Malo tko ne zna što znači kolos. Kolos je riječ koja označava nešto divovsko, živo biće, građevinu, kip… Riječ potječe iz davnih vremena kad je označavala kipove neprirodne veličine koje su izrađivali stari Rimljani, a prije njih još stariji Grci. Najpoznatiji je bio kolos sa otoka Roda (Rodosa), kip boga Helija, iz približno 280. godine prije Krista ili prije nove/naše ere, kako god tko želi reći, kojega su gradili više od 12 godina, a bio je viši od 30 metara i ne zna se kako je točno izgledao i kako je točno bio postavljen na ulazu u luku. Neki kažu da je bio na jednoj strani ulaza, a drugi da je opkoračivao ulaz i između njegovih su nogu plovila uplovljavala u luku i iz nje isplovljavala. U novije doba najpoznatiji takav kolos je kip Slobode na ulazu u luku grada New Yorka. No osim kipova postojali su mnogi kolosalni objekti, kolosi među građevinama, na primjer, Kineski zid (Veliki zid), pa rimski Kolosej, Koloseum, Colosseum (izvorno se zvao Amfiteatar Flavijevaca), koji je dobio ime po kolosalnom kipu cara Nerona… A postojale su i osobe koje su odigrale kolosalne uloge u svjetskoj povijesti, znanosti i ostavile svoj trag u našoj civilizaciji, pa se i njih smatra kolosima u tom, prenesenom, smislu.
U novije doba kolosi koji se jako ističu su dr. Fauci i zastupnici strogih i trajnih mjera protiv Covida-19, no s druge strane je skupina ljudi iz struke koja je krema nad kremama epidemiologije i virologije koja u svojoj Great Barringtonskoj deklaraciji tvrdi da je taj kolos građen kao što se obično i grade kolosi-kipovi (Kolos sa Roda i Kip Slobode, da je jednako učinkovit kao što su neki od kolosa u prošlosti bili (Kineski zid), da je jednako izopačen i opasan kao što su neki drugi od njih bili (Colosseum u kome su se odigravale krvave gladijatorske igre). No ove druge službena javnost ne smatra kolosima iako su s intelektualne i znanstvene strane kolosi, jer se ne uklapaju u program koji vodeća, glavna struja pokušava provesti.
Imamo i mi svoga kolosa. Eto, naša državotvorna stranka na čelu sa svojim predsjednikom. Stranački kolege uvijek se u politici nazivaju drugovima, pa ćemo i mi taj naziv upotrijebiti: drugom Plenkovićem. Konačno, sam gospodin drug Potemkin, oprostite, lapsus memoriae, Plenković, nazvao je uspjeh svoje stranke na ovim izborima kolosalnim, što i jest. Naime, ta stranka je godinama građena upravo kao kipovi kolosi: postavili su im temelje, pa na te temelje noge koje su izradili drugdje (kolos iz Roda bio je, navodno, od bronce iako ima i drukčijih mišljenja), na njih su se stavljali ostali dijelovi: donji dio trupa, gornji dio trupa, ruke, glava… Sve je to moralo biti čvrsto, ali i lagano i zato je iznutra bilo šuplje. I glava također. Kod Kipa Slobode je slična stvar: sve prazno, a glava je puna samo kad u nju uđu turisti ili tkogod radi održavanja… Slična je stvar bila i s našom, negda domoljubnom i suverenističkom strankom, HDZ-om. U početku je imala nešto u glavi: dapače imala je čovjeka čelične volje i želje za ostvarenjem naše vjekovne želje za samostalnošću i još nekoliko vjernih sljedbenika te ideje. Naravno, i gomilu ljudi u članstvu koji su imali taj cilj. No pokazalo se da je sve to prazan i šupalj kip bez srži i kad je iz glave iščeznuo nositelj cijele te ideje, dobro raspoređeni i brojni sumnjivi dijelovi konstrukcije dobro su pazili da ljuska i dalje ostane, da se dobro drži i održava, ali iz sredine, srži, kao i iz glave su maknuli svaki trag onoga što je taj kolos predstavljao. Kolosa je razorio potres, kao i onoga iz Roda. Kao i kod onoga, izvornog kolosa, ostale su stajati samo cijevi nogu koje pomalo prodaju kao sirovinu jednako kao što su to i stari Grci s otoka Roda učinili sa svojim kolosom.
Zato predsjednik stranke i kaže da je na izborima uspjeh bio kolosalan. Ono, u stilu žene uhvaćene s ljubavnikom u postelji: „Dragi, pa vjeruješ li ti meni ili svojim očima?“
Potučeni su kao balavci gotovo svugdje, ili su pak ostvarili jadnu većinu. A odigrava se već godinama s njima ono što se odigralo i s Kineskim zidom: gradili su ga nevjerojatno dugo, napravili čudo od utvrde (kao i Francuzi liniju Maginot), a na kraju nije poslužio ničemu. Neprijatelj je osvojio Kinu (kao i Francusku u kasnijoj povijesti). Tako je i HDZ, koji je bio u početku najveća brana neprijatelju postao relikvija koja ne služi ničemu. Propustila je one koji nam izgledaju kao neprijatelji i čija djela se čine štetnima za nas u svoje redove, iza svojih leđa, iza leđa sviju nas i koalira s takvima. Znate li gdje je HDZ odnio apsolutnu pobjedu, uistinu kolosalnu? Tamo gdje su glasovali oni koji su autobusima dolazili iz Srbije. Oni koji na lokalnim izborima ne bi smjeli sudjelovati jer imaju prebivalište u drugoj državi, a na lokalnim izborima moraju odlučivati oni koji žive u tim lokalnim zajednicama. Svjesno se dopustilo da se to pravilo prekrši. Dapače, i epidemiološke mjere su se ukinule kako bi se omogućila ta nepravilnost i svinjarija. I tako su pobijedili u okolici Vukovara u mjestima gdje je djelovanje velikosrpskih, četničkih pobunjenika bilo najjače i gdje i dan danas većina stanovništva slijedi ideje osnivača stranke koja je najdraži koalicijski partner HDZ-a još i od vremena prije Plenkovića, samo je to sad dosegnulo vrhunac. A Predsjednik te stranke govori o kolosalnom uspjehu…
Potučeni do gotovo do nogu, na korak od nestanka kao i njihovo drugo krilo SDP, omogućili su uspon snagama novoga svjetskoga poretka koji će nas pomalo zgrnuti u Colosseum kao stari Rimljani kršćane i druge, kad smo već kod kolosa i kolosalnih građevina. Razbili su nacionalno svjesno biračko tijelo koje se od toga teško i mučno oporavlja. To je omogućilo konačno zabijanje klina Hrvatskoj i hrvatskom narodu i Zagreb su već zauzeli ljudi koji nas vraćaju u prošlost. Puno dalju prošlost i od 1918., 1941. ili 1945. Još u doba krvave sovjetske revolucije koja je razorila rusku naciju. Znamo što znači stisnuta šaka iznad glave. Gledali smo je kroz povijest u raznim dijelovima svijeta, među raznim rasama i nacijama i svugdje su plodovi bili jednaki: rijeke krvi, otimačina, nasilje, progoni, logori, s gospodarske snage neodrživi ustavi…
Toliko o kolosima i kolosalnom uspjehu.
Stidite se, političari!
Probudi se narode, ne dopusti da sljedeći izbori tako prođu, nego već sad razmišljaj kome dati glas tada. A političari: predizborna kampanja traje stalno, nema prestanka. Naučite nešto od Bandića kojega ni sad ne smatram pozitivnim niti malim zlom, ali jedna se stvar od njega može naučiti: da se kampanja vodi od završetka izbora do novih izbora, da se ide među ljude i razgovara o njihovim problemima, a ponešto od toga se i riješi, da se ne spava do pred same izbore. A na lokalnim izborima teme su lokalne: komunalni problemi, svakodnevni životni problemi, a ne ideologija i svjetonazor, ali je to odskočna daska za osvajanje vlasti na državnoj razini gdje se rješavaju i ti problemi. Uspjeh ekstremne ljevice (tako ih naziva i glasilo talijanske komunističke stranke) je posljedica nerada i nesloge desnice, ali i toga što su njezini predstavnici gledali izbjeći rasprave o ideologiji i svjetonazoru koja bi ih potopila, a uhvatili su se problema lokalnih zajednica što je privuklo glasače (ono malo njih koji su slijepo izašli na izbore dajući im glas) i obećavali njihovo rješenje, a zanat su ispekli aktivističkim djelovanjem u čemu je desnica slaba. I sve je to (i) desnica financirala. Svi mi smo financirali tu njihovu jedva prikrivenu političku borbu predstavljenu kao brigu za okoliš, običnog čovjeka, komunalne probleme, korupciju… Plaćali su im se „projekti“ koji su bili čista sprdnja sa zdravim razumom. Bio sam na nekoliko tih njihovih „edukacija“. To samo idiot može financirati jer su to takva mlaćenja prazne slame da ti se kosa digne na glavi. A to mi financiramo pomažući im tako da potkapaju sustav i pomalo osvoje vlast. A nakon toga povratka više nema. Imali smo to. Želite li reprizu? Želite li i dalje ostati kolosalci (u smislu kolosalnih bedaka)?
Očito želite. Neka nam je onda svima sretno i veselo.
Pozdrav svima.
Lux in Tenebris
Leave a Comment