Ove godine navršilo se 30 godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i 30 godina neovisnosti. Na pitanje kako je stvorena Republika Hrvatska odgovor je Domovinski rat, a zasluge pripadaju braniteljima, predsjedniku Franji Tuđmanu i dijaspori koja je cijelo vrijeme pomagala financijski, materijalno i na druge načine ne samo Hrvatsku nego i i Bosnu i Hercegovinu. Dakle, Domovinski je rat, treba to istaknuti, temelj suvremene Hrvatske. Ne daj Bože da nismo porazili srpskog agresora, koji je bio izvršio agresiju po istom scenariju kao i Rusija na Ukrajinu, prošli bismo znatno gore nego 1945.
Zašto treba istaknuti da je temelj suvremene Hrvatske Domovinski rat? Premda je prošlo 30 godina od stjecanja neovisnosti, i Hrvatska je međunarodno priznata, članica UN-a, EU-a i NATO-a, i dalje se jedna manjina u Hrvatskoj, čija se brojnost procjenjuje na oko 20 posto, iliti peta kolona, ne miri s postojanjem neovisne Hrvatske ili osporava način kako je stvorena.
U tu manjinu spadaju profesionalni ’antifašisti’, baštinici tzv. NOB-a, koji nam podmeću perfidnu ali prozirnu floskulu, da su partizani ’oslobodili’ Hrvatsku, a branitelji ju u Domovinskom ratu samo obranili. Ovo izreče i predsjednik splitske udruge Veterani Domovinskog rata [sic], na Trgu žrtava fašizma gdje su se ’antifašisti’ okupili, 22. lipnja, da proslave izmišljeni ’dan antifašističke borbe’. Po ovoj floskuli ispada da su partizani izborili neovisnu Hrvatsku, a branitelji samo došli na gotovo kao da su cijelo vrijeme Domovinskog rata proveli na izletu. Drugu floskulu koju nam ’antifašisti’ obavezno podastiru je da smo, zahvaljujući partizanskoj borbi, završili na ’pobjedničkoj strani’.
Osim što je partizanska borba, pod vodstvom Komunističke partije kojom je dirigirano iz Moskve, bila za osvajanje vlasti, bila je to i borba za Jugoslaviju, koristeći boljševičke parole o besklasnom društvu, svijetloj budućnosti, nacionalnoj i socijalnoj jednakosti, borbi protiv buržoazije, parole na koje su mnogi nasjeli. Neki ubrzo, a neki nešto kasnije spoznali su te zablude i nastojali ih se osloboditi, kao što su Franjo Tuđman, Janko Bobetko, Šime Đodan… Ti ’antifašisti’, i kako ih je nedavno Tomislav Karamarko nazvao ’habulinoidi’, a mogli bi još dodati i ’pusićoidi’, ne žele priznati da se partizani nisu borili za Hrvatsku nego za Jugoslaviju. Kao podsjetnik, izjava Milovana Đilasa: ’Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti’, što se i ostvarilo poslije Bleiburga.
A o zločinima partizana, nazvavši ih nacionalnim izdajicama, i broju ubijenih Hrvata iznio je sažeto nedavno u Hrvatskom saboru, zastupnik Domovinskog pokreta, general HOS-a, Ante Prkačin:
Koji je to jad i koji je to čemer hrvatske države, mi slavimo ili samo obilježavamo ili toleriramo da netko slavi rođendan onih koji su kroz hrvatsku povijest, puno jada i problema, najveće zlo nanijeli hrvatskom narodu. Tvrdim vam jer povijest znam, da je u 180 godina boravka Turaka u Slavoniji i 400 godina u BiH, da su Turci manje ljudi ubili u ta stoljeća nego Brozovi partizani u 15 dana petog mjeseca ’45.
Ovom izjavom Prkačin je rekao sve i, što je još važnije, u Hrvatskom saboru gdje se o tome i treba raspraviti. Naravno, reakcije s ’antifašističke’ strane nisu izostale. U nedostatku argumenata i straha od sučeljavanja pribjeglo se na sigurniji teren, na Tweeter:
Saborski zastupnik Domovinskog pokreta danas je na najgori mogući način izvrijeđao SDP-ovu gradonačelnicu Siska, referirajući se na njen izgled. Potkapacitirani ustaša Ante Prkačin može kmečati koliko god želi, ali jedna je Hrvatska – demokratska i antifašistička!
Uzgred, zastupnik Prkačin je pogriješio što je upotrijebio ad hominem argument, zaboravivši da je to dopušteno samo ’antifašistima’. Iz ovog odgovora doznajemo da je potkapacitiran i, puno važnije, ustaša. Ako je on ustaša, onda su svi branitelji koji su se u Domovinskom ratu s Antom Prkačinom borili za neovisnu Hrvatsku također ustaše. Dakle, kako zaključuju, nema razlike između ustaša1941-45. i branitelja 1991-95. – i jedni i drugi su se borili protiv petokrake i kokarde, uz jednu razliku da je ZA DOM SPREMNI u NDH bio službeni pozdrav, a u Domovinskom ratu motivirajući.
