By Partizanski način ratovanja na Korčuli
Kako je partizanski način ratovanja, napad iz zasjede i brzi bijeg u šumu, neprijatelji bi se za nekoliko ubijenih neprijateljskih vojnika u pravilu, prethodno najavivši odmazdu, osvećivali nedužnom civilnom stanovništvu. Tako su recimo u Smokvici streljani višestruko više nedužnih civila, nakon što su partizani na mjestu Gradina iz zasjede ubili talijanskog karabinjera i vozača. Isto tako i u Čari, nakon što su partizani ubili nekoliko nenaoružanih talijanskih vojnika koji su se vraćali s kupanja iz Zavalatice na mjestu Zlampoju su sačekani i ubijeni, odmazda je uslijedila streljanjem više desetaka mještana Čare.
U Žrnovu su za nestalog njemačkog vojnika, kojeg su mlade “partizanke” vrbovale, spalili čitav zaseok Brdo. O čemu svjedoči i spomen ploča, podignuta od SUBNOR-a Žrnovo. Na njoj piše, da je 3. svibnja 1944. godine u hrabroj i odlučnoj borbi protiv fašizma i nacizma Brdo bilo spaljeno od njemačkog okupatora. Suvremenicima na ponos, pokoljenjima na sjećanje.
Iz ovog teksta nikom ništa nije jasno. Zašto je to toliko okrutni okupator učinio? Nisu napisali, da je nestao jedan njemački vojnik, kojeg su mlade koketne partizanske simpatizerke nagovorile da im se “ pridruži”. Je li to herojski čin, nešto čime se moramo ponositi na djedove i bake? Ne to sigurno nije. Nakon završetka rata za „taj herojski čin“ da bi izbjegle prezir mještana, sklonjene su i nagrađene stanovima u Zagrebu.
U Pupnatu stoji ploča na kojoj piše da su troje partizana upali u zasjedu talijanskih fašista i poginuli. Međutim, istina je sve ono što ne piše na tom spomeniku. Trojica su došli po janjca, za bančenje i bakanalije s djevojkama u logoru. A kako je takvih fešta znalo biti često, mještani su se pobunili, jer oni bi janjce rado sačuvali za sebe i gladne u obitelji. Naravno među ozlojeđenima netko im je to dojavio pa su talijanski fašisti “janjičarima” postavili zasjedu. U tim se logorima događalo svašta. Maru Mehić rođ. Matulović, koja je bila liječnica – babica, ubili su u Račišću da ne oda nemoralne radnje što su ih partizani radili po korčulanskim šumama. Partizani su je naime prisiljavali da izvrši abortus nekim ženama, koje su s istaknutim partizanima ostale u drugom stanju. Da bi spasili “čast” tih žena i “poštenje“ partizana – komunista pobačaj je bio jedino rješenje, a babica da to ne bi odala je ubijena.
Blatske djevojke i žene imale su manje sreće, nisu imali babicu. U knjizi se navodi: „bili bi te dočekali u docu kad greš vanka pa bi ti više puti bi mokar sotokotul (opa. pothaljina). Ako im ne daš slagat će ti Marinu (opa.Cetiniću) da si govorila protiv njih a on ti muža onda pošalje priko Biokova u Bosnu, a od tamo ih se ni puno vratilo“. Mnogi su partizani vodili svoje sestre, djevojke, žene sa sobom da bi ih sačuvali od seksualnih napasti partizanskih sudrugova.
U uvali Dominče, ispred samog ulaza u korčulansko brodogradilište, lijevo od ulaza, bila je tada lijepa, sada oronula kamena kuća. Nju su sagradili bračni par nijemaca Arnthal, koji su pobjegli pred početak Drugog svjetskog rata pred Hitlerom kako bi suprug izbjegao mobilizaciju. Međutim da bi korčulanski partizani pokazali kako se treba obračunati s klasnim neprijateljima, ubili su oboje a da nisu bili ni za što ni krivi ni dužni.
U blizini mjesta Lumbarda je jama Bultina. Najbolje će ilustrirati fotografije u prilogu kako antifašisti Korčule „poštuju tuđe spomenike“ što obilježavaju baš njihove žrtve mučki streljane, a neke i žive bačene u tu jamu. Križ i natpis, kao i kamena klupa, oltar za misu poginulim žrtvama išarali su crvenom bojom, slovima SFSN i zvijezdom petokrakom, te tekstom „živio hrvatski antifašizam“. Pisani izvori iznose podatke od oko 700 zarobljenih nijemaca ali i vojnika NDH, koje su dopremili na Korčulu radi likvidacije.
Naime, otok Korčula ima više jama, koje su partizani – komunisti koristili da bi u njih bacali ubijene. Navesti ću samo neke bizarne zločine koje su počinili najbliži članovi rodbine ili tazbine. Frana Stankovića ustrijelio je njegov nećak. Marina Šale Ćuka partizani su povjerili na likvidaciju njegovom zetu. Anta Tonča Biliša – Figulicu ubili su u Korčuli partizani komunisti jer su sumnjali da je ispravio letak partizana „HOTE U RAT „, na ne hote u rat, nego „HOMO U RAT“. Jasno ukazujući da pravi partizani ne tjeraju narod u rat nego da idu s njim zajedno. Iako su znali da je nevin, ubili su ga, a imao je trudnu ženu.
Frano Skokandić – Babić bio je proglašen špijunom, jer su mu u kući pronašli malo riže. Ubio ih je partizan koji je za njih tražio jamu u Uniškoj glavi, i nije je našao. Danima su žbunjem pokriveni zaudarali te ih je u Kočju polio benzinom i zapalio. Nakon pijanke u pripitom stanju nekoliko partizana odluči su ubiti poduzetnika iz Žrnova. Ante Batistić – Miš radio je sa svojim bratom, bili su građevinari, vinari i maslinari. Gradili su kuće u Žrnovu, Pupnatu, po otoku Korčuli i Pelješcu, i bili uzorni prema radnicima. Grupa partizana iz Žrnova ga je odlučila ubiti a on se u bijegu popeo se na krov. Hrvajući se jedan je pripiti partizan pao s krova te poginuo, a drugi ga je partizan zaklao na krovu. U toj akciji likvidacije sudjelovalo je nekoliko partizana, jedan od njih bio je na nesreću i brat bake, predsjednice GV grada Korčule. Predug bi bio ovaj tekst kada bi se obuhvatile sve nevine žrtve koje su partizani – komunisti počinili na otoku Korčuli.
One sežu i dalje. Nabrojit ću samo sudjelovanje u “oslobođenju“ Dubrovnika.
Da dobro ste pročitali vi novinarčići portala Južno.hr (iz Dubrovnika). Upravo su korčulanski partizani poubijali brojne Dubrovčane. Pojedinačno najveće stratište i grobište otočić Daksa, postala je simbol komunističkog terora nad hrvatskim stanovništvom. Napominjem da su partizani, kao i četnici ubijali po etničkom ključu isključivo Hrvate. Kako su partizani zamišljali „oslobođenje“ Dubrovnika 18. listopada 1944. godine, postalo je jasno već sutradan, kada su na Orsuli ubili najmanje jedanaest mladića. Ni jedan nije bio stariji od dvadeset dvije ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava, devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nikog se nije ni sumnjičilo za neki zločin, bilo je dovoljno da su Hrvati.
Na otočiću Daksi nekoliko dana kasnije, 25. i 26. listopada 1944. noću je smaknuto 35 uglednih intelektualaca i svećenika. Među ubijenim bio je poznati svećenik Petar Perica, (kojeg su Dubrovčani zvali padre Perica) autor je pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori.
Dubrovčani su znali tko je poubijao navedene nedužne ljude, i prema Korčulanima sve do Domovinskog rata nisu bili naklonjeni, s razlogom. Stoga je pošteni otočki narod koji nije okrvavio ruke u Dubrovniku često ispaštao, naročito u bolnici. Mnogi su otočani u lijesu zbog “nemara” vraćani kućama, kao porukom što misle o „oslobodiocima Korčulanima“. Tek u Domovinskom obrambenom ratu, kada je Korčula primila izbjeglice protjerane pred crnogorskom agresijom, pomoglo u naoružanju iz dvije korčulanske vojarne i kada smo opskrbljivali Odred naoružanih brodova gorivom, Dubrovčani su prihvatili nas, ali komunističko antifašističke zločine agresora nisu nikada ni oprostili ni zaboravili.
Osobito su hrabrim partizanima bili omiljeni za iživljavanje bespomoćni fratri, svećenici i časne sestre. Tako je na morskom žalu uz obalu poluotoka Pelješca more donijelo ubijenog fra Bernardina Sokola, koji je službovao na otočiću Badija gdje je bio samostan i partizanska bolnica. Bio je također žrtva korčulanskih partizana.
Autor anoniman, Uredio Marko Mujan
