Uobičajeno je zamućenje prirodne očne leće, koje uglavnom pogađa starije osobe. Uzrokuje im, u prvom redu, zamućenje vida te ih dovodi u poziciju težeg snalaženja u prostoru, ali se relativno brzo i uspješno može liječiti. Prije svega, potrebna je vlastita odluka za tim, a motiv bi uglavnom trebao biti maksimalno moguće zadržavanje samostalnosti.
Sretna okolnost je da uz bok katarakti ili mreni ne ide i atrofija mozga te da nisu međusobno uzročno povezane. Znači, ako već dođemo u situaciju nešto zamućenijeg vida, ne smanjuje nam se nužno i potrebna moždana funkcija. Zašto je ovo važno? Iz jednostavnog razloga da pogledamo ove slike i anketne rezultate stranaka na njima.
Koliko god da su ankete, odnosno da se radi o nečemu podložnom manipulacijama, indikativno je jer se ponavlja – pa tako desetljećima. Ista ta desetljeća, dragi umirovljenici, vaš standard propada. Propada ne samo po pitanju sramotno niskih mirovina, nego je tu i propadanje standarda u zdravstvu, smještaju i brizi oko onih nemoćnih, pa sve do one posljednje stepenice kao što je palijativa.
Što u tim desetljećima radimo mi svi skupa? Radimo upravo ovo i ovako kako je pokazano na slikama. Glasamo i biramo one koji sve te negativnosti i proizvode. Ima li netko možda racionalno objašnjenje za takvo ponašanje?
Jasno je da postoji nešto što je uokvireno određenim mentalitetom, da postoji nešto što je uvjetovano i biološkom dobi i onim što ona neminovno nosi sa sobom. Jasno je da postoji i strah od promjena jer ulaskom u sve višu životnu dob javlja se i veća nesigurnost i strah od novog ili nepoznatog.
Gledajući priložene slike, lica i postotke na njima, neutješno se pitam: ako već atrofija mozga nužno ne prati rast sive mrene, možemo li mrenu izliječiti ili jesmo li to mogli u proteklim desetljećima? Možemo li sami sebi priuštiti bolji, jasniji vid kako bismo vidjeli tko to upravlja našim životima, ako već ne vjerujemo svojim osjećajima u svakodnevnici?
Nekako počinjem sumnjati da obolijevamo od dijagnoze mazohizma, je li moguće?
Godinama se opravdavamo starošću, nemoći, lošim financijama kao argumentima koji nas sputavaju u organiziranju prosvjeda i sličnih akcija. Naravno da jedan dio umirovljenika ima opravdanje i u tome, ali…?
Živimo u vremenu digitalizacije i društvenih mreža koje imaju razne učinke – i pozitivne i negativne. Mnogi od nas koriste te iste mreže, i to svakodnevno i ne baš kratko vremensko razdoblje. Mnogi prate pisanje, komentiraju, predlažu i kritiziraju – nekada opravdano, a često i neopravdano ili makar ne s razumijevanjem same objave. Netko je davno rekao da nije sramota pitati, sramota je ne znati, a ništa ne poduzimati.
Ako smo već tu gdje jesmo, što nas ograničava da se povežemo, da animiramo svoje prijatelje, rodbinu i poznanike i da stanemo pod jednu kapu? Što nas ograničava da postanemo jači? Ako znamo da postoje osobe koje su desetljećima u vlasti ili pri vlasti i da nikada i nikakav rezultat za umirovljenike nisu napravili, čime takve osobe zaslužuju uvijek novu šansu?
Možda da još jednom pogledate slike i pročitate brojeve na njima? Možda da još jednom razmislite prije svega o sebi, a tek onda o nekim drugima i da se napokon trgnete?
Vjerujte da još uvijek imamo šansu, vjerujte da ovi brojevi na slikama ovise o našem udruživanju, vjerujte da samo jednim potezom sve to pada u vodu. VJERUJTE DA TO OVISI SAMO I ISKLJUČIVO O NAMA!
To vam poručuje AUH, a na vama je kako ćete to shvatiti i kako ćete postupiti!
Branko Knežević
Leave a Comment