Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu…

3. Dio

 

U okviru manipulacija ratnim žrtvama, one  vezane za ustaški logor Jasenovac svakako zauzimaju posebno mjesto. Začetak jasenovačkog mita javlja se već pri kraju Drugog svjetskog rata, da bi u poraću (od druge polovice  60-ih godina nadalje) on počeo izrastati u jednu od najmonstruoznijih i najzloćudnijih podvala ikad smišljenih na ovim prostorima.

Širenju te opskurne laži i njezinim mitskim dimenzijama uvelike je doprinio “memoarski zapis” sarajevskog neuropsihijatra Nede Zeca pod naslovom: “Radi ti, dijete, svoj posao” (objavljen u Glasilu Spomen-područja Jasenovac, god. I, br. 1, 4. VII. 1970.). Ova izmišljotina temelji se na fikciji o nekom navodnom Vukašinu Mandrapi, kojeg je ustaša Žile Friganović masakrirao u Jasenovcu (režući mu redom: nos, uši, jezik i potom vadeći oči), dok ga je ovaj kroz cijelo vrijeme mirno promatrao i ponavljao: “Radi ti, dijete, svoj posao”. I sve je to (da slučaj bude zanimljiviji), Nedi Zecu (koji je jedno vrijeme bio zatočen u Jasenovcu i otuda pušten a da mu dlaka s glave nije usfalila!?), navodno ispričao osobno spomenuti Friganović, koji je navodno “teško psihički patio zbog zvjerstava što ih je činio u logoru, pa mu se kao psihijatru povjerio”. Nikad nije utvrđeno da je osoba s imenom Vukašin Mandrapa uopće postojala, niti je itko živ (osim komunističkog slugana i propagandista Nede Zeca) navodni masakr vidio ili bilo što o njemu znao, ali to nije smetalo da se od svega isplete crna legenda, a nepostojeći, lažni lik iz mašte jednog smutljivca i lašca na kraju postane temelj na kojem se gradio mit o “ustaškom logoru smrti, Jasenovcu”. Izmišljeni Vukašin Mandrapa je čak proglašen za sveca Srpske pravoslavne crkve (kao “Novomučenik Vukašin Jasenovački”), a floskula “Radi ti, dijete, svoj posao” postala je sinonim za “masovne ustaške zločine” – i jedan od glavnih “argumenata” u prilog tim tvrdnjama. Nitko se, začudo, nije pitao, iz kojih je razloga Neda Zec o svemu šutio više od 27 godina (jer taj se  navodni masakr dogodio u siječnju 1943. godine – čak ni približno nije navedena dan) i kad i kako je “memoarski zapis” nastao, tko su svjedoci događaja (ako ih je bilo), je li moguće da baš nitko od onih koji su bili u to vrijeme u logoru ne zna ni za “slučaj Vukašin” ni za “masovni pokolj” u kojem je (prema srpskim izvorima) tada “strašni” Žile Friganović sam “zaklao 1350 ljudi” itd., itd.

Na kraju, zar i sama činjenica da su se tvorci mita o “ustaškom logoru smrti – Jasenovcu” najednom “sjetili” tog “zločina nad zločinima” tek nakon što je prošlo više od 20 godina od svršetka rata ne govori u prilog tomu da je sve najobičnija konstrukcija, jer da je išta od toga istina, tako masovne žrtve niti bi se mogle prikriti, niti bi se o njima šutjelo. Uostalom, tu su bile stotine onih koji su tijekom rata ili nakon njega napustili logor, pa je teško zamisliti da bi u vrijeme kad su Srbi i komunisti već vodili oštru i bespoštednu kampanju protiv ustaša “kao najvećih i najgorih zločinaca” oni šutjeli, utoliko prije što je režim bio vrlo blagonaklon i darežljiv prema svima koji su svojim zapisima ili knjigama ovu kampanju podržavali. Da stvar bude zanimljivija, neke su knjige o Jasenovcu neposredno poslije rata napisane, ali su ubrzo i zabranjene (poput one Đorđa Miliše, U mučilištu – paklu Jasenovac, Zagreb, 1045.) jer nisu dokazivale tu osnovnu tezu: da je on bio logor smrti i da je tamo vršeno plansko istrebljenje kao što je bio slučaj u nacistički logorima, Svi dosadašnji podaci do kojih se došlo znanstvenim postupcima i metodama uz oslonac na stvarne demografske pokazatelje i izračune govore kako su brojke od “nekoliko stotina tisuća” (ili čak više) smrtno stradalih u ustaškom logoru Jasenovac, najobičnija konstrukcija koja ne može podnijeti ni elementarnu matematičku provjeru.

