Korupcija se u našem javnom prostoru prečesto svodi na puke pravne procese i novinske naslove. Međutim, ona je u svojoj srži prvenstveno sociološki fenomen – kolektivna bolest društva u kojoj prešućivanje automatski znači odobravanje. Kada šutimo, mi ne suosjećamo; mi sudjelujemo.
Velika većina ljudi još uvijek ne shvaća najjednostavniju ekonomsku i socijalnu istinu: koruptivnim djelatnostima ne krade se neki apstraktan, “državni” novac. Krade se izravno iz naših džepova. To je novac koji je trebao izgraditi moderne bolnice, sigurne vrtiće, funkcionalne škole i ceste. To je novac koji izravno financira stupove društva – zdravstvo, vojsku, obrazovanje i pravosuđe. Svaki zamračeni milijun jedna je nova rupa na našem kolektivnom štitu.
Zašto nam se to događa? Odgovor leži u potpunoj negativnoj selekciji na političkoj sceni. Razlog ulaska u politiku kod većine aktera odavno više nije rad za boljitak zajednice i države, već puko pozicioniranje radi osobnog bogaćenja. Svjedoci smo nezapamćene difamacije i estradizacije političke scene na kojoj danas prevladavaju neostvareni i neuspješni ljudi s diplomama suspektnih veleučilišta. Njihov jedini cilj je uživanje u privilegijama i parazitiranje na sustavu. Istovremeno, ostvareni, obrazovani i moralni pojedinci bježe od politike glavom bez obzira – jer tko normalan želi dobrovoljno obitavati u toj moralnoj kaljuži?
A zašto društvo šuti? Razlozi prešućivanja korupcije su dvojaki: kod jednih je to čisti strah, a kod drugih pasivno čekanje prilike da zauzmu mjesto onih koji trenutačno kradu. To je najopasniji sociološki nusprodukt sustava – korupcija više nije incident, ona je postala poželjan model uspjeha.
Upravo zato, kada neki politički kapitalac bude uhvaćen na djelu, obrana koju organiziraju političke elite nije samo sanacija trenutne političke štete. To je grčevito čuvanje uspostavljenog koruptivnog mehanizma. Ako padne jedan kotačić, sustav se boji da će se urušiti cijela mašinerija.
Najstrašnija poruka koju ovaj sustav šalje tiče se onih najhrabrijih. Bez obzira na kozmetičke zakone koji bi trebali štiti zviždače, u praksi se događa horor. Rijetki pojedinci koji ukažu na deformacije u društvu u pravilu postaju obilježeni kao “drukeri” i nepoželjni elementi. Umjesto da budu slavljeni kao heroji, sustav svjesno dopušta njihovo egzistencijalno i profesionalno uništavanje.
To uništavanje pojedinca nije slučajnost. To je javna poruka i opomena svima ostalima: Gledajte što se događa onima koji progovore. Zato šutite, sagnite glavu i plaćajte naš luksuz.
Dokle god kao društvo pristajemo na ove postavke igre, nismo žrtve korupcije. Mi smo njezini sponzori.
Anđelko Jeličić
Leave a Comment