Drski dubrovački? portal “Južno”
Korčulanski branitelji iz Domovinskog rata oštro su negodovali zbog obilježavanje 80 -te obljetnice oslobođenja Korčule, na način kako su to zamislili antifašisti Korčule, i koji za branitelje nije prihvatljiv. Namjera antifašista da se pozove KIC pop hor iz Podgorice, što bi u Korčuli izvodio partizanske pjesme iz NOR-a i Jugoslavije, za branitelje je neprimjeren a poziv Horu s tim repertoarom i Jugoslavenskom ikonografijom na bini drže žestokom provokacijom i uvredom, kako njih tako i Domovinskog obrambenog rata i Republike Hrvatske.
Raspisali su se drsko lijevi portali među kojima prednjači Južno.hr. Neukusna i bezobrazna je ovakva „rafalna paljba“, koju proizvode dva pijuna portala Južno.hr. Da su ovakvom žestinom, kakvom su se okomili na korčulanske branitelje, dvoje novinarčića (Mirko Slavka) napali one crnogorske zlotvore, ubojice, pljačkaše i agresore iz 1991. godine, ne bi ti zakoračili na granicu na Debelom brijegu, a kamo li je prešli. Niti bi popljačkali Konavle, Župu, Kupare, granatirali grad Dubrovnik, svetinju juga i Hrvatske, došli do Slanog, ili na domak Stonu.
Međutim ništa od toga. Takovi su se sakrivali u mišje rupe i čekali da netko drugi stane na put pomahnitaloj nemani što je dolazila iz Crne Gore. U tom barbarskom pohodu pokradena je čitava oprema aerodroma Čilipi i odnesena u Crnu Goru, poharane kuće na čitavom tom napadnutom prostoru, a nakanili se da na „Stradunu popiju kafu“, u čemu su ipak spriječeni.
Što li samo misle dubrovački branitelji, oni koji su branili tvrđavu Imperijal i ne dopustili agresorima da u krvavim pogibeljnim borbama osvoje grad. Bi li tim novinarčićima bilo draže da se na Imperijalu vijori Hrvatska ili Crnogorska zastava? Da je novinar(ka) bio(la) mlađi(a) možda bi cvijećem posipali bradate, neuredne i polupijane horde Crnogoraca s petokrakom na titovki, koje su sijale smrt i uništavale sve pred sobom. Danas ih oni gotovo i ne vide kao agresore, već samo što im ne tepaju „đe ste Đetići“. Bi li im zapjevali i „Prijatelji stari gdje ste“. Možda iz njihovih obitelji, oni i njihovi očevi i djedovi čeznu za nekim drugim znakovljem i obilježjima, jer za hrvatskim državnim grbom zasigurno ne pate. Domoljublje se uči od doma. Po načinu kako pišu o agresoru iz Crne gore, a kako napadaju na negodovanja korčulanskih branitelja i članove UHVDR iz Čare, (jer korčulanska se udruga Veterana bila ušutjela) i UHDDR iz Korčule, jasno je da njihovo novinarstvo nije ni profesionalno, ni objektivno a najmanje etično.
Novinar(ka) koja potpisuje tekst jasno je dala do znanja tko je i kome pripada. Stoga vrijedi citirati, iz čega se i vidi njena etika i moral: “Moć medija je velika, ali problem medija je onaj kojega svi poričemo, ali on je prisutan. Mediji rade za onoga tko da više. I to jedna istina velika istina nažalost. Možda je to na neki način i normalno. Prije dvadeset godina se govorilo da novinar nema svoje mišljenje i da ode na teren i prenese što je netko pričao. Ali mislim da u biti nije tako. I da svi mi imamo svoje mišljenje i da nam je uvijek netko malo draži od onoga drugoga. Tako je i kada je politika u pitanju, svi smo mi ili lijevo ili desno. Što je i normalno…..“ (Nikolina Metković)
E baš to nije normalno, jer plaćene osobe bez morala i etike, zapravo postaju „kraljice noći“. Bilo bi vrlo zanimljivo saznati tko plaća takove novinare koji uređuju navedeni portal. Korčulanski branitelji iz Domovinskog rada jasno i nedvosmisleno odbacuju da ih se u bilo kom pogledu proziva ni iz udruge antifašista ni iz bilo kojeg portala ili novina, za nešto što kao nisu smjeli napraviti. Jer, orkestrirana crvena linija uključila je lažiznance od markovine, jakovine, klasniće, goldsteine i ostale slične bratije, kao da su upravo oni bitni moralni autoriteti. Upravo baš suprotno. Korčulanski branitelji iz Domovinskog rata su se izborili za samostalnu i slobodnu demokratsku Hrvatsku, a ne za nekakvu tvorevinu koja ih je napala, označena petokrakama na kapama. Bilo da su bili JNA, Crnogorci, Srbi ili četnici, za branitelje je bilo i ostaje posve sve isto. Jer je njihova namjera bila ista. Ti zlotvori u sivomaslinastim odorama i s navedenim Jugoslavenskim znakovljem bili su okupatori, pljačkaši, silovatelji, ubojice, i pod tom je petokrakom granatiran Dubrovnik, Zagreb, Zadar, Šibenik, Vukovar, mnogi hrvatski gradovi i sela.