Jednostavnim riječima rečeno, stave li se ove brojke u odnos s verificiranim brojem ukupnih žrtava i ratnim gubicima (primjerice) srpskog naroda na području Jugoslavije, na vidjelo izlazi prosta i nepobitna istina koju je vrlo lako dokazati prostim računskim operacijama zbrajanja i oduzimanja.

 Pa kako onda unatoč svemu taj mit i danas živi i odolijeva svim dokazima, argumentima, činjenicama, reklo bi se i zdravom razumu i logici po kojoj u jednom logoru ne može stradati 2, 3 ili 5 puta više pripadnika jednog naroda nego ih je ukupno stradalo na području cijele Jugoslavije (na svim stranama, od svih uzroka i svih počinitelja zločina)?

Odgovor je samo jedan: višedesetljetna propagandna kampanja koju su provodili centri političke moći u komunističkom sustavu i “nacionalno svjesna” intelektualna, politička i crkvena srpska elita, kao i ona što su je nakon raspada SFRJ u još žešćoj formi nastavili velikosrpski nacionalisti profašističkog usmjerenja, imala je poguban utjecaj na javno mnijenje i prije svega srpski narod, kojeg se u velikoj mjeri uvjerilo kako predstavlja “ostatak zaklanog naroda”. Kao trajno “ugroženi”, Srbi su tobože neprestano izvrgnuti opasnosti od “novog genocida”  koji im pripremaju “isti počinitelji koji su ih klali u prošlosti”. Jezive tvrdnje – kojima nema ravnih – o Jasenovcu kao “najvećem srpskom gradu pod zemljom” i slične nebuloze, temelj su na kojem je nikla otrovna mržnja (prije svega prema Hrvatima) ali i poriv za “osvetom” (motiv osvete izražen je u srpskoj tradiciji i on ima vrlo jaku integrativnu funkciju – naročito u vremenima stvarnih ili izmišljenih opasnosti).

 Morbidna opsesija žrtvama i mučeništvom srpskog naroda i nekrofilski nagoni poticani su preko svake razumne mjere i svim sredstvima, s jasnom namjerom: da se on trajno zadrži u stanju traume i frustracije s mržnjom prema onima koji su “krivci” za njegovu nesretnu sudbinu i sve nedaće kroz koje je tijekom povijesti prolazio.

 Sjetimo se samo kraja osamdesetih i početka devedesetih godina XX. stoljeća i svega što se događalo uoči i tijekom raspada SFRJ.

 Nije li i tada ključno mjesto u propagandnoj kampanji agresora zauzimala “zločinačka NDH” s Jasenovcem u središtu? Tako je planski i smišljeno stvarana podloga za ono što je slijedilo: genocid nad nesrpskim narodima i nemilosrdno etničko čišćenje prostora na kojima se planirala uspostaviti “Velika Srbija”.

 Ništa od toga nije se dogodilo ni spontano ni slučajno. Zločin je bio pomno planiran, a propaganda je to trebala opravdati i prikriti.

 

Sjetimo se njihova pokušaja “naplate duga u krvi” 90-ih godina XX. stoljeća i neka nam to bude opomena

Uoči početka ratnih sukoba u Hrvatskoj (1990/91.), kružile su priče i glasine koje su se među Srbima na području SFRJ neprestano širile od usta do usta i putem medija, kako “Tuđmanova endehazija” (kao sljedbenica Pavelićeve “zločinačke tvorevine”) već priprema srpskom narodu “nove jasenovce i jadovna”, “nove jame i stratišta”, “novi genocid” po uzoru na onaj koji se već “dogodio” 50 godina prije, kako “ustaški režim oštri kame i sprema svoje crnokošuljaške falange za obračun sa golorukim srpskim narodom” itd., itd.

