Korupcija raste, rejting raste – a građani plješću …..

Postoje zemlje u kojima korupcijski skandali ruše vlade. Postoje i one egzotične, jedva poznate državice, gdje građani još uvijek vjeruju da je politička čestitost vrlina, a ne folklor. I onda postoji Hrvatska — mjesto gdje se rejting stranke, posve logično, ponaša poput balona na helij: kad ga probušiš iglom korupcije, on se nekim čudom još više podigne. Fizika, dakako, nema nikakve veze s tim. Ovo je politika, a u hrvatskoj politici zakoni su malo fleksibilniji od gravitacije.

A što na to kaže Crodemoskop?

U siječnju 2025. godine HDZ je imao 26,9 posto podrške, SDP 23,6, a Možemo! 9,2 posto. U veljači HDZ lagano klizi na 26 posto — gotovo romantično posrnuće, kao da je biračima htio poručiti: “Evo vam malo nade.” Ali već u lipnju ponovno raste, do ugodnih 29,1 posto. SDP se drži oko 23,8, a Možemo! u skromnom, ali ustrajnom usponu. U srpnju HDZ se još malo protegne do 29,3 posto, da bi u listopadu sjeo na 26,2 posto — sasvim dovoljno da ostane jedini ozbiljan igrač u dvorani u kojoj se glasači već godinama vrte u istom kružnom toku.

I dok analitičari pokušavaju nacrtati grafove koji će “objasniti trend”, činjenica ostaje ista: strankama koje se redovito povezuje s aferama, nekim čudom, popularnost ne pada. Što nas dovodi do ključnog pitanja: je li korupcija u Hrvatskoj postala politički afrodizijak?

Možda zvuči pretjerano, ali brojke govore nešto sasvim drugo. Pogledamo li hladne statistike, postavlja se pitanje — je li to poruka alatničarima da se isplati uhvatiti se u koštac s državnim proračunom? Jer ako se, nakon što nekoga “uhvate”, stranci rejting još poraste, tko smo mi da se raspravljamo sa zakonima ove zemlje? Možda je to neka vrsta hrvatskog humora. Ili neka duboka sociološka ironija koju mi, obični smrtnici, ne razumijemo.

U razgovoru s jednim intelektualcem — a intelektualci su u Hrvatskoj rijetka i ugrožena vrsta, kao bjeloglavi supovi — dobio sam zanimljiv odgovor. Riječ je o bliskom suradniku jednog visokorangiranog HDZ-ovca. Kaže on meni: “Naravno da znamo tko mu sve stoji uz bok. Naravno da se ne slažemo s tim. Ali i dalje je on naš jedini izbor.”
Jedini izbor?
To valjda znači: može biti okružen svima koji ne bi prošli test integriteta ni na dječjoj radionici poštenja, ali tko će nam drugi?

To je možda najiskreniji opis hrvatske političke realnosti — ljudi znaju, ali biraju. Svjesno. I bez srama. Možda zato Crodemoskop i izgleda kako izgleda.

Ali postavimo si iskreno pitanje: ima li uopće smisla u Hrvatskoj govoriti o korupciji? Novinari troše svoja sredstva da dođu do dokaza, zovu izvore, kopaju po zemlji, ne spavaju, piju kave koje više nisu jeftine… A rezultati? Jedna glava ode, dvije dođu, usavrše sistem i prilagode ga zakonskim okvirima taman toliko da se ne mogu uhvatiti. Kao da gledate botanički vrt manipulacije — svaki put kad otkinete jednu gljivu, izrastu dvije nove. I još su otrovnije.

Možda je vrijeme da otvorimo sasvim novu znanstvenu disciplinu: Koruptologiju hrvatskog tipa. Ona bi proučavala kako se afere pretvaraju u benefite, kako nepopularne odluke povećavaju rejting, i kako birači reagiraju na optužnice — uglavnom tako da glasaju za optužene, da im slučajno ne padne moral.

A što je građanima u svemu tome važno?
Da Hrvatska izgleda lijepo. Da imamo nove ceste, kružne tokove, trgovačke centre i nadvožnjake koji vode od ničega prema ničemu. Da se može slikati za Instagram dok prolaziš kroz rotora sedmog reda, koji je koštao više od manjeg sela u Zagorju.
A industrija? Ona je valjda neka romantična priča iz prošlog stoljeća. Tada su se gradovi gradili za radnike, stanovi su se dijelili ljudima koji su stvarno radili, a ne zaduživali.

Danas radnik s minimalcem može jedino sanjati o stanu. Cijena jednosobnog stana od 120.000 eura zvuči kao da govorimo o luksuznoj jahti, dok je prosječna plaća 900 eura. Rata kredita 500 eura na 25 godina znači jednu jednostavnu stvar: ako si sretan, ostat će ti dovoljno za režije i tri sendviča mjesečno. Možda četiri ako nema inflacije.

S druge strane, političke stranke rastu. Bez obzira na sve.
Možda je to zato što narod u njima vidi stabilnost.
Možda zato što se ljudi boje promjena.
A možda zato što je korupcija postala nova nacionalna valuta — nešto čvršće i od eura.

Na kraju, postavlja se pitanje:
Tko je ovdje lud — političari, ili građani koji ih nagrađuju?
Odgovor možda leži u jednom starom hrvatskom pravilu:
Ako je netko “naš”, onda je sve dopušteno.
Ako je korumpiran — a čiji nije?
Ako ga optuže — to su “oni drugi” napali “našeg”.
Ako mu padne rejting — možda će rasti sljedeći mjesec.
I tako u krug. Kao u kružnom toku.
A mi se vrtimo, vrtimo i vjerujemo da mijenjamo smjer.

I zato je Crodemoskop samo ogledalo u kojem gledamo sebe, a ne njih.
A ogledalo, nažalost, uvijek pokazuje istinu — čak i kad se pravimo da je ne vidimo.

Autor: Dražen Jurmanović