U svakom zlu ima i nešto dobroga, pa se ova pučka mudrost u hrvatskim političkim prilikama može primijeniti na projekt premijera Andreja Plenkovića kojemu je za vrijeme predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije samit Europske unije i zemalja tzv. Zapadnog Balkana u Zagrebu trebao biti vrhunac njegove osobne političke agende. Korona virus je međutim potopio tu njegovu ideju koja je njega nakon predviđenog fizičkog samita u Zagrebu trebala lansirati kao briselskog odabranika za lidera tzv. Zapadnog Balkana. Taj projekt nakon raspada komunističke Jugoslavije još uvijek nije ishlapio iz glava eurounijskih birokrata. Umjesto političkog spektakla koji je trebao potvrditi njegovu ambiciju, Andrej Plenković je kao surogat organizirao virtualnu konferenciju Europske unije i tzv. Zapadnog Balkana čija usvojena deklaracija u novim političkim okolnostima samo potvrđuje da sama Europska unija kao i njezina konstrukcija tzv. Zapadnog Balkana gube na važnosti.
Prije svega u samoj Europskoj uniji i prije nego što ju je temeljito prodrmala pandemija korona virusa već više godina postoje ključni igrači, poput Francuske i Nizozemske koji se protive proširenju na zemlje nastale raspadom komunističke Jugoslavije. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker je najavio da se od proširenja odustaje zbog niza razloga prije svega financijske krize, geopolitičkih napetosti s Ukrajinom u čemu je kao eurounijski pregovarača bio uključen sam Andrej Plenković, te migrantskom krizom. Srbija i Crna Gora već godinama vode pregovore s Europskom unijom, dok su za to tek nedavno zeleno svjetlo dobile Sjeverna Makedonija i Albanija, a kad bi ti pregovori trebali početi još nema nikakvih naznaka. Osim toga u svijetu su se pojavili i drugi igrači kojima Balkanski poluotok zbog njihovih geopolitičkih interesa postaje zanimljiv. Tako Srbija igra na rusku kartu, ali u novije vrijeme i na kinesku. Posebno je ova potonja zanimljiva, jer nudi financijsku pomoć bez uvjetovanja koje postavlja Bruxelles. U Bosni i Hercegovini s dva entiteta jedan u kojemu su Hrvati potpuno marginalizirani održava bliske odnose sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, a drugi s Rusijom. Europska unija svojim uvjetovanjima iza kojih stoji pragmatični interes širenja tržišta polako gubi bitku kao jedina perspektiva za kandidate s ovog prostora, jer posebice nakon Brexita, a još više nakon totalnog promašaja u politici solidarnosti s pojavom korona virusa, nije više tako privlačna kao što je bila prije desetak godina. Ne samo zbog navedenog nego i zbog sve češćih napetosti između članica “stare” i “nove” Europe unutar nje same.
Tako se u Zagrebačkoj virtualnoj deklaraciji spominje privrženost Europske unije europskoj perspektivi zemalja tzv. Zapadno Balkana, ali nema ni riječi o proširenju. Andrej Plenković nastavlja puhati u svoj rog, pa tvrdi da je “ovo u biti jest samit o proširenju…, ali ima zemalja kojima ta riječ ne sjeda najbolje u ušima iz niza razloga”. Međutim priznaje da konkretan datum novog proširenja Europske unije “nije realno očekivati”. Nadovezujući se na ovu njegovu izjavu “nije realno očekivati” niti da će u novim političkim okolnostima po koncepciji Bruxellesa Andrej Plenković postati lider tzv. Zapadnog Balkana. Činjenica je da je Europska unija ozbiljno prodrmana izlaskom Ujedinjenog kraljevstva,a tek treba vidjeti kako će se razočarane članice nakon neučinkovitosti Europska komisije u doba korone virusa postaviti prema Bruxellesu kad pandemija prođe. Dovoljno je podsjetiti da ima dosta nezadovljnih, počevši s Italijom, Španjolskom i Portugalom i kako će se to njihovo nezadovoljstvo institucionalno iskazati. Perspektiva koju Zagrebačka deklaracija nakon virtualne konferenciji nudi zemljama tzv. Zapadnog Balkana je puno više udaljenija nego što je to bilo prije koju godinu.
Što se tiče Andreja Plenklovića treba podsjetiti da je njegovo zapadnobalkansko liderstvo bilo dio njegovog projekta koji je sadržan u izjavi s početka njegovog mandata da je njegova misija “promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”. On je dakle izgubio jedan važan adut u namjeri da po ukusu eurounijske birokracije “promijeni Hrvatsku”, ali to ne znači da je u tome odustao. On sustavno i tvrdoglavo nastavlja raditi na novoj neojugoslavenskoj koncepciji hrvatske države. Za to mu je bila potrebna uvjetno rečeno uvjerljiva pobjeda na unutarstranačkim izborima pri čemu je jedna četvrtina članstva koja je glasovala za njega potvrdila tezu da je HDZ postala “stranka opasnih namjera”. Andrej Plenković se tako nakon što mu je propala ideja da se ustoliči kao lider tzv. Zapadnog Balkana suočava s novim izazovom da “promijeni Hrvatsku” na idućim parlamentarnim izborima.
Za to mu je potrebna velika koalicija, a u tome mu ide na ruku što je na Pantovčaku dobio idejnog suradnika verbalno nepredvidivog, ali ideološki komunjarski zatucanog SDP-ovca Zorana Milanovića.Nakon dva incidenta u Jasenovcu i Okučanima i Andrej Plenković i Zoran Milanović poveli su rat protiv braniteljske populacije, ali u širem smislu i protiv većinske Hrvatske koja poštuje žrtvu što su branitelji dali za Hrvatsku. Tu žrtvu ne poštuju ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković, pa su svojim postupcima, prije svega Zoran Milanović dobili pohvale od predsjednika genocidne tvorevine kakva je tzv. Republika Srpska ili od srbijanskog ministra obrane kao ćlana vlade koja uporno nastoji demokratsku Hrvatsku izjednačiti s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ako je to dio projekta Andreja Plenkovića da “promijeni Hrvatsku”, onda predstojeći parlamentarni izbori, ako ne bude velike krađe, daju hrvatskom biračkom tijelu i pravoj oporbenoj političkoj opciji okupljenoj oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore jedinstvenu priliku da se oslobode gubernatora poslanog iz Europske unije Andreja Plenkovića s misijom da “promijeni Hrvatsku”.
Vjekoslav Krsnik
Leave a Comment