Uskoro su se ove konstrukcije počele “potkrjepljivati” tobožnjim “argumentima” iz neimenovanih i neodređenih (točnije, nepostojećih) “izvora” koji su već govorili o konkretnom “masovnom teroru” nad Srbima u Hrvatskoj (otkazi na poslu, pljačka imovine, paljenje ljetine, fizički napadi, trovanje bunara po selima, pritisci na žene i djecu itd.). U svrhu stvaranja žarišta, iz Beograda se u Hrvatsku šalju brojne ekipe propagandista i oni snimaju reportaže ili emisije uživo u kojima na huškački i krajnje sugestivan način prosto nagovaraju sugovornike da iznose izmišljene priče o “pogromu nad Srbima” (Simo Gajin,  Mila Štula i drugi), iako je svakomu razumnom tko gleda te priloge na televiziji ili sluša na radiju posve jasno kako je sve čista konstrukcija koja nema nikakvoga uporišta u stvarnim događajima. Mnogi od ovih uradaka  zaslužuju ući u anale prljave ratne propagande čiji su se razorni učinci osjetili samo nekoliko mjeseci kasnije. Tako ostaje zabilježena reportaža u kojoj Simo Gajin (novinar koji se stavio u službu najcrnje fašističke Miloševićeve propagande) dolazi u selo na Banovini gdje ispred jedne kuće sreće baku koja ga gleda zbunjeno, očito iznenađena dolaskom TV ekipe i odmah je, onako s nogu pita: “…A, bako, a je l’ i ovde bilo klanja?” Starica nešto nesuvislo gunđa, a Simo odlazi dalje uz komentar iz kojeg gledatelji mogu zaključiti kako je upravo dobio potvrdu da je i u tom selu “bilo klanja Srba od strane ustaša”.

Kako je vrijeme odmicalo a ratni se sukob rasplamsavao, ovim izmišljotinama dodavane su nove, još strašnije i traumatičnije (pa su sad već “ustaše masovno bacale Srbe u bunare i jame”, “vadili ljudima oči i od njih pravili ogrlice”, “sekli deci prstiće, nizali ih i nosili oko vrata”, “parali  trudnicama stomake i vadili iz njih decu”, “silovali čak i mrtve žene i decu”, “spaljivali Srbe u krematorijumima”, “pekli živu decu u rernama”, “gulili kožu sa živih ljudi”, “sahranjivali u zemlju žive ljude”, “klali”, “sakatili”, “vadili grkljane i unutrašnje organe”, “pili krv žrtava”, “igrali fudbal glavama ubijenih”, “ubijali maljevima, čekićima i sekirama”, “skrnavili groblja” itd., itd). Ono što se do tada pripisivalo ustašama u Drugom svjetskom ratu, sada su tobože “činili” u Hrvatskoj “tuđmanovci”.

 Podsjećanja na “zloglasni ustaški logor Jasenovac” i “masovna zverstva koja su tamo počinjena” (kao i na Jadovno i brojne druge “jame, klanice i masovna stratišta Srba”), bila su stalna i sustavna – od cjelovečernjih dokumentarnih filmova, do radio drama, filmske produkcije, kazališnog repertoara, feljtonistike, publicistike i beletristike, od novinskih natpisa do crkvenih propovijedi i liturgija, od  “pesničkih i književnih večeri” do okruglih stolova, tribina, simpozija i javnih manifestacija (u povodu državnih i crkvenih blagdana i značajnih obljetnica iz srpske nacionalne povijesti) i zakašnjelih “parastosa” za “nevine ustaške žrtve” koji se priređuju masovno, diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

 Sve je usmjereno na izazivanje gnjeva protiv “zverova” oličenih u Hrvatima. Ove kolektivne optužbe na račun hrvatskoga naroda – koje su do kraja osamdesetih godina koliko-toliko skrivane iza floskula o “bratstvu-jedinstvu” – u novim su  uvjetima dobile na zamahu i aktualnosti i otvoreno se iznosile u ogoljeloj i agresivnoj, rasističkoj formi, kao nešto sasvim prirodno, normalno i samorazumljivo.

 Niti u jednom jedinom slučaju nije bilo nikakvih dokaza za tvrdnje o bilo kakvom zločinu nad Srbima u Hrvatskoj (naprotiv – zločine su činili oni!), ali se uspjelo mobilizirati naciju koja je masovno i histerično podržavala agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu pod izlikom “spasavanja” svojih “biološki ugroženih” sunarodnjaka i stvaranja države u kojoj će živjeti “svi Srbi pod kapom nebeskom”.

I dok se sve to događa, iza ove dimne zavjese pokreću se brojne aktivnosti KOS-a JNA, srbijanskog SDB-a i ekstremnih srpskih stranaka i skupina (kako u Hrvatskoj, tako i u BiH i Srbiji) u smislu vođenja propagandno-psihološkog rata protiv Republike Hrvatske i njezine nove vlasti, pa se organiziraju čak i bombaški teroristički napadi u samom Zagrebu (miniranje Židovskog groblja na Mirogoju i zgrade Židovske općine u ulici Palmotićevoj kolovoza 1991. godine). Nastoji se dokazati kako je nova Hrvatska jednako “ustaška” i “antisemitska” kao i Pavelićeva NDH, ali, na sreću, to kod građana ne prolazi. Od ljeta 1990. godine i pada prvih balvana u budućoj “SAO Krajini”, Srbi u Hrvatskoj se preko spomenutih službi naoružavaju oružjem iz vojnih i policijskih skladišta i stvaraju diljem krajeva sa srpskom većinom uporišne točke iz kojih se planski širi i usmjerava kriza. To su žarišta koja će poslužiti za pokretanje ratnog sukoba, a sve pod egidom “ugroženog srpstva”.

 Ova do tada neviđena kampanja agresora vođena dosljedno i sustavno prema prokušanim obrascima komunističke doktrine psihološko-propagandnog rata bila je prožeta  patološkom, iracionalnom mržnjom i monstruoznim izmišljotinama, a vođena je od najistaknutijih političara, intelektualaca, crkvenih ljudi, znanstvenih i kulturnih autoriteta i institucija (SANU, UKS, SPC) kojima su mediji bili samo transmisija putem koje su širili masovnu histeriju u vlastitom narodu gurajući ga u krvavi sukob s onima koji su im “dugovali krv” (“našu krv nenamirenu” – kako su govorili pjesnik Matija Bećković i brojni drugi srpski rasisti).

Do koje je mjere ova destrukcija (i samodestrukcija) sezala, dokazuju javne rasprave i izjave tadašnjih srpskih akademika, intelektualaca, književnika i crkvenih ljudi u medijima i na državnoj televiziji. Evo samo nekih znakovitih primjera iz pera beogradskog autora koji je u to vrijeme bio svjedokom događaja. On ovako opisuje ozračje i stanje duha u tadašnjoj Srbiji:

“Intelektualci predvode obračun, ističući razlike koje postoje među njima, to jest među njihovim narodima. ‘Hrvatski intelektualci nisu slobodni. Za razliku od njih, srpski intelektualci su slobodni’; piše Brana Crnčević. Na beogradskoj televiziji ti slobodni intelektualci, s nezaobilaznim popom u sredini, raspravljaju koliko će biti žrtava budućeg rata, svejedno što ga još nitko nije objavio. Lirski pjesnik Bećković kaže: ‘Veličina jednog naroda, mjeri se brojem nevinih žrtava’. Ne kaže koliko bi nevinih žrtava zadovoljilo njegovo shvaćanje veličine. Beogradski akademik Ekmedžić, koji živi u Sarajevu, precizira: ‘Naših će poginuti oko 250.000, a Hrvata bar 750.000. Time će hrvatsko pitanje biti riješeno.'”

(Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Vizura-Zagreb, 2002., str. 132.; istaknuo: Z.P.)

