O Miloradu Pupovcu dosad je objavljeno više nego o „svim“ hrvatskim političarima. Malo dobroga, a puno lošega. Taj čovjek vjerojatno ima više kaznenih prijava nego svi zastupnici i političari unazad deset i više godina. On je jedini političar koji za ništa nije odgovarao, osim nedavno što je osobnim automobilom u jednom mjestu vozio prebrzo…
Nu, znate li ipak koja je “tajna” uspjeha ovog srpskog politikanta na hrvatskoj političkoj sceni, odnosno zbog čega on, kao i njegova politička stranka (strančica), uglavnom sastavljena od onih „tamo daleko“, ima takvu potporu, i može raditi što god hoće? Naime, nekako bi logično bilo da Pupovac i Stanimirović uživaju autoritet i primaju znatnu financijsku pomoć od Republike Srpske i Republike Srbije, pa čak i od Republike Crne Gore, koje su bile agresori na Republiku Hrvatsku, a za čije se račune i danas bore ova “braća po oružju”. Ali, za njih malo tko u Srbiji i Republici Srpskoj želi čuti, jer ih smatraju da su „izdajice“ svoga naroda. I onda nakon te priče ova dva uistinu jadna “pomozbog junaka” jednostavno su se okrenula Hrvatskoj, a kako se Hrvatska treba prema svijetu predstaviti i kao država koja skrbi o Srbima, homoseksualcima, Romima i drugima, hrvatska Vlada, lijeva i desna, morala je pronaći nekakve predstavnike, u ovom slučaju Srba (kao da su oni jedina nacionalna manjina u Hrvatskoj), pa preko Pupovca (kojem se inače „j..e“ za Srbe) isticati da je kod nas nakon velikosrpske agresije i pobijenih, ranjenih i masakriranih Hrvata “sve u redu” sa nacionalnim manjinama, a poglavito srpskom, a to u svako doba dana, može potvrditi i sam Pupovac, kojem su za uzvrat za sve te njegove “cirkuske vratolomije”, klevete i laži, uvijek otvorena vrata blagajne hrvatskih poreznika i stradalnika u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. A on, pametan kakav već jeste, uz pomoć Stanimirovića i još ponekog domaćeg Srbina, itekako zna iskoristiti sve što mu nude. Naime, često možemo čuti da u Hrvatskoj ima više od tisuću Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, ali da većina zna tek za nekoliko koje su uistinu aktivne. Nu, takva se pitanja ne postavljaju za srpske udruge, pa bi stoga i mi željeli postaviti ovima i onima slijedeće pitanje: znate li vi gospodo i drugovi još nekog Srbina u Hrvatskoj, koji je na čelu neke političke stranke, a da se ne zove Pupovac, Stanimirović ili Džakula? Svih ovih godina srpska manjina u Hrvatskoj svedena je na tri prsta, odnosno tri čovjeka! Ta “tri prsta” iznimno dobro znaju tko je u ovom ratu bio agresor, a tko žrtva. Ako znaju, a znaju, onda bi njihova prva zadaća trebala biti da, (i uz pomoć srpskih ministra i državnih tajnika u hrvatskoj Vladi), iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore izvuku što više financijskih sredstava (ratne i ine odštete), ne za sebe, kao što to sada rade, već za svoje sunarodnjake koji su odabrali Hrvatsku za svoju domovinu, ali uzgred i za napaćene Hrvate. Mogli bi uz to otkriti i gdje su preostale masovne grobnice iz Domovinskoga rata, jer ako to ne zna jedan Stanimirović, tko zna? Osim toga, možete li uopće zamisliti da su Amerikanci nakon II. svjetskog rata dopustili da Japanci u SAD imaju svoja udruženja i da ih oni financiraju, a da oni i dalje “ratuju” protiv njih?
Ne, toga nema i ne postoji.
Javna je tajna da Pupovca u Hrvatskoj podržava manja skupina Srba, (više ga od njegovih, da ne povjeruješ, “podržavaju” Hrvati!), baš kao što Veljka Kajtazija podržava nekoliko romskih naselja.
