Kao barakaši HDZ – a i Hrvatski proljećari 1971. godine upozoravamo novinarku tjednika „Nacional“ Jelenu Lovrić i zastupnicu u Hrvatskom saboru Daliju Orešković da je Europski parlament osudio sve totalitarne i autoritarne režime rezolucijom 19. rujna 2019. godine. Novinarka Jelena Lovrić i glumac Vili Matula su postali članiovi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske Ivice Račana 1972. godine, a zastupnica Dalija Orešković je rođena 1977. godine.
Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju naziva “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih nedemokratskih autoritarnih režima. Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP), među inim, ističe:
Uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.; uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.; uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata…; budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom naslijeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezina naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinih naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje…
Na temelju gore konstatiranog, Europski parlament poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režimi te se zalaže za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima. Hrvatski mediji su većinom prešutjeli rezoluciju, a SDP i Možemo bi vratili Trg maršala Tita. Prikrivanje zločina nad ratnim zarobljenicima je kazneno djelo koje ne zastarijeva! Svi predsjednici RH i vlada RH od 2000. godine prikrivaju masovne zločine nad ratnim zarobljenicima, a među njima su predsjednik RH na izborima 2024. godine: Zoran Milanović i članovi stranke MOŽEMO: Ivana Kekin, Tomislav Tomašević i ostali i zbog toga bi DORH trebao pokrenuti kazneni postupak protiv njih, a Dragan Primorac bi kao stručnjak mogao pomoći u identifikaciji žrtava. On je podržavao Ivu Josipovića i Stipu Mesića i zna za masovna kršenje partizana Ženevske konvencije 1945. godine. Zahtijevamo međunarodno istraživanje logora Jasenovac, Jadovno, Danica ostalih logora za vrijeme II. svjetskog rata u Hrvatskoj!
SAVEZNIŠTVO: STALJINA, HITLERA, MUSOLINIJA I TITA TRAJALO JE 709, A SAVEZNIŠTVO: STALJINA; TITA, HITLERA, MUSOLINIJA I PAVELIĆA 72 DANA
Savezništvo Staljina, Hitlera, Musolinija i Tita trajalo je od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. godine 637 dana, a 72 dana savezništvo Staljina, Hitlera, Musolinija, Tita i Pavelića. Koliko je poljskih židova i poljaka stradalo za 709 dana savezništva Staljina, Hitlera, Musolinija i Tita u nacističkim logorima u Poljskoj i koliko je stradalo u staljinističkim čistkama u Poljskoj i okupiranim baltičkim državama pitam članove “antifašističke” koalicije? U tom su razdoblju stradali poljski časnici u Katinskoj šumi. U tom razdoblju Hitlerova Njemačka je okupirala Francusku, Belgiju, Dansku i skoro cijelu Europu. Kraljevina Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu. Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom nije reagirala. Napadom Hitlerove Njemačke 22. lipnja 1941. odmetnuli su se provjereni staljinisti u šumu Brezovica da pomognu obrani “Zemlji velike laži” kako je Staljinov Sovjetski savez opisao vođa Proštinske bune dr. Ante Ciliga u knjizi “U zemlji velike laži”. U stanovima stradalih židova u Drugom svjetskom ratu ne stanuju i ne koriste njihovu imovinu “ustaške guje” nego provjereni staljinisti i njihovi potomci gospodo “antifašisti”!? Čistkama u HDZ-u stranačka oligarhija je pokazala da dosljedno nastavlja vladati paradigmom vladanja svojih djedova i očeva provjerenih staljinista i suradnika represivnog aparata Titove Jugoslavije: poput pokojnih: Budimira Lončara i Josipa Manolića, lupeža i haškog krivokletnika te dobro plaćenog pjevača ustaških pjesama u Australiji Stipe Mesića, omladinca Sove i ostalih “antifašista” novopečenih liberalnih demokrata. Bivšoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović je bio posebni savjetnik i učitelj sa Zrinjevca Mate Granić koji je mrtvima na Mirogoju tumačio kako se cjelina dijeli na tri polovine – C = ” pola meni pola tebi pola Bagi”. Danas Hrvatskom vladaju učenici Mate Granića oponašajući metode svojih djedova, očeva, baka i majki: Andrej Plenković, Gordan Jandroković, Davor Božinović i Sovini kumovi, a kandidaturu Matinog učenika za predsjednika Republike “normalnog” i s “karakterom” Zorana Milanovića podržali su poznati “borci protiv korupcije”: Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Krešimir Beljak, Davor Bernardić i ostali “antifašisti” iz Saveza za borbu protiv korupcije. O načinu borbe protiv korupcije Miletića i vrhuške IDS-a govore medijski nastupi njihovog bivšeg člana i bivšeg zastupnika Damira Kajina, a o Anki Mrak Taritaš “obnova Gunje” i ostali “antikorupcijski” poduhvati. Naša bivša predsjednica Republike je kao estradna zvijezda pjevala pokojnom gradonačelniku Milanu Bandiću i poklonila mu rođendansku tortu u znak zahvalnosti potpori njenoj kandidaturi, a „neprosvijećeni apsolutist“ magistar Andrej Plenković stabilno = diktatorski je došao na vlast i sada vlada Hrvatskom uz pomoć žetončića.
Prikrivanje ratnih zločina i zločina nad ratnim zarobljenicima je kazneno djelo gospodo “antifašisti”. Kaznena dijela ratni zločini i zločini nad ratnim zarobljenicima ne zastarijevaju. Zašto nitko nije odgovarao za prikrivanje komunističkih ratnih i poratnih zločina nad ratnim zarobljenicima i civilima?
Brojni ratni zarobljenici nakon Drugog svjetskog rata završili su u jamama i masovnim grobištima samo zato što su bili na gubitničkoj strani, a stradali su i mnogi nedužni civili, istarski narodnjaci poput oca Porečko-pulskog biskupa u miru Ivana Milovana i vrijednog kamenoresca Guida Delbianca iz Krnice kojeg su partizani bacili u jamu Golubinka kod sela Trlji. Gospodin je Ravnić, tadašnji predsjednik SABA Istarske županije, na proslavi 90. obljetnice Proštinske bune izjavio da se politički manipulira kostima komunističkih žrtava. Slažem se s gospodinom Ravnićem da se radi pomirbe naših naroda prestane politički manipulirati žrtvama i da policija, arheolozi, speleolozi, državno odvjetništvo, sudovi, forenzičari i povjesničari neovisno istraže sumnjiva mjesta masovnih stradanja tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zalažem se da se istraže barem neki četnički, ustaški I komunistički zločini: Jasenovac, Jadovno, Macelj i drugi. U Macelju, Hudoj jami, Jazovki, Golubinčini i drugim komunističkim stratištima pronađene su kosti žrtava, a u Šaranovoj jami kod Jadovna nisu, a kojekakvi “antifašisti” šire laži o stotinama tisuća žrtava bez ikakvog dokaza. Za Jasenovac se broj žrtava procjenjuje od nekoliko tisuća pa do sedamsto tisuća. Logor Jasenovac je postojao 1.337 dana. Prosječni broj žrtava prema onima koji tvrde da je u Jasenovcu stradalo sedamsto tisuća žrtava iznosi 523 dnevno odnosno svakih 2,7 minuta jedna žrtva. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora niti krematorija. Prema pisanju dr. Ante Ciliga u Jasenovcu su zatvorenici proizvodili ciglu, radili u kožari, mogli su pisati pisma i dobivali su pakete od rodbine i nije bilo masovnih ubojstava, a njemu su omogućili da piše knjige. Ako je istinit službeni broj žrtava od 83.145 prosječno dnevno su ubijane ili umrle 62 žrtve. Trebalo bi istražiti da se utvrdi prava istina o Jasenovačkom logoru. Je li Savom plutalo na stotine ili tisuće leševa dnevno? Tijekom Drugog svjetskog rata Savom su plovile lađe. Istraživanju Jasenovca se protive “kriminalci u znanosti” ili u politici kako ih naziva Vladimir Mrkoci u knjizi ” Kratka povijest komunizma” objavljenoj 2017. godine. Kod nas ne postoji politička volja da se komunistički i četnički zločini istraže i da se svim žrtvama odaje počast. To su mentalni boljševici dokazali otkazivanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu i pokušajem da se spriječi izručenje Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu donošenjem „ lex Perković“ u Hrvatskom saboru nekoliko dana prije ulaska
Republike Hrvatske u EU.
JE LI MARCO TULIJE CICERON USTAŠA GOSPOĐO ZASTUPNICE OREŠKOVIĆ
| Za Dom(ovinu) spremni – Pro patria parati Za Dom(ovinu) spreman – Pro patria paratus Pro patria (parati/paratus) je široko raširena izreka među narodima svijeta Marka Tulija Cicerona stara skoro 21 stoljeće. Mnogi narodi i organizacije, političke stranke, umjetnici, … koriste izreku u izvornom ili prevedenom obliku. Ako je Za Dom(ovinu) spremni prijevod izreke iz Ciceronova djela De officiis (Cicero, De officiis [O dužnostima], c84, 1. knjiga: O moralnom dobru): „…Inventi autem multi sunt, qui non modo pecuniam, sed etiam vitam profundere PRO PATRIA PARATI essent, idem gloriae iacturam ne minimam quidem facere vellent, ne re publica quidem postulante…“, Ciceron je to napisao 44 godine prije Nove ere. S druge strane, mnogi koji su bili ZA DOMOVINU (DOM) SPREMNI dati ne samo svoj novac, nego i svoje živote, sad se ne bi složili ni oko najmanje žrtve osobne slave čak iako to traže interesi njihove zemlje…. https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/pro-patria-parati-marko-tulije-ciceron-ustasa/ Zašto je u Hrvatskoj ta izreka sporna? Korijeni (izreke i osporavanja) leže u civilizacijskom određivanju onog tko se koristi izrekom. Zapadna civilizacija (zapadna kultura) temelji se na tradicijama. „Tako je na odlikovanju Lewisa Warringtona ostalo zapisano „Pro patria paratus aut vincere aut mori“ što u prijevodu znači „Za dom(ovinu) spremni ili pobijediti ili umrijeti“. Bilo je to 1814. – punih 127 godina prije osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. Tko nije za dom spreman izdajnik je?! Partizani Istre i Dalmacije bili su Za dom spremni braneći se od talijanskih fašista.
POZDRAV ZA DOM SPREMNI U HRVATSKOJ SE KORISTI 12 STOLJEĆA Odgovor hrvatskog branitelja Maria Filipija novinaru, hrvatskom branitelju Mladenu Pavkoviću. Svestrani Mario Filipi uvijek ima nešto reći. A kako i ne bi kad je prošao Scile i Haribde, poglavito tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Naime, u ravnoj Slavoniji započeo je svoj novi život ratnog snimatelja i reportera pridruživši se legendarnim prvim braniteljima hrvatskog istoka. S braniteljima je često odlazio na prve crte obrane, sve do kobnog 13. listopada 1991. kada mu je tenkovska granata zločinačke JNA odnijela ruku i nogu. Imao je sreću što je preživio. Nakon teške rehabilitacije i učenja života od početka, nije se predao, iako je 100 postotni ratni invalid. Bavi se, što je pravo čudo, i dalje plivanjem, voćarstvom, piše i objavljuje knjige, pa čak i glumi u predstavama i pjeva pretežno na domoljubnim nastupima. Reklo bi se – čudo od čovjeka. „Treba se sjetiti da ni jedna od velikih sila nije željela slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Odmah nakon njenog proglašenja pokrenuta je akcija s ciljem stvaranja neke treće balkanske države. Ta akcija ne prestaje sve do danas i ne će prestati sve dok mi Hrvati ne pokažemo odlučnost da tome stanemo na kraj. Još i danas „igraju na srpsku kartu“ i uporno ne žele shvatiti da je to gubitnička karta. Radi se o destabilizaciji Hrvatske. Treba naći povod za sukobe među Hrvatima zbog kojih ne ćemo moći raditi na poboljšanju uvjeta života u svim aspektima. Hrvate treba držati u siromaštvu i nezadovoljstvu i stalno im „šaptati na uho“: „Eto vam Hrvatske. Bilo vam je bolje u Jugoslaviji“. Iako je to očita laž, neki će nasjesti. To je klasična taktika: „Podijeli pa vladaj“. Jer gdje ima podjele, tu nema napretka. Glede samog slogana „Za dom spremni“, on je star najmanje 1.200 godina. U doba narodnih vladara, hrvatska mornarica je bila dominantna na Jadranu. Mlečani nisu mogli niti prići našoj obali sve do Križarskih ratova. Ključ hrvatske nadmoći na moru bili su brodovi zvani ormanice. To su bili uski brodovi (oko 2,5 metra), sagrađeni poput današnjih veslačkih čamaca, što im je davalo nenadmašnu brzinu i sposobnost manevriranja. Imali su oštru provu s kojom su probijali oplatu galija. Zatim je polovica posade ušla na galiju, spustila se u potpalublje, te oslobodila i naoružala galiote koji su onda sami pobili mletačku posadu. Zašto pričam tu priču? Zato jer su mornari na ormanicama koji su se nazivali ormanci imali himnu koja je započinjala ovom strofom koju navodim starim hrvatskim jezikom s otoka Krka kojim se i danas govori na sjevernom Jadranu, a onda i prijevod na novokomponirani Vukov jezik kojim na žalost danas govorimo: Ormanci zi brodi smo slavni Mornari s brodova smo slavnih Ča suvragu škuljaju bok Koji neprijatelju probijaju bok Za dom vavik smo spravni Za dom uvijek smo spremni Na suvraga delat naskok. Na neprijatelja raditi juriš. Kada bismo se odrekli pozdrava „Za dom spremni“, to bi značilo da se odričemo naših srednjovjekovnih knezova i kraljeva pod čijim vodstvom su ormanci branili naš dio Jadrana. Da nije bilo tih starih junaka, mi u Domovinskom ratu ne bismo imali što braniti. A ni argument da su ustaše iz Drugog svjetskog rata „zagadili“ taj pozdrav svojim zločinima „ne drži vodu“. Svakodnevno se otkrivaju dokazi koji demantiraju laži i o Jasenovcu i o Šaranovoj jami (Jadovno) i dr, kao i činjenica da ustaše nisu bili ni nacisti ni fašisti. Sve polako dolazi na vidjelo, samo još neko vrijeme moramo trpjeli neartikulirane urlike tzv. ljevičara. Ali proći će i to.“ CITATI IZ KNJIGE LJUBE DRNDIĆA
„Pored veza sa skojevskom skupinom u Medulinu, o kojoj če još biti riječi, Arbanas je došao u kontakt s đakom Karlom Depratom iz Marcane, krojačