By Neprimjereno ljevičarenje
Tzv. Iliri su na ovim prostorima pokršten narod u prvom stoljeću od Pavlovog pomoćnika Tita i to je na dva mjesta jasno upisano u Bibliji. A to što se prozvaše Slavenima i Hrvatima je normalno i tako su radili brojni drugi narodi potaknuti političko povijesnim konstruktima.
Pokrštenje Ilira je posvećeno i mi nasljednici nosimo tu milost od prvog stoljeća upisani u Svetu Knjigu Bibliju što je realnost bez obzira bio netko danas vjernik ili ne. Znamo da su gotovo svi naši preci živjeli do jučer u vjeri i rijetki su izuzeci po obiteljima koji su bili izvan tog kršćanskog Duhovnog zajedništva.Na našem otoku Korčuli i u gradu Mlečani su bili okupatori gotovo šesto godina i znamo da su sobom donosili protubožje nauke među kojima je karbonarstvo kao preteča današnjem masonstvu, koje je u to vrijeme imalo sinkretistička obilježja da bi dolaskom Napoleonovih Francuza u naše krajeve zavladalo masonstvo. Širili su ga francuski časnici u svakom mjestu gdje su kao okupatori zauzimali naše prostore, tako da ta protu božja mantra nije zaobišla ni naš grad i otok, a u Korčuli je osim nekolicine uglednika, plemića i možda svećenika narod uglavnom zadržao kršćansku vjeru i identitet.
I tako je bilo sve do početka dvadesetog stoljeća kada je na otok Korčulu preko uvala Babine i Rasohe s kopna podmetnuta klica sotonskog masonskog komunizma – vražjeg i bezbožnog koji je svoje članove ponajviše regrutirao dolaskom fašističkih Talijana kada su domoljubi diljem otoka Korčule pristupili partizanskom pokretu otpora gdje ih je u šumi dočekala ta pogubna ideološka doktrina koju neuki kršćani Korčule nisu razumjeli i nevoljko su je iz navedenih razloga naivno prihvaćali. Oni koji nakon Drugoga rata na to nisu pristali bili su prokazivani izolirani te nisu mogli zadobiti privilegije zaposlenja i pogodnosti koje je nametnuo totalitarni Titov režim. Ljudi su na otoku Korčuli i drugdje diljem Hrvatske bili uplašeni vidjevši da se u narodu širi taj protubožji komunistički ideološki pokret koji hrvatskim ljudima zanatlijama, trgovcima i težacima nije baš bio jasan i prihvatljiv.
Što jedan korčulanski brodograditelj ili klesar koji su gotovo svi pripadali crkvenim bratovštinama ili bilo koji obični čovjek ima veze sa budalastim komunizmom koji je isključivao mogućnost izbora i u svijetu uspostavljenih demokratskih normi. Naravno da je zločinac Tito brzo ugasio bilo koji tračak demokratskog izbora nametnuvši ubilački totalitarni režim gdje su na Križnome putu ubijene stotine tisuća nevinih Hrvata. Znamo da su Korčulani većinom pripadali svojim bratovštinama kao zanatlije, obrtnici, trgovci i držali su svoju kršćansku tradiciju kao malo tko u Hrvatskoj gdje brojimo tri crkvene bratovštine i možemo reći da su svi u Korčuli bili vjernici.
To ljevičarenje je u povijesti ovog grada i naroda nezapamćen teror koji je izvršio neviđenu indoktrinaciju, progone i ubojstva što možemo danas iščitati po svjedočenjima i dokumentaciji kako je u gotovo svakome mjestu nakon rata izvršen pokolj na neistomišljenicima a u jami Bultini su bačeni i ubijeni vojnici njemačke, a neki speleolozi kažu i hrvatske vojske. Ta sramotna jama je na području Lumbarde svega pet kilometara zračne linije od grada Korčule i po nekim istraživačima u njoj se nalazi možda i preko tisuću i petsto ljudi.
I sada se nakon ovog općeg uvoda mi danas pitamo kako je moguće da se ljudi rođeni pred kraj postojanja bivše države ili rođeni u Hrvatskoj mogu svrstavati uz bilo kakvu ljevicu znajući za tu politiku stvorenu od SKJ i svih slugu socijalističke, liberalne, lijeve i sličnih derivata tog sotonskog Marksističkog nauka? Kako je moguće da mladi Korčulani nisu svjesni da su se rodili u gradu kršćana Jakova Baničevića, Petra Kanavelića, Vinka Paletina i Antuna Rozanovića. I sada zamislite značaj i važnost jedne Rade Borić, Ivane Kekin, Sandre Benčić, Z. Pusića i onoga Giljače sa sklopljenim dlanovima u sotonske simbole, te kakvu poruku Korčulanima šalju ti lijevi političari? A sada čujemo u posjete nam dolazi i cendrava S. Glasovac. Pa naravno da te zavedene korčulanske ljubitelje partizana ne zanima značaj i važnost ta četiri hrvatska velikana a niti jednom ih nisu za svojega mandata spomenuli ili isticali, a kamoli predložili učiniti “Park velikana“ na “Trgu Petra Šegedina“ pored “Plokate.“ Ali zato su lako pobacali pare na projekte uvenulog zelenila ispred Sv. Justine i “Puntina.“ Te dvije budalaste geste i pokušaj gradnje betonskog spomenika hrvatskim braniteljima na zapadnoj rivi im Korčulani neće zaboraviti, pa im sada na odlasku samo mogu oprostiti zbog mladosti i neznanja. A to neznanje je uzrokovano zanemarivanjem plodova Gutenberga i stasanje na kulturi Zuckerberga i digitalnih ekrana.
Tako mislim da bi Korčula trebala iskazati da je u punini važan povijesni grad (čija prošlost i pojedinci su na svim znanstvenim, obrazovnim društvenim i političkim razinama zatajeni) tako što će se odreći svakog i najmanjeg političkog ljevičarenja i raspustiti sve lijeve opcije priklanjajući se politici suživota, poštovanja Domovinskog Obrambenog rata i u ljubavi svih generacija Korčulana provoditi politiku kršćanske kulture kojoj pripadamo od davnina. To nipošto ne znači da svi bez obzira na vjeru moraju ići u crkvu i postati preko noći vjernicima, već samo jedan mali i vrlo laki čin poštovanja kulture suživota neiskazivanjem i odbacivanje neprimjerenih recidiva i ostataka opcija društveno političkog djelovanja koji su proizašli ili baštine komunizam – to najveće zlo koje je uz KOLONIJALIZAM odnijelo najviše života u povijesti svijeta. Zato smognimo snage bez svađa i s uvažavanjem istinskog i NAŠEG korčulanskog ujediniti kreativne snage odbacujući tuđinske doktrine dolazile one iz Londona, Zagreba ili Nepala.
Zamračenje Korčule
Meni korčulanski a i hrvatski ljevičari sliče na uzavrelog kamiondžiju koji umišlja voziti “Formulu 1.“ Ali znamo to je malo složeniji posao i zahtjeva mnogo utakmica, kako domaćih tako u gostima. A vidimo u protekle četiri godine da ovi miljenici partizana i šumskih razbojnika to nemaju pa se gradonačelnica Korčule dohvatila tipkovnice hvastajući se učinjenim i planiranim projektima. No znamo da je pod njima sve u doktrini „Po šumama i gorama,“ a kad izađu na čistinu jasno je da „Tužna su zelena polja,“ baš kako nam je nekada pjevao V. S. Čobi, inače pjevač velikog hita “ČOKOLINO.“
Ali svi su oni za grad Korčulu kao mladi pinkicu “zabucali“ na KPK, pa udarali mačevima uokolo “Bule“ i to je bilo sve. Nisu se na žalost istakli nekom znanom inicijativom, udrugom ili osobnim doprinosom u javnome, društvenom i političkome životu Korčule, a vjerujem da nisam pogriješio. Tako nam je jasno da se ne može voditi grad ako s tom istom gospođom Korčulom nisi nikada prošetao gradom, Hrvatskom ili inozemstvom potičući neko djelovanje, inicijativu i štošta za javno dobro. Zapravo se držiš neke osrednje razine, živiš za sebe i kako kažu Dubrovčani “ne prolijevaš“ se za zajednicu i grad pa koliko košta da košta. I kada takvi osrednji aktivisti obuku kapute lokalnih političara onda počinju barbarske protu korčulanske i protuhrvatske bravure. Tako se sjećamo sulude odluke tih “slučajokrata“ da nam dovode podgorički zbor iz zemlje bivših okupatora da u Korčulu dođu pjevati partizanske pjesme, što je više od skandala za koji Korčulani očekuju ispriku sa šlagom. Ali ta će isprika biti uvažena samo ako se do ovih izbora uklone barbarski borovi i izmišljeni nepotrebni park na “Puntinu.“ Kameni “pitari“ pred crkvom Sv. Justine su uklonjeni, pa očekujemo da ih se proda i ne ostavlja na teret idućoj vlasti koja će morati naložiti komunalnom redarstvu da im napiše “ljubavno pismo.“
Jučer sam bio kod gospoje Korčule koja mi se puno žalila da nikad te “Čokolince“ nije vidjela u gradu a i za kulturu i povijesnu baštinu baš ih briga. Veli mi – nikada spomenuli uređenje grada, zidina, kula i zaraslih pročelja, kao da je sav taj kulturni znamen s Marsa pao. Kažem, – nemoj tako oštro gospojo, a ona će da ne može razumjeti zašto se ne urede sve fasade i zarasli zidovi grada, ne ukloni tisuću bespravnih posuda za cvijeće svih dimenzija i materijala kao da smo u Agadiru. Pa nikada ne spomenuše u mandatu palaču “Arneri“ kao ponajveću gradsku palaču u Hrvatskoj gdje bi se jednim valjanim projektom moglo izmjestiti muzej a ako se ne vrati Arsenal u vlasništvo grada onda bi se u sadašnjem muzeju – palači Gabrielis moglo smjestiti Arheološki muzej sudeći po važnosti i broju nalazaka i lokaliteta na otoku i dijelu Pelješca.
Ali ovoj se globalističkoj korčulanskoj ljevici baš živo fućka što nas je napustila jedna arheologinja, potom kustos – Korčulanin Vice Marelić, a na mjesto bivše ravnateljice Muzeja dr. povijesti umjetnosti Marije Hajdić je postavljena nova ravnateljica diplomirana inženjerka građevinarstva – kažu prijateljica predsjednika Muzejskog vijeća Mara Grbića. A Bože moj i nije se čuditi kada su nas kroz bližu povijest ti i takvi sljednici komunista naučili da još za pontifikata Mirka i Buraće ne treba muzeju Korčulanka arheologinja Ana Kovačević, pa su zaposlili lingvisticu Sani Sardelić i uz to dokazali da nije bitno Korčulanski arhiv smjestiti na Plokatu u zgradu „Mediteranske,“ već je to njima prikladnije bilo u Žrnovu čineći tako Korčuli nemjerljivu štetu i podsmijeh kulturnjaka u Hrvatskoj. Ali to nije sve od permanentnog ruganja i ponižavanja Korčule. Jer još su ti šumski muzeolozi za poniziti grad i časnu korčulansku povijest u glavnu kulu ulaza u grad “Revelin“ početkom ovog milenija postavili ridikulozni postav viteške islamske igre Moreške. Kao da ta kula s Moreškom ima ikakve veze. Ali vole oni veličati islam koji anglo masoneriji oduvijek služi kao metla europskom kršćanstvu rugajući se tako i ponižavajući korčulansku slavnu povijest šesnaestog stoljeća gdje se s te kule vodila bitka protiv islamskih Osmanlija alžirskog potkralja Uluz Alija.
I još da smijeh bude veći, ti su “moreškani“ ljevičari ovih dana pokrenuli “Noć tvrđava“ što i priliči najzapuštenijim gradskim tvrđavama na SVIJETU. Jer nema nigdje i niti jedan grad takve lijepe srednjovjekovne zidine s osam kula od kojih je nedostupno njih PET. Tako da je u toj noći tvrđava vjerojatno vrhunac obilaska i razgledanja bio što se posjetiteljima za ovih pet nedostupnih tvrđava dijelilo isprintane ispričnice za koje mislim da ih od ove Čokolino komične vlasti ponajviše i jedino zaslužuju žalosni Korčulani što su ove četiri godine morali podnositi ovu zaludvlast.
Smiljan Strihić