No, sad dolazimo do druge “tajne” Pupovčeva opstanka, odnosno manipulacije. Obzirom da ga iznimno dobro financira hrvatska država i ima novaca koliko treba, baš koliko treba (!), za razliku od ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, a o hrvatskim braniteljima da i ne govorimo, Pupovac organizira i to svako malo obilježavanje neke obljetnice na neki ustaški ili fašistički logor iz II. svjetskog rata, ali kako se stječe dojam samo i isključivo iz razloga svoje osobne promocije, a potom i zbog toga da po stotinu puta “dokaže” da je Hrvatska bila “fašistička“, odnosno „ustaška država”. U tome, na žalost, ima i podršku pojedinih režimskih medija i portala, uključujući ponekad i Hrvatsku televiziju, pa se stječe dojam da je Pupovac novi srpski Nelson Mandela!
Cirkus, naravno.
Hrvati, a poglavito sudionici hrvatskog Domovinskoga rata uvijek su se borili i bore protiv svakog fašizma, što neprestano ističu na svojim skupovima, ali to do raznih pupovaca očito ne dolazi.
Međutim, ako su žrtve žrtve, a zločini zločini, onda bi ovaj Srbin, koji obično govori polako i tiho, ostavljajući dojam za neupućene da je iznimni intelektualac, morao bi se i trebao barem iz “pristojnosti” pojaviti i na obilježavanju sjećanja i na ostale logore, (ograničit ćemo se samo na one iz hrvatskog Domovinskoga rata), koje su osmislili Srbi, kao agresori i u kojima su ubijeni, masakrirani, silovani i mnogi Hrvati i Hrvatice, žene, djeca i starci, kao što se povremeno na tim skupovima pojavljuju i najviši hrvatski državnici koji “zbog naroda” malo idu tamo, malo ovamo. A ipak – idu. Pupovac bi, kad se radi o srpskim logorima, sa sobom trebao povesti i druga dva “prsta” Stanimirovića i Džakulu. A o kojima se to srpskim koncentracijskim logorima radi, a u kojima “tri prsta”: Stanimirović, Džakula i Pupovac nikada nisu viđeni? Nabrojit ćemo tek samo neke: Begejci, Stajićevo, VIZ Beograd, Bubanj Potok, Novi Sad, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Sombor, Vukovar, Velepromet, Petrovci, Ovčara, Šid, Sremska Mitrovica, Negoslavci, Bučje, Okučani, Stara Gradiška, Duboki potok, Banja Luka, Niš, Glina, Knin, Manjača, Batković, Zenica, Aleksinac, Bileća, Morinj…
U tim srpskim koncentracijskim logorima, (što dobro znaju razni pupovci), hrvatski zatočenici su bili vezani plastikom i žicom, premlaćivani palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u tzv. špaliru policajaca, vojnika i civila. Zatočenici su, prema iskazima još živih svjedoka, bili izloženi teškim torturama, psihičkim i fizičkim. Izvršena su mnoga silovanja. Najmlađa silovana djevojčica, „dragi“ Pupovče, imala je samo pet godina, a najstarija osamdeset! U tim logorima, najmlađa ubijena osoba imala je šest mjeseci, a najstarija 104. Srbi su, Pupovče, ubijali nevine Hrvate i Hrvatice, mučki: noževima, sjekirama, palicama i vatrenim oružjem svih vrsta.
Ne, o tome nema kazališne predstave, ni igranog filma.
A zbog čega razni pupovci nikada nisu viđeni u mjestima gdje su postojali srpski koncentracijski logori? Pa, prije svega iz razloga jer bi im to štetilo kod Srba u Srbiji ili Republici Srpskoj, ali i kod ovih domaćih. Međutim, zbog takvih pojavljivanja nitko im ne bi ništa platio, čak ni lampion kojeg bi eventualno reda radi zapalili, tako da ni ne pomišljaju da se pojave na tim stravičnim mjestima. Radije izvrću stvari, kao, još se ne zna tko je bio agresor, koliko je “tu” točno Hrvata poginulo, i tome slično.
Nikada Hrvatska u svojoj povijesti nije imala nekog takvog jadnog, a istodobno uspješnog politikanta kakav je – Milorad Pupovac!
A vjerojatno ni ne će.
Sjetimo se samo kad je na jednoj sjednici Hrvatskog sabora izvadio onu žutu traku na kojoj je pisalo “Gost”! Što bi bilo da je to neki Japanac napravio u američkom senatu, ili Palestinac u izraelskom visokom domu? Ili Ukrajinac u Moskvi pred Putinom?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Leave a Comment