Kažu mi dečki, borci, fajteri, hrvatski heroji koji su branili i oslobađali Hrvatsku, od Plitvica, preko Vukovara nadalje, a neki i mjesece proveli zatočeni u srbijanskim koncentracijskim logorima, od Srijemske Mitrovice do Niša, da je jedan od najgorih krimena pri zarobljavanju naših branitelja bila iskaznica HDZ-a, pronađena u džepu hlača ili jakne. Te i takve tuklo se do smrti ili odmah odvodilo na „informativne razgovore“ koji bi završavali iza kakvoga skladišta, kratkim rafalom ili s nekoliko hitaca izbliza, u glavu.
I, eto nas, 30-ak godina kasnije, u Lijepoj našoj – oslobođenoj i obranjenoj, nezavisnoj i samostalnoj hrvatskoj državi – kad je jedan od najefikasnijih „gadgeta“ za okupaciju kakve lukrativne pozicije ili, pak, suhim zlatom plaćene administrativno-političke funkcije, iskaznica SNV-a, Srpskoga narodnog vijeća ili, pak, SDSS-a, Samostalne demokratske srpske stranke, a, ako vam se ovo drugo čini poznato, u pravu ste jer se radi o nekadašnjemu zločinačkom SDS-u tj. Srpskoj demokratskoj stranci, čiji je predsjednik najzloglasnijega, vukovarskog ogranka bio ratno-zločinački pokajnik koji je pred smrt, pred haškim sudom, ispričao „ispovjednu istinu“ o svojoj kratkoj i gnjusnoj političkoj karijeri i onoj velikosrpskih ratnih vinovnika kojima je za odraditi takav jedan posao – uskladištiti svo zlo s „ovih prostora“ – trebao baš takav jedan skladištar.
Talibani su, pak, općepoznati, lako prepoznatljivi pitoreskni bradonje u haljama i sandalama, s kalašnjikovom o ramenu, kažu islamski fundamentalisti, što god to značilo, ali pouzdano – utemeljitelji Al Quaide, iz vremena sovjetske invazije na Afganistan, što sve financira SAD-a i Britanija – no, kako obično biva, šegrt se osamostaljuje i stradava majstor.
Kako bilo, talibani su, teritorijalno vezani uz Pakistan te uz službeno najsiromašniju zemlju na svijetu, Afganistan, svojevremeno od centra svjetske moći, službene američke politike, označeni kao glavni neprijatelj SAD-a, koji će „kad-tad platiti“ za poduzete terorističke akte, prouzročene otimanjem i namjernim rušenjem zrakoplova u New Yorku, Arlingtonu i negdje u Pennsylvaniji, od kojih nam je svima najviše u sjećanju ono uživo prenošeno rušenje „njujorških blizanaca“.
I tako, eto časkom Amera u Afganistanu, NATO lipše za njima pa i mi, a nakon što se sličnim dolascima nisu proslavili Britanci ni Rusi, uvođenja reda tj. držanja pod kontrolom milijardski vrijednog opijumskoga biznisa, nakon 20 godina „uvođenja reda, rada i discipline“, lijepo se, ljudski, s tim istim talibansko-alkaidskim poslovnim partnerima dogovore, potpišu sporazum o napuštanju Afganistana, bratski se izgrle i izljube, uz pokojega toliko oduševljenog bradonju koji se od sreće sav oblijepi explozivom pa uleti među američke vojnike, ali to su sitnice među partnerima koji imaju izvanrednu suradnju i poštuju dogovore, ne!?
Sve ok i jasno je da se ljudi svade i mire, ratuju pa pregovaraju, ali me ipak malo probada pod rebrima, nakon što se oduševljeni, pobunjen pa aboliran, pripadnik etničke manjine u Pakracu na sličan način rastao prije koju godinu od HEP-ovih inkasatora ili, pak, nakon što svako malo bude evidentiran kakav nemarno odbačen opušak u zaleđu Dubrovnika, Splita, Šibenika, Zadra, Pule…
Mislav Benčević
Leave a Comment