Opisujući logor u Morinju, kao „odmorište“ logoraša može samo bolesna osoba, koja bi trebala osjetiti malo tog odmora i torture, i začepiti svoja lažljiva usta. Čemu posebna proslava 80. obljetnice oslobođenja otoka Korčule? Zar svake godine i tako od uspostave samostalne RH u Korčuli se polaže vijenac u spomen na poginule iz Drugog svjetskog rata. Nikada nitko im u tome nije predstavljao nikakav problem. Čemu ove godine toliko „prekomjerno granatiranje“ grada Korčule, kao da je Korčula još u Jugoslaviji a ne u Hrvatskoj, i napad na branitelje i braniteljske udruge koje negoduju zbog poziva crnogorskom Horu, koji bi “uveličao” proslavu partizanskim pjesmama. Naravno po uzoru na ikonografiju koncerta u Splitu ne bi izostala petokraka i grb SFRJ, poslali su svojima na Korčulu za poklon prepravljenu Narodnu“Marjane, Marjane“, drugu zločincu Titu u čast. Hrvatska i Jugoslavija nikako i nigdje ne idu zajedno. Isticanje Jugoslavije je negiranje Hrvatske.
Tko ovdje glumi da je lud? Veličanjem bilo čega, pa i NOR-a, s ogromnim počinjenim zločinima za Jugoslavije, negira se Hrvatska. Drugovi to znaju, njima Republika Hrvatska ionako ništa ne znači. Jer da je tako, ponosili bi se, a trebala bi i novinarka, slavnom borbom hrabrih hrvatskih branitelja, koji su im donijeli slobodu, ili možda oni za Hrvatsku nisu ni navijali?
Zašto su Grad Korčula i udruga antifašista Korčule preuzeli i prisvojili pravo da se baš iz grada Korčule svake godine (iako je jedna od pet općina na otoku) preko snažnog razglasa govori napisane hvalospjeve u ime svih partizana s otoka Korčule?
Iz drugih mjesta dolaze priče o ne tako slavnoj prošlosti partizana otoka Korčule. O toj tragediji partizansko – komunističkih zločina izvršenih u ratu i poraću na Korčuli najbolje svjedoči knjiga Franka Burmasa „Žrtve komunizma na Korčuli“. Knjiga je nastala kao rezultat priča svjedoka tog vremena o mržnji, ubijanju, gaženju slobode, i nevjerojatnim zločinima što su ih počinili korčulanski partizani. Burmas na jedinstven način iznosi stravična i zastrašujuća svjedočanstva, u kojima opisuje gotovo nevjerojatne činjenice da netko može s tolikom mržnjom ubijati svoje susjede, sumještane pa i rodbinu u ime ideologije.
Bez pomoći otočkog stanovništva, koje im je pružalo svu logističku potporu, pokazalo se da ti, u stvari šumski razbojnici, ne bi mogli ni opstati. Neshvatljivo je kako je otočko stanovništvo surađivalo i pomagalo partizane, izlagao se riziku po život, zauzvrat prisiljeno podnositi teror i represije okupatora, ali istovremeno i od „svojih“ podvrgnuto ucjenama, čistkama i likvidacijama.
Autor anoniman, Uredio Marko Mujan
Leave a Comment