- dio
Mada (barem u početku) nastoji održati prividnu objektivnost, te čitatelja uvjeriti kako nije opredijeljen niti za jednu stranu, Bulajić kasnije, ipak navođenjem različitih “izvora” pokušava “argumentirati“ upravo Terzićevu veliku laž o “milion pobijenih Srba”.
Beogradski “genocidolog” zadužen isključivo za “genocid nad Srbima” (valjda u žurbi da što prije završi knjigu – jer trebalo je nastaviti dolijevati ulje na vatru i dalje potpaljivati nacionalnu euforiju koja uzimala maha među Srbima u Jugoslaviji) ubrzo gubi strpljenje, pa sa svoje tobože “neutralne” pozicije prelazi u oštru obranu “maksimalističke” varijante, odnosno teze za koju je netom tvrdio (lamentirajući o istini) da je (nečasna) “igra s brojevima”… “što predstavlja zločin…” Nesvjestan valjda da čini upravo ono što je maloprije sam proglasio “zločinom” (ili smatrajući da mu to pravo budući da je Srbin po naravi stvara pripada), on se najednom upinje svom silom, potkrijepiti paušalnu, nebuloznu, blasfemičnu i megalomansku tvrdnju o “milion srpskih žrtava” (i to samo!) u “ustaškom logoru Jasenovac“.
Kod Bulajića je moguće sve, pa i to da je broj srpskih žrtava u Jasenovcu ravan ukupnim ratnim gubicima za područje cijele Jugoslavije
Prvi “dokaz” utemeljen je na navodnim zapisima “jednog preživjelog jasenovačkog logoraša” (bezimenog, ali naglasak je na “preživjeli” i “jasenovački“!) što ih je ovaj navodno sačuvao u svome (tobože) autentičnom i (tobože) postojećem “Dnevniku o Jasenovcu” (naglasak je na “Dnevniku” i “Jasenovcu“) – mada bi faksimil spomenutog “Dnevnika“ ili bilo kakav drugi dokaz (pod uvjetom da uopće postoji) sigurno bio daleko uvjerljiviji, a drugi na priči koju je (onome neimenovanome što je navodno bio u logoru i tobože vodio “Dnevnik o Jasenovcu” – za kojega nema dokaza da je uopće postojao) “kazivala jedna živa Srpkinja“. Dakle, o tom posrednom “svjedoku” iz treće ruke ovdje jedino saznajemo jedino to da je žena bez identiteta, ali zacijelo “Srpkinja” i da je u trenutku izjave koju je navodno dala (ne zna se kad i komu) bila “živa” – Bulajić “mudro” zaključuje kako samo žive osobe mogu davati izjave, ali ne objašnjava kako to da je “Srpkinja” (iako je bila svjedokom najvećih masovnih zlodjela ustaša) preživjela tu jasenovačku “fabriku smrti” – u kojoj su ustaše “s posebnim uživanjem mučili, klali, pa čak i jeli Srbe”. I nije to jedini preživjeli “svjedok” iz Jasenovca. Srpska historiografija jasenovačkog usmjerenja prepuna je takvih “slučajnih” preživljavanja Srba i njih je na stotine, tako da treba doista biti krajnje naivan ili glup pa ne zamijetiti ovu očitu diskrepanciju.
Pojednostavljeno, srž same fabule (uz pomoć koje se nastoji dokazati Terzić-Bulajićevu tvrdnju o “preko milion Srba pobijenih u Jasenovcu”), svodi se na sljedeće:
Jedan (nepoznati) čovjek (čiji identitet ne znamo) navodno je zapisao (u svoj misteriozni “Dnevnik” koji nikad nitko nije vidio) ono što mu je jedna (nepoznata) žena (bez imena, ali u svakom slučaju Srpkinja) rekla da je čula, pa je onda Bulajić to nekako doznao (jer ne navodi je li taj famozni “Dnevnik” vidio, imao u rukama, ili je samo za njega čuo – a kako će se ispostaviti kada Bulajićev uradak pročitamo do kraja, nećemo ni saznati), pa je to prenio čitateljstvu kao dokaz za nešto što je tvrdio Terzić, a što on sam osuđuje kao “maksimiziranje” srpskih žrtava u Jasenovcu – i inače smatra “zločinom“. Nazdravlje! Ako je i od Bulajića, previše je.
No, ima toga još.
Odmah poslije ovoga kalambura koji je zakuhao, autor fabule, zaboravljajući svoj netom izneseni stav (da je licitiranje brojkama žrtava ravno zločinu) opet staje rame uz rame Terziću i iznosi novi “dokaz” u prilog njegovoj tvrdnji. Ovoga puta, izvjesni “Jovan Živković iz Zrenjanina” (dakle, imamo pomak – navodni svjedok ima kakvo-takvo ime i prezime, pa se čak navodi i mjesto iz kojeg potječe) osobno uvjerava Bulajića (i to baš – koje li slučajnosti!) “u vrijeme pisanja ovih redova, da je milijun žrtava stvaran“. Nigdje niti jednoga imena aktera navodnog događaja, nigdje podataka o tomu tko je Jovan Živković i u kojem razdoblju je bio u logoru, nigdje spomena o tomu kako je došao do saznanja da je taj broj “stvaran“, niti tko je od ustaša (i kada) “proslavljao milionitu srpsku glavu“…i naravno, nema objašnjenja kako je Jovan Živković preživio “ustašku fabriku smrti” (Jasenovac) i završio na slobodi usred “pakla” zvanog NDH.
Dovoljan “dokaz” za sve jest to što je izvjesni Jovan Živković (čovjek čije ime i prezime spadaju među najčešća u Vojvodini), o tomu u četiri oka “govori” Bulajiću (i to baš dok on “piše te redove”) i da ga je “uveravao” kako je “broj od milion žrtava stvaran” – sve ostalo se podrazumijeva samo po sebi.
Da zaključimo. Mada mu se gadi svako “maksimiziranje” i “minimiziranje” broja žrtava do te mjere da to smatra “zločinom”, Bulajić se iz petnih žila trudi dokazati kako je Terzić u pravu kad tvrdi kako je u Jasenovcu od ustaša pobijeno taman toliko Srba koliko iznosi ukupan broj žrtava rata na području cijele Jugoslavije – i to čini krajnje nevješto, amaterski i diletantski, na jedan providan i šarlatanski način, švindlerski, kokošarski, što je nedopustivo za bilo kojeg ozbiljnog čovjeka s mrvom savjesti a kamo li istraživača koji se bavi temom ratnih žrtava i njihovih sudbina.
Što se dr. Franje Tuđmana tiče, njegovu (“minimalističku”) varijantu broja jasenovačkih žrtava Bulajić čak ni ne komentira – računajući valjda da će pasti sama od sebe kad on dokaže ono što je naumio.
Dakako, ovo su samo neki primjeri Bulajićevih nevještih, analfabetskih konstrukcija kojih je u njegovim knjigama na pretek i to su, slobodno se može reći, tek blaži slučajevi. On se nije libio niti duplirati žrtve na popisima koje donosi (u istom opusu, ali i u svojim drugim uradcima), iznositi fantastične priče o načinima spašavanja žrtava od ustaških pokolja, objašnjavati kako su se spaljena srpska sela u Lici u kojima su svi stanovnici pobijeni “poput feniksa” vraćala u život (pravdajući poratnu demografsku eksploziju srpske populacije u njima činjenicom da su muškarci, čak i oni stariji od 90 godina, dovodili žene sa strane i dobivali brojno potomstvo na razorenim ognjištima), itd. Naravno, u tim selima nije bilo nikakvog genocida niti masovnog progona Srba, pa je nakon rata trebalo objasniti činjenicu da je broj stanovnika ostao gotovo nepromijenjen (ili se čak povećao) i to se činilo na sve moguće, pa čak i na ovakav tragikomični bulajićevski način.
Uzme li se sve to u obzir, nije čudno da je dugogodišnji direktor Muzeja genocida u Beogradu Milan Bulajić, jedan je od rijetkih publicista s ovih prostora koji se morao javno ispričati (2002. godine na Hebrew University of Jerusalem u Izraelu), upravo zbog kontroverznih svjedočanstava (prije svega onih koja se odnose na Židove u logoru Jasenovac) što ih je uvrstio u svoje 4 knjige Ustaški zločini genocida, što također nešto govori o njegovom “znanstvenom” kredibilitetu. Činjenica je, međutim, da ova iznuđena isprika nije odgojno djelovala na jednog od vodećih velikosrpskih krivotvoritelja, koji je do kraja života ostao dosljedan sebi nastavljajući sa svojim nečasnim poslom.
Bulajićev opus, njegovo “voluminozno delo” u 4 sveska (Ustaški zločini genocida) koje je trebalo biti ključni dokaz ustaškog “genocida nad Srbima” prljavi je politikantski pamflet čiji je glavni cilj inverzija povijesti. I taj je pamflet tako nevješto skrpljen, polupismeno napisan, prepun prozirnih laži, krivotvorina, improvizacija, izmišljenih događaja i lažnih svjedoka, jednom riječju kalambur u kojem se uslijed nedostatka autentične građe i činjenica kombinira i konstruira u nedogled, na sve moguće načine i svim sredstvima i to bez ikakvog osjećaja odgovornosti koju bi morao imati svaki istraživač – ako već ne prema čitateljima i povijesnoj istini, a ono barem u odnosu na žrtve i one koji su ostali iza njih. Posebnu ironiju predstavlja činjenica da se Bulajić pošto-poto želi predstaviti kao humanist i borac za istinu, a u isto vrijeme se upinje potkrijepiti ono što i sam (navodno) smatra “zločinom” (maksimiziranje srpskih žrtava). Iza svega stoji monstruozna nakana: da se Vatikan, Katoličku crkvu u Hrvata, kardinala Alojzija Stepinca i hrvatsko svećenstvo ali i cijeli hrvatski narod optuži kao “inspiratore i provoditelje genocida nad Srbima“.
Dr. Ljubo Boban je s pravom njegove makinacije i nevješta švindlerska podmetanja nazvao “bulajićevštinom” i uvredom zdravog razuma, ali, unatoč svemu, u velikosrpskim “znanstvenim” krugovima i među povjesničarima iste orijentacije Bulajić i dalje slovi kao jedan od “vodećih istraživača” na polju “utvrđivanja činjenica o ustaškom zločinu genocida nad Srbima u Drugom svetskom ratu”.
Do današnjeg dana, nitko nije tako premoćno i sjajno, tako uvjerljivo i bez ostatka do nogu potukao najistaknutije perjanice beogradske tvornice laži (Velimira Terzića, Milutina Šušovića, Milana Bulajića, Veselina Đuretića, Vasilija Krestića) kao dr. Ljubo Boban. Dovoljno je pročitati njegove tri knjige “Kontroverze iz povijesti Jugoslavije” i shvatiti kako nam one govore punu ali još uvijek skrivenu istinu o našoj novijoj povijesti.
Ekvilibristika Životija Đorđevića
Jedan od također znakovitih primjera beskrupuloznog krivotvorenja istine (pri čemu se iskrivljuju čak i službeni statistički podaci Kraljevine Jugoslavije i DFJ/FNRJ/SFRJ o broju stanovnika iz razloga umjetnog uvećavanja brojnosti srpske populacije na području NDH ) je knjiga Životija Đorđevića (Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svetskom ratu iz 1997. godine), u kojoj autor proizvoljno navodi kako su ukupni demografski gubici na području Jugoslavije iznosili 2.825.000, dok je broj ubijenih Srba čak 1.607.000 (!?)
Naravno, nakana je više nego jasna: Drastično uvećanje demografskih gubitaka preduvjet je za maksimiziranje broja ukupnih (izravnih) žrtava, a krajnji cilj enormno, umjetno uvećavanje srpskih žrtava, što je intencija i svih drugih koji su (poput Đorđevića) imali sličan pristup ovoj temi.
Ove ničim potkrijepljene tvrdnje, Životija Đorđevića izazvale su žustre polemike između njega i Bogoljuba Kočovića, ali je javnost u Srbiji (prema očekivanjima) uglavnom stala na stranu Đorđevića.
Kako bi se postigao efekt kakve-takve uvjerljivosti i u slučaju Životija Đorđevića primijenjen je uobičajeni način krivotvorenja brojčanih podataka iz popisa stanovništva u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Broj Srba koji je prije rata živio u Hrvatskoj, jednostavno je povećan i to ni manje ni više nego za jedan milijun – odnosno, točno toliko koliko se tvrdilo da ih je pobijeno u Jasenovcu! Te laži slijepo su se držali mnogi, pa ju koristi i D. Živojinović koji u beogradskom tjedniku Intervju (od 17. siječnja 1986. godine), tvrdi kako je “(…) pre drugog svetskog rata u Hrvatskoj bilo milion i sedamstotina hiljada pravoslavaca, a danas ih je svega sedamstotina hiljada“.
(Vidi: Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989., str. 1.)
Reagirajući na ovakvo drastično preuveličavanje broja srpskih žrtava, Bogoljub Kočović je sa Selimirom Govedaricom i Vladetom Vučkovićem u Parizu 1998. godine objavio knjigu Nauka, nacionalizam i propaganda (Između gubitaka i žrtava Drugog svetskog rata u Jugoslaviji). U njoj autori oštro kritiziraju Životija Đorđevića čiju se knjigu naziva “lošim propagandnim pamfletom“, dok se za građu koju sadrži kaže da je “neupotrebljiva u ozbiljnim radovima“. Recenzent Đorđevićeve knjige (i jedan od autora teze o “genocidnosti” hrvatskog naroda), dr. Vasilije Krestić – koji je istu okarakterizirao kao “jedno od najboljih ostvarenja u odgonetanju zbivanja na balkanskim prostorima“, također je izvrgnut oštroj kritici Kočovića, Govedarice i Vučkovića, koji su naročito skrenuli pozornost na to čemu vode ovakve krivotvorine i koliko su opasne za međunacionalne odnose u Jugoslaviji.
Kočovića se nije moglo tek tako ušutkati, unatoč oštrim napadima i diskvalifikacijama koje su stizale iz Srbije pa i iz samih emigrantskih krugova. Ostao je dosljedan svojim načelima, svjestan da je istina na njegovoj strani
Godine 2005., pojavila se još jedna njegova knjiga (Sahrana jednog mita: žrtve Drugog svetskog rata, izd. Otkrovenje – Beograd), u kojoj autor dodatno pojašnjava svoja ranija istraživanja, postupke i metode uz pomoć kojih je dolazio do izračuna, ali i opetovano ponavlja nepomirljive stavove o štetnosti “licitiranja” i manipulacije žrtvama, navodeći to kao jedan od bitnih uzroka izbijanja ratnih sukoba na području bivše SFRJ 1991. godine.
O fenomenu preuveličavanja žrtava, on u svojoj spomenutoj knjizi, među ostalim piše:
“Nalazimo se pred čudnom pojavom: ukoliko jedna osoba ‘tvrdi’ da je veći broj njenih sunarodnika ubijeno – utoliko ta osoba ima veće zasluge i smatra se većim nacionalistom. Drugim rečima, da li je jedna osoba ‘izdajnik‘ svog naroda ako ne ‘nalazi‘ da je bilo toliko žrtava kako se to na svim stranama tvrdi?”
Potom prelazi na sažeto objašnjenje vezano za utvrđivanje broja i strukture žrtava:
“Prema mojim izračunavanjima, demografski gubici Jugoslavije su 1.985.000. Odnosno, broj stanovnika Prve Jugoslavije, da nije izbio za nas Drugi svetski rat, mogao je biti 1948. godine 17.263.000, a bio je samo 15.772.000 manje 494.000 stanovnika koji su se nalazili 1948. godine u oblastima koje su pre Drugog svetskog rata bile pod Italijom (…)
Ukupno je moglo biti nerođenih na celoj teritoriji Prve Jugoslavije: 333.000 (…)
Broj iseljenih van granica Jugoslavije je ocenjen na 654.000 (…)
Za mene, pak, ostaje žalosna činjenica da je za celokupnu Jugoslaviju (194 – 45.) bilo oko 1.985.000 demografskih i, u okviru demografskih gubitaka,1.014.000 žrtava. Ostaje činjenica da je najviše, relativno govoreći, stvarnih žrtava bilo u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Vojvodini; da su ukupno uzevši Srbi imali malo veće relativne gubitke od Muslimana (ako uzmemo Srbe i Crnogorce zajedno) ili ako odvojimo Crnogorce od Srba, onda su Crnogorci ti koji su imali najveće stvarne gubitke među jugoslovenskim narodima, slede Srbi i Muslimani. I da su najviše stradali Srbi (i Crnogorci) u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, kao i Hrvati u BiH, Srbi u Makedoniji, Muslimani u BiH itd.
Najzad, ostaje činjenica da su, govoreći o relativnim gubicima, najviše pretrpeli Jevreji i Cigani, pa tek onda neki od jugoslovenskih naroda…
(…) Treba uvek imati na umu da su žrtve pale od raznih i mnogobrojnih ruku. S jedne strane, bilo je mnogo žrtava u borbama sa raznim okupatorima, bilo među građanskim bilo među vojnim licima. I tu leži naš veliki doprinos u Drugom svetskom ratu – u borbama protiv nacista i njihovih satelita. Ali s druge strane, i tu ne možemo da se ponosimo, za veliki broj žrtava u Jugoslaviji doprineli su razni: građanski, nacionalni i ideološki ratovi između raznih strana, nacionalista i komunista u Sloveniji, četnika i partizana (gde nije bilo samo komunista), ustaških ili domobranskih jedinica, ljotićevskih dobrovoljaca sa četnicima i partizanima; kao i građanski nacionalistički ratovi, u prvom redu između Srba i Hrvata i Muslimana na teritoriji Hrvatske, i Bosne i Hercegovine. Ne zaboravimo da su u Crnoj Gori naročito pale velike žrtve: između Srba i Srba, ili – između Crnogoraca i Crnogoraca!
Kada kažemo ‘krvavi obračuni‘ Hrvata i Srba, treba reći da to nije bio pravi, u bukvalnom smislu, rat između Srba i Hrvata. Srbija, na primer, sa najvećim brojem Srba, u poređenju s drugim oblastima, nije učestvovala u ‘ratu’ sa Hrvatima. Pa ni Crna Gora.“
(Za dijelove teksta pod navodnicima vidi: beogradski tjednika Vreme (br.842., od 22. veljače 2007. godine; također: http://www.vreme.com/cms/view.php/id=488800; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14. 12. 2010.)
Već iz ovog kratkog ulomka vidljivo je da je Kočović (kao i u ranijim knjigama) dotaknuo samu srž problema, bar kad su u pitanju istraživanja broja žrtava i prezentiranje građe. Što se političkih ocjena vezano za događanja na jugoslavenskom prostoru tijekom Drugog svjetskog rata i srpsko-hrvatskih odnosa tiče, on iznosi stavove tipične za umjerenog nacionalista koji i pored svih predrasuda koje ga opterećuju pokušava objektivno sagledati prošlost i pronaći uzročno-posljedične veze između pojedinih događaja i procesa.
Eto dokaza da jedan srpski emigrant može imati zdraviji i objektivniji pogled na prošlost nego mnogi istaknuti partizani i komunisti iz redova srpskog, crnogorskog, pa i hrvatskog naroda u samoj Jugoslaviji.
Žerjavićeva knjiga Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu (Zagreb, 1989.) svakako ne predstavlja ništa revolucionarno u smislu otkrivanja prave i konačne istine vezano za broj žrtava rata, ali stanoviti pomak svakako, barem u odnosu na sve one megalomanske brojke i paušalne procjene koje su se pojavljivale prije nje. Jedna od nejasnoća jest uporno Žerjavićevo nastojanje da se srpske i crnogorske žrtve prikažu skupa i potom tretiraju kao “srpske žrtve“, što je nerazumljivo i nema nikakvoga opravdanja. Ideološki kompromisi zamjetni su i u mnogim drugim detaljima, ali, u odnosu na ono što se tada pojavljivalo u stručnoj literaturi, publicistici i historiografiji uopće vezano za ovu temu, ta knjiga otvorila je put ka daljnjim, daleko objektivnijom i cjelovitijim istraživanjima i u tomu je njezina najveća vrijednost.
Jedan od vrlo teških i gotovo nerješivih problema kojeg su nametnuli krivotvoritelji broja žrtava, jest pokušaj izlaska iz tog labirinta i utvrđivanje barem okvirnih razmjera stradanja u međusobnoj komparaciji različitih podataka. To je jedini način da se približimo istini.
nastavlja se –
Zlatko Pinter
Leave a Comment