By U starome gradu Kotoru imate novopečeni, tzv. srpski pravoslavni trg kojim dominiraju dvije pravoslavne crkve. Jedna velebna, „novogradnja“, iz 20. st., Sv. Nikola, i druga manja ali mnogo starija Sv. Luka. Crkva Sv. Luke sagrađena je u 12. st. kao katolička. Kotorani su u 17. st., malobrojnim pravoslavcima ustupili, isprva samo određene dane službu obavljati u toj lijepoj crkvici, a potom, svi dani i sati postadoše pravoslavnima. I na koncu, srpskima.
Sjetim se pokatkad: Pola ure kulture, davno ukinute emisije koja je i prije samih početaka Račan-Mesić jugoslavenizacije i detuđmanizacije društva, bila svijetla točka na HTV-u. Vjerovali ili ne, njoj se dogodilo nešto slično kao crkvici Sv. Luke u Kotoru. Tako mala i šesna, prvo je dala svaki drugi tjedan „obavljati službu“ jugosrpskoj ideološkoj orijentaciji, a potom se čitav tim prohrvatske orijentacije istisnuo iz nje. Odnosno, na ovaj ili onaj način eutanazirao glede života na HTV u. A ovih, isprva po ure ustupljenih jugosrpskoj „službi“ , naraslo je na 24 sata svakoga uboga dana cijelog trećeg HRT programa. Počevši s malim dijelom male crkvice narastoše na veliku crkvu i čitav trg. Jednostavnije rečeno: daš im jedan prst, uzmu cijelu ruku (i pokazuju tri prsta).
Osim tog „pravoslavnoga“ trga , Kotor ima i drugu sličnu „znamenitost“. Već na ulazu u stari grad, na zidinama, prvo što ugledate je uklesan „stari“ datum „oslobođenja“ grada 21. 11. 1944. Pa grb SFRJ, pa Titov citat: Tuđe nećemo, svoje nedamo. Točnije bi bilo: Hrvate nećemo, svoje namećemo. Ali i ovako je školski primjer terorističke vladavine. Novopridošlice, primitivci, komunisti, koji su vrlo nalik današnjim woke aktivistima, strgavši sa zidina stari grb grada Kotora poslali su poruku: Od sada povijest počinje! Ništa prije nije vrijedno postojanja! Takav stav dao im je legitimitet da mogu brisati što požele. U skladu s tim su se i ponašali. Uvijek i uz svesrdnu suradnju dovitljive Srpske pravoslavne crkve.
Ne treba ići daleko u povijest. Sprega naših partizana, komunista, tzv. antifašista, s popom Porfirijem, pokazuje tu suradnju i danas.
Karikaturalna simbioza neprijatelja Hrvatske u svakome ruhu, sa svim mogućim krabuljama, odlična je tema za dobar satirički roman, predstavu ili film. Pitanje je, ima li nakon godina „antifašističkoga“ terora u kulturi, ikog živoga da to potakne ostvari i vine, ako ne u sam vrh čega bilo, ono bar da bude dopadljivo, gledljivo, čitljivo… A ne kao meksičko turska sapunica koju smo imali prilike gledati u filmu General, ratnoj sapunici o životu jednog generala. A kako stvari stoje i koliko su nas drugovi umjetnički uškopili, može biti i gore od Generala. Bez imalo poštivanja dobroga ukusa publike i na koncu bez imalo poštivanja svrhe i cilja popularizacije i promidžbe istine kroz umjetničke vrijednosti.
Pišem ovo zato što strepim. Naime, lijevi mediji najavljuju novi desničarski film. U hrvatskome prijevodu: jugosrpski mediji najavljuju novi film koji nije jugosrpski. Film se zove: Taxi ljubav. Oni su ga pogledali, a ja ne, pa otud strepnja. Čitam zlonamjernike. Jutarnji, (hvala Bogu zaključan), veli: „Nije problem što je (film) katolička propaganda, problem je što je – loša!“. Pravi problem je što je Jutarnjem „katolička propaganda“ uvijek problem. Bila dobra ili loša. Pitam se: Zar je baš u filmu istaknuto katoličko, a ne opće kršćansko dobro? Kada čitate samo taj naslov, a predmnijevam u tekstu ima toga još, vraća vas u povijesni kontekst SFRJ ili današnjega srpskoga portala Kurir. Novinar, Jurica posrbica zvuči kao da piše za one prije komesare ili danas za četnike pravoslavce iz Kurira koji na sve katoličko i hrvatsko odmah zapalucaju zmijskom jezičinom.
Indeks se puku obraća vjerski. Njima je film Taxi ljubav: „Bože sačuvaj!“. E sad, je li to ona stara: gdje ima dima ima i vatre, a možda i gdje ima jugoslavenskoga dima, ima i srpske vatre, ne znam. Ali iskreno brinem. Indeks bijaše otključan te je zloduh izletio iz boce i raspršio sjeme sumnje. Pokušavam svim silama iščupati nešto dobro iz njihova osvrta. Makar tražila među redovima. Sve je njima naopačke. Osim nepodnošljive katoličke dobrote, i dobar branitelj je njima nepodnošljivi oksimoron i stereotip „desničarskih krkana“.
Od hrvatske samostalnosti najmanje je 10 njihovih umjetnički bezvrijednih uradaka naspram jednom našemu. Ispričavam se zbog ove podjele „njihovi“ i „naši“, „mi“ i „oni“, ali oni su počeli. Točnije Milanović. Jasno ju je detektirao, još kad je bio premijer. On, pa Kekin u pjesmi gdje su njegovi pobijedili ’45., a izgubili od naših ’95. Dakle ti „oni“, milanovićevci, možemovci i njihovi simpatizeri su doslovce uvaljivali, utabavali, uklesavali (kao kotorski predwokeri onaj novopečeni datum u tisućljetnu povijest grada), producirali lopate lažnih stereotipa. Od ludih i pijanih branitelja do svih drugih stavki s ciljem negacije mrske im države Hrvatske. I svaki puta kad se pojavi jedan naš film naspram njihovih 10 , idu lavine bjesomučne pljucačine kao da je omjer obrnut. Kao da smo mi njih satrali s pustim stereotipima o katoličko-braniteljskoj dobroti, a ne oni nas s pustim stereotipima o katoličko-braniteljskoj zlobi. Izbili su svaki tračak dobrote, pozitive, svjetlosti, u konačnosti i dobre umjetnosti iz kulturne zbilje Hrvatske. I dalje žive u jugoslavenskoj matrici koju svim sredstvima žele nametnuti većini.
Na sreću, Hrvatska ne počiva na njima, jugoslavenskim krkanima. Istina, uvelike nam otežavaju društveno kulturni život, pa stoga, čisto statistički, ovaj film Taxi ljubav, ako je i filmski loš, bar se bori protiv 10 loših neprijateljskih. Ako je i loš, klin se klinom izbija. Nedostaje ih još devet. Loših. Da bismo izravnali račune. OK, pretjerujem. Svim srcem želim da je Taxi ljubav odličan film jer Hrvatska je i u ovakvoj konstelaciji snaga znala iznjedriti dobar film, samo je tomu filmu onda nedostajao hrvatski institucionalni lobi koji će ga lansirati dalje u međunarodnu orbitu. Stoga, bilo bi puno lakše i bolje da nema hiper produkcije loših filmova, posebno onih jugoslavenskih kojih je znatno više i koji zatiru svaki tračak dobroga filma. Bilo bi puno lakše i bolje da svi budući uradci budu vrhunski. Da Hrvatsku, uz sve druge ljepote i vrijednosti, kojima se pozicionirala mimo neprijateljskoga aktivizma jugo krkana, konačno obilježi i na svjetskoj filmskoj karti.
Nataša Božinović
Hrvatski tjednik