Isti autor u svojoj knjizi govori i o nekrofilskim predstavama pred televizijskim kamerama koje se organiziraju iz istih razloga – širenja mržnje i potpaljivanja javnog mnijenja:

“U organizaciji Srpske pravoslavne crkve otkopavaju se grobnice ustaških žrtava iz Drugoga svjetskog rata u Bosni. Njihovi potomci se okupljaju na tim zakašnjelim parastosima. To su ‘ostaci zaklanog naroda’, kako reče pjesnik Bećković – bar njemu je jasno što treba činiti s tim ostacima. Popovi pjevaju, novi vjernici se nevješto križaju. Među kostima – izloženim na blagoj padini u redovima kao na groblju – stoji nacionalni pisac Dobrica Ćosić i potpisuje svoje knjige iz trilogije ‘Vrijeme smrti’. Valjda time kupuju pravo da sutra kao žrtve budu spomenuti u njegovoj sljedećoj trilogiji. Televizija Srbije prenosi čitavu svečanost.”

(Isto; istaknuo: Z.P.)

Morbidne seanse “vascelog srpstva” pojačane su i brojnim javnim manifestacijama u kojima se preko kostiju i zemnih ostataka nacionalnih “mučenika” i “junaka iz slavne srpske istorije” nacionalna euforija diže do vrhunca, a poriv za osvetom postaje mjera “patriotizma”.

 Tako “ćivot” (lijes) s “moštima” (moćima) “svjatoga cara Lazara” kruži po Srbiji i Kosovu više od godinu dana (od lipnja 1988. do rujna 1989. godine). Uz pojanje i zapaljive “besede” srpskih popova i pjesnika (među kojima se poput dežurne narikače ističe upravo Matija Bećković),  kosovski mit oživljava stare srpske traume i sjeća na pogibelj i ropstvo, a povorka sa “ćivotom” kosovskog mučenika dočekuje se na koljenima i u zanosu. Stotine tisuća Srba u transu pada  pred relikvijom i poput mantre ponavlja poziv na osvetu – “carstvo zemaljsko” i “carstvo nebesko” sasvim su blizu i prožimaju se u svijesti naroda koji svoj opstanak vidi jedino i samo u “jedinstvenoj srpskoj državi koja će u svoje granice okupiti sve Srbe”, jer samo takva država može ih zaštititi od brojnih neprijatelja koji ne rade ništa drugo nego vrebaju priliku da započnu s istrebljenjem tog “božjeg naroda”.

 Obilježavanje 600-obljetnice kosovskog boja nova je prilika za kolektivnu meditaciju na otvorenom. Pred oko milijun i pol Srba (neki tvrde da ih je bilo i više), srpski “vožd”, Slobodan Milošević, drži svoj poznati zapaljivi govor u kojem podsjeća na obvezu “prema slavnim precima” koje se “nesme izneveriti” i daje do znanja kako je (kao i tada prije šest stoljeća) “srpski narod ponovo u bitkama i pred bitkama”…koje “doduše još uvek nisu oružane iako i takve nisu isključene”. Kolektivna ekstaza je na vrhuncu – nacionalni cilj je potpuno jasan a i “neprijatelji”  koje se mora ukloniti “da bi srpska nacija preživela” dobro su poznati.

Neki zapadni intelektualci razdoblje s kraja 80-ih godina XX. stoljeća opisali su kao vrijeme kad su Srbi upotrijebili vojsku mrtvih protiv živih – kako bi ponovno punili jame i masovne grobnice.

 

U Srbiji ni danas nema čak ni moralne osude zla – umjesto toga nastavlja se po starom; negira se svaka krivnja, a zločin i zločinci se slave

Dio te gotovo nestvarne, destruktivne atmosfere (nepojmljive za današnje mlade naraštaje koji je na sreću nisu doživjeli i osjetili na svojoj koži), a koja se očitovala i u medijskim izvješćima, pokušali su na papir prenijeti mnogi, pa i u samoj Srbiji otkuda je to zlo krenulo.

 U nakladi Centra za tranzicione procese, 2011. godine, u Beogradu je iz tiska izašla knjiga Reči i nedela. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992. (autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić ) u kojoj se pokušava dati sažeti prikaz govora mržnje koji se u prve dvije godine rata (1991/92.) na području bivše SFRJ širio kroz medije u Srbiji i bio glavni pokretač rata i masovnih zločina.

 Čitajući medijska izvješća iz tog vremena, čovjeku se ledi krv u žilama i ma koliko se trudio teško može shvatiti kako su funkcionirali mentalni sklopovi onih koji su osmislili i provodili ovu kampanju. Jesu li to uopće ljudska bića, je li riječ o ljudima koji imaju razum, savjest, moral, osjećaj za druge ljude, odgovornost za javno izgovorenu i napisanu riječ?

U knjizi se zagovara i krivična odgovornost za ratne huškače iz vodećih medija, uz navođenje da se radi o posebno štetnoj društvenoj pojavi čija je izravna posljedica zločin.

 Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) je 2009. godine Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu podnijelo krivičnu prijavu protiv 50 urednika, novinara i ratnih izvjestitelja najutjecajnijih medija zbog ratnog huškanja, ali do danas  nitko od ratnih huškača nije procesuiran. Čak što više, trojica novinara s ovog popisa koji su navodno na sudu uspjeli “dokazati” kako nisu širili mržnju svojim izvješćivanjem, dobila su presudu protiv NUNS-a, uz obvezu da im ova novinarska udruga mora platiti odštetu i podmiriti troškove sudskog postupka – dok se o ostalih 47 s popisa šuti.

 Jedini rezultat svih ovih nastojanja bila je zakašnjela “isprika” državne srbijanske televizije (21. svibnja 2011. godine) u kojoj stoji kako se Upravni odbor srbijanske državne televizije ispričava “građanima Srbije i susjednih država koji su bili predmet uvreda, kleveta i sadržaja koji bi odgovarali govoru mržnje u programima RTB-a i RTS-a 1990-ih.” Novoimenovani Odbor RTS-a ističe da se, polazeći od Zakona o radiodifuziji, želi odrediti prema ulozi pravnog prethodnika. Smatra da je program RTB-a i RTS-a bio dio propagande režima, neprestano i grubo zloupotrebljavan zbog diskreditiranja oporbe.

“RTB i RTS 1990-ih su vrijeđali osjećaje, moralni integritet i dostojanstvo građana, intelektualaca, oporbe, novinara, pojedinih manjina u Srbiji kao i susjednih naroda i država”, priopćio je Odbor.

 Je li to dovoljno – nakon svega?

 Poslije rijeke krvi, milijuna protjeranih, preko 150.000 mrtvih (od Slovenije do Kosova)? Može li to vratiti izgubljene živote, pružiti nadu onima koji još uvijek traže kosti svojih najmilijih, što ova isprika može značiti onima koji su izgubili noge, ruke, svoje zdravlje u tom besmislenom ratu što ga je započela i vodila beogradska fašistička velikosrpska klika protiv svih drugih naroda u ime “Velike Srbije”? Što to može značiti žrtvama čiji su životi trajno obilježeni gubicima djece, očeva, majki, sestara, braće, unuka, baka i djedova? Ili onima koji su mjesecima mučeni i prebijani u srpskim logorima? Ženama i muškarcima koji su silovani i bili izloženi raznovrsnom mučenju pa i seksualnim iživljavanjima?

Klima u Srbiji je i danas (u drugom desetljeću XXI. stoljeća) takva da se razdoblje 90-ih ili potpuno prešućuje, ili se istina iskrivljuje u tolikoj mjeri da se tvrdi kako su “Hrvati započeli rat” i “izvršili genocid nad Srbima”, a najveći dio onih koji rade u medijima sklon je solidariziranju s kolegama ratnim huškačima jer su ovi (po njima) u to vrijeme “branili srpstvo i Srbiju”, tako da tamošnji trovači javnog mnijenja koji su svojim zapaljivim riječima i monstruoznim izmišljotinama širili zlu krv i izravno poticali na zločine još uvijek ne doživljavaju čak ni moralnu osudu.

Tamo se na vlasti smjenjuju akteri agresije i ratni huškači iz devedesetih (Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić) kojima su politički mentori bili ratni zločinci Vojislav Šešelj i Slobodan Milošević. Ponovno se, svako malo, bez ikakvoga povoda i razloga (od njih ili njihovih suradnika) čuju izjave kojima se hrvatska država proglašava “slednicom Pavelićeve NDH”, a redovito se poteže i već izlizana fraza o “genocidu  počinjenom u Jasenovcu” (također bez povoda, izvan bilo kakvog konteksta i bez racionalnih razloga), patrijarh srpski Irinej govori o ponovnoj “ugroženosti Srba” u Hrvatskoj, dok su “obilježavanja spomena na žrtve Jasenovca” ili dana “proboja” logoraša  još uvijek politikantske tribine na kojima se širi antihrvatska propaganda najgore vrste, podgrijava mržnja i na životu održavaju mitovi iz prošlosti – upravo oni uz pomoć kojih je i pokrenut kotač zla.

Na otrovne strelice iz Srbije od naših političara nema pravoga odgovora. Uporno se ide linijom manjeg otpora i sklapaju truli kompromisi, a sve u ime “dobrosusjedskih odnosa” i “mira u regiji”. Pri svemu tomu, gubi se iz vida da se sljedbenici velikosrpske osvajačke ideologije neće i ne mogu odobrovoljiti nikakvim popuštanjem, nego naprotiv – to ih može samo ohrabriti. Oni koji su vodili krvavi rat protiv hrvatskog naroda u namjeri njegovog istrebljenja u dva navrata tijekom XX. stoljeća, još uvijek se ne odriču velikosrpskog naci-fašističkog koncepta, svoje prošlosti i stečenih titula četničkih “vojvoda” (nije slučajno da su rehabilitirali zločinački četnički Ravnogorski pokret, a potom i poništili sudsku presudu njegovom vođi Draži Mihailoviću i proglasili ih “antifašistima”). I dalje bahato i besramno negiraju bilo kakvu krivnju za agresiju, slave zločin i zločince i ne odustaju od ratnohuškačke kampanje koristeći konstruirani mit o Jasenovcu kao glavno oruđe.

Krivotvorenje povijesti, preuveličavanje žrtava iz Drugog svjetskog rata (pogotovu srpskih) i zloćudni megalomanski mit o Jasenovcu, bili su i ostali temelj srpske propagande najgore vrste – kako u nedavnoj prošlosti, tako i danas.

Ne govore li i događaji iz 90-ih godina XX. stoljeća kako nam se povijest ponavlja i ne dokazuju li da smo mi Hrvati već više od stotinu godina izloženi jednoj brutalnoj agresiji barbara s istoka čiji je cilj zauvijek nas ukloniti s lica zemlje? Imamo li pravo odnositi se indiferentno prema vlastitoj sudbini i nasjedati na floskule o tomu kako je društveno “štetno” pamtiti i sjećati se?

Riječ je o jednoj pogubnoj i destruktivnoj ideologiji koja ne bira sredstva kako bi ostvarila svoje ciljeve i ona ostavlja na području jugoistočne Europe svoje krvave tragove već više od jednog stoljeća. Je li to dovoljan razlog da o ovoj pojavi povedemo računa i prema njoj se postavimo onako kako zaslužuje?

Pametni narodi pamte i iz svojih grešaka i zabluda izvlače pouke, a oni drugi ih ponavljaju.

Najmanje što možemo i moramo učiniti, jest otvoreno i bez kompleksa govoriti, pisati i istraživati – tragati za punom istinom i konačno je jednoga dana utvrditi i iznijeti na svjetlo dana: kako onu vezano za ukupne žrtve rata, tako i kad su u pitanju Jasenovac i sva druga mjesta stradanja.

 S lažima i mitovima se pomiriti ne smijemo – ne samo zbog važnosti utvrđivanja povijesne istine, nego prije svega zbog sadašnjosti…i budućnosti svoje djece.

nastavlja se –

Zlatko Pinter