A druga floskula da smo završili na ’pobjedničkoj strani’ najbolje pokazuje odnos te ’strane’ kada je Hrvatska, u jeku srpske agresije 90-ih, tražila međunarodno priznanje, da joj to nije značilo ništa. Naprotiv, tada francuski predsjednik Franҫois Mitterand, inače srbofil, usprotivio se priznanju jer je, kako je posebno naglasio, Hrvatska bila na strani Njemačke u II. svjetskom ratu, prešućujući da je i Francuska isto tako bila (Vichy tvorevina s Pétainom). Po toj iskrivljenoj logici Njemačka može biti neovisna, a Hrvatska, kao njezin saveznik, ne. To je Mitterand koji je, 90-ih, spriječio NATO da bombardira srpske položaje kojima su Srbi držali Sarajevo pod opsadom.
I koliko znamo tzv. antifašisti u to vrijeme nisu se usprotivili Mitterandu. Štoviše, cijelo vrijeme Domovinskog rata bili su u mišjoj rupi da bi se pojavili kao iz šume, 2000-ih, i pokrenuli jednu od svojih ofenziva, u skladu sa šumsko-razbojničkim metodama, i nasilno prisvojiti Domovinski rat. Također, ’antifašisti’ vole naglasiti i to da su bili na ’pravoj strani povijesti’. Ima, međutim, jedan period o kojemu se još nisu izjasnili, a taj period je od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941., trajanje pakta između Hitlera i Staljina.
U kvotu od 20 posto koji se ne mire s postojanjem neovisne Hrvatske su poznati poslenici, a jedan od njih je i Rajko Grlić, filmski režiser, koji to nemirenje i ne krije, osporavajući stvaranje Hrvatske u ovom pamfletu citirajući Josipa Manolića:
https://www.vedra.hr/teme/prenosimo/malo-ce-ljudi-imati-zeludac-ozbiljno-proci-kroz-goldsteinovu-enciklopediju-mrznje-u-hrvatskoj-moja-jedina-nada-su-ucitelji/62x
Hrvatska je bezgrešno začeta u svetom trojstvu UDBE, proustaške emigracije i Katoličke crkve, dodajući na to: Kad se tom bermudskom trokutu pridoda da joj je početak označio rat koji je velikim dijelom bio pokriće za pretvorbu društvenog u privatno, t. j. veliku pljačku, da joj je prvi predsjednik bio frustrirani JNA general ograničene mašte, velike taštine i ne pretjerane inteligencije, da je crkva od samog početka postala dominantna društvena sila koja Ustav olako prilagođuje svojim svjetonazorima, onda nije teško zaključiti da je ovo u čemu živimo još čisto dobro prema tome uz čiju smo pomoć, od koga i kako nastali.
Rajko Grlić, dakle, vjeruje Manoliću kako je začeta Hrvatska ne priznajući hrvatske branitelje, Franju Tuđmana i dijasporu. Ide on još dalje imputirajući da je obrambeni Domovinski rat bio pokriće za pretvorbu društvenog u privatno, a time i pljačku. A crkva je postala dominantna društvena sila koja Ustav prilagođuje svojim svjetonazorima, valjda zbog toga jer je stala uz svoj narod. Ne znamo je li mu poznata huškačka uloga Srpske pravoslavne crkve u agresiji na Hrvatsku. U ovoj tiradi najgore je prošao predsjednik Tuđman koji je bio frustrirani JNA general ograničene mašte, velike taštine i ne pretjerane inteligencije, čime nam Grlić stavlja do znanja da je intelektualno superiorniji Franji Tuđmanu. I kako onda objasniti da je Tuđman, unatoč Grlićevoj ocjeni, uspio u ostvarenju svog cilja – neovisna i samostalna Hrvatska. Šteta da nas Grlić, kao ’veliki intelekt’, nije upozorio na vrijeme o Tuđmanovoj inteligenciji i doprinio da opet završimo na ’pobjedničkoj’ i ‘pravoj strani povijesti’.
Nije ovo prvi put da Grlić izražava ono što misli o Hrvatskoj. Pokazao je to filmom ’Ustav Republike Hrvatske’, koji je ’ljubavna priča o mržnji’, snimljen 2016. Scenarij za film pisao je u suradnji s istomišljenikom, novinarom kojeg je jedan hrabri Splićanin prije nekoliko godina, zalio kantom fekalija. U jednom intervjuu, 2018., na pitanje radi li se o ironijskom odmaku od stvarnosti u odnosu na temeljni državni zakon [Ustav], odgovorio je:
Mislim da se u slučaju našeg filma ne radi o klasičnom ironijskom odmaku stvarnosti od
zakonskog papira. To da mi, kao zajednica, na papiru imamo vrlo tolerantnu državu a da u našoj stvarnosti to i nije baš tako, znaju manje više svi. Za to im i ne treba film. Ne radi se
dakle o ironiji, već o krajnje konkretnoj i vrlo ozbiljnoj priči o nečemu što svakodnevno
živimo i u kojoj ima puno nesretnih ljudi. Tragamo za razlozima te nesreće i mogućnosti da se ona okrene, pretvori u nešto pametnije, ljepše i za međuživot ugodnije.
Tako Rajko Grlić vidi i doživljava Hrvatsku šaljući sliku o njoj u svijet. Hrvatska je dakle zemlja u kojoj živi puno nesretnih ljudi, a on je u potrazi za razlozima te nesreće. Postavlja se pitanje zašto poslenik Grlić može živjeti u takvoj zemlji i da nije otišao u neku drugu gdje nema nesretnih ljudi. Možda je svjesno izabrao samomučeništvo s namjerom da nas promijeni i opameti.
Nakon nagrada za druge filmove pa i za ’Ustav Republike Hrvatske’, poslenik Grlić dobio je 2017., i nagradu za životno djelo ’Vladimir Nazor’, najvišu nagradu koju Hrvatska dodjeljuje za postignuća u kulturi i umjetnosti. Usprkos tome da se ne miri s postojanjem neovisne Hrvatske i osporava način kako je stvorena, u kojoj ima puno nesretnih ljudi i ispunjena mržnjom, Grlić ipak prima najvišu državnu nagradu. Trebamo se zapitati je li to licemjerje ili nešto drugo. Ne bi li bilo daleko poštenije odbiti nagradu kao znak nepriznavanja takve države.
Kao još jedan ’dokaz’ da u Hrvatskoj prevladava mržnja, Rajko Grlić navodi knjigu Ive Goldsteina ’Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas’. Ovo je još jedan kojemu Rajko Grlić vjeruje. O knjizi, kao pesudoznanstvenom radu, već su se ukratko izjasnili neki poznavatelji Goldsteinovih krivotvorina i izmišljotina. Međutim, najcjelovitiji prikaz dala je profesorica Mirjana Kasapović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Sve pohvale profesorici da se izložila torturi čitajući 600 stranica te objavila recenziju spasivši nas od čitanja njegovih krivotvorina. Jedna od tih je da je ‘istoričar’ Goldstein pripisao antisemitizam od srednjega vijeka današnjoj Hrvatskoj ne znajući da je bila u sastavu drugih državnih entiteta. Pročitavši recenziju jedan novinar kratko ju je komentirao: ’Vrhunski precizan i opravdano oštar prikaz Mirjane Kasapović knjige ’Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas’ Ive Goldsteina. Jasno je da je knjiga brljotina, a sampolitizirani Goldstein Sin – sam pao, sam se ubio.’
I unatoč tome naš poslenik Rajko Grlić, ‘veliki intelektualac’, nepogovorno vjeruje Ivi Goldsteinu, ističući da je za mržnju i antisemitizam u Hrvatskoj odgovorna isključivo Katolička crkva. Nepobitno je da su Židovi nosili stigmu, gotovo 2.000 godina, za Isusovu smrt i zbog toga bili progonjeni, diskriminirani i ubijani. Ta je stigma ukinuta na Drugome vatikanskom koncilu deklaracijom Nostra Aetate (koju je 28. listopada 1965. objavio papa Pavao VI.), čime su Židovi konačno oslobođeni kolektivne odgovornosti za smrt Isusa Krista. Unatoč tomu antisemitizam nije nestao, naprotiv, u Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u u zadnjih nekoliko godina je u porastu. O napadima na sinagoge i Židove u tim zemljama već se naveliko izvještavalo. Izgleda da Goldstein i Grlić nisu čuli za te slučajeve ili da je to mačji kašalj u usporedbi s antisemitizmom i mržnjom u Hrvatskoj. Budući da se Grlić već ’dokazao’ u (raz)otkrivanju mržnje u Hrvatskoj, filmom na tu temu, ovo mu je još jedna prilika da nastavi koristeći ’scenarij’ od 600 stranica, autora Ive Goldsteina. Mogao bi snimiti seriju od 10-ak epizoda koju će HRT vrlo rado emitirati, a snimanje serije omogućit će već poznati protagonisti.
Naravno, Grlića muči i pozdrav ZA DOM SPREMNI prozivajući premijera Plenkovića da odbija sastanak s Ognjenom Krausom koji traži da se pozdrav zabrani, ali ne znamo koji: je li onaj iz NDH ili iz Domovinskog rata. Ne samo Kraus i Grlić nego i njihovi istomišljenici drže da je ZDS najveći problem u Hrvatskoj pa bi njegovom zabranom sve bilo riješeno, potekli bi med i mlijeko.
Na kraju, Grlićeva jedina nada je da će učitelji, učiteljice vjeronauka u jaslicama, vrtićima i školama, nakon što pažljivo pročitaju Goldsteinovu knjigu, enciklopediju mržnje, koristiti u nastavi i time formirati tolerantnije građane. Ovu ideju treba podržati s tim da djeca, učenici istodobno uče da je Domovinski rat temelj suvremene Hrvatske.
Ante Periša
Leave a Comment