Ako ste mislili da je hrvatska politička scena iscrpila sve žanrove trasha i amaterizma, oporba se ponovno potrudila demantirati vas. Priča o Aleksandru Maršavelskom, dojučerašnjem saborskom nadzorniku naših tajnih službi, nije samo priča o jednom zanesenom profesoru prava. O, ne. To je savršeni ogledni primjerak oporbene „ekspertize” i državničkog vizionarstva.
Zamislite taj scenarij: čovjek sjedi u tijelu koje nadzire hrvatski sigurnosni sustav, a u slobodno vrijeme — valjda između dva predavanja i kave — u „fušu” glumi tajnog prosvjetitelja po Srbiji. Pod pseudonimom „Prijatelj studenata”! Pa toga se ni u skromnijim epizodama Top Liste Nadrealista ne bi dosjetili.
I što dobijemo na kraju? Čovjek pošalje nekoliko anonimnih pamfleta, srbijanska propaganda jedva dočeka dobar povod da razapne Hrvatsku i optuži nas za rušenje Vučića, a naš vrli profesor pred medijima izvede moralnu piruetu i podnese ostavku. Svaka čast, diplomo s Yalea.
Ali, nemojmo se zavaravati da je ovo izolirani incident. Slučaj Maršavelski samo je kap u moru oporbenog kadrovskog diletantizma. Pogledajte samo sapunicu oko izbora ustavnih sudaca. Isti ti oporbeni stratezi — koji bi sutra vodili državu — iz rukava izvlače likove, sabotiraju procese, drže lekcije o etici, a kad god dobiju priliku imenovati nekoga u državne institucije, ponude nam ili sabotere ili diletante.
Poruka je prilično jasna. Ako je ovo razina ozbiljnosti, procjene i diplomacije koju nam nude za sutra, onda nam zaista ne trebaju ni neprijatelji ni tajne službe. Oporba će sama odraditi sav posao.
Anđelko Jeličić
Leave a Comment