu i gotovo jedino za njih opaki hrvatski nacionalistički vuk. Koji je svoje državno obličje poprimio s NDH, a koji je na demokratski način oživljen 1991., i koji u ’idealnom’ obliku oživljava svaki put kada tko uzvikne nacionalno-obrambeni poklič „Za dom spremni!“ ili zapjeva poglavniku Nezavisne Hrvatske Države, prve formalno samostalne hrvatske države unatrag 900 godina. Za koju je, unatoč njezinoj kompromitaciji savezništvom s Hitlerom i nedjelima počinjenima u danom joj državno-teritorijalnom okviru, i partizanski antifašist Franjo Tuđman svojedobno ustvrdio: „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem.”
E, upravo ta težnja hrvatskog naroda za vlastitim nacionalnim oslobođenjem čini se po mnogočem da je trn u oku svima onima koji i danas, u posve demokratskoj i u svijetu priznatoj i cijenjenoj i u svijet integriranoj državi traži stalno iznova neku ’fašističku’ dlaku u jajetu. Koji svu veličinu i sve sadržaje hrvatske državnosti pokušavaju svesti na tu ’dlaku’, zanemarujući sve druge dlake, i kosu, i udove i čitavo tijelo hrvatskoga naroda i njegove matične nacionalne države. Države ostvarene u krvavom obrambeno-osloboditeljskom ratu, nakon nebrojenih krvarenja hrvatskih ljudi za domovinu tijekom više no tisućljetne znane nam povijesti hrvatstva.
Djeca bi trebala znati sve heroje NOB-a, a nijednog junaka Domovinskog rata?
Markovina, Habulin i ostali nezadovoljnici Hrvatstvom i suvremenom Hrvatskom ne uzmiču ni milimetra od slavljenja NOB-a i Titove Jugoslavije, a Markovina i takvi ni od marksističke teze o povijesti i ’pretpovijesti’, u koju trpaju sve od kralja Tomislava do poglavnika Pavelića. Jer, eto, ni hrvatske nacije „bez petokrake i pozdrava ’Smrt fašizmu, sloboda narodu’ nema“ odnosno ne može biti, tvrdi on. Ništa što je stajalo nasuprot jugoslavensko-hrvatskoj petokraci nije ni branjivo ni vrijedno pozitivna spomena. Dalo bi se, logički, zaključiti da je i sve što je nastalo po raspadu Jugoslavije i slomu marksističkog socijalizma dostojno njihova prijezira. Zaraženi marksističkim virusom, vraćali bi ’kotač povijesti’ na ’tvorničke postavke’ (one iz 1945.) i na revolucionarne ’tekovine’. Zato Habulin sada i kaže da bi djeca morala u školi „naučiti sve narodne heroje“. Pritom uopće ne spominje Domovinski rat ni hrvatske vođe i junake, ni uzroke, aktere, okolnosti i posljedice tog rata. A kamoli sve ono vrijedno u povijesti Hrvatske prije 1945. ili od 1990. do danas. Marksističko-komunističku ni ’pretpovijest’ ni ’postpovijest’ oni kao da ne priznaju, osim ono što je nastavak za njih jedine ‘prave’, 45-godišnje ’povijesti’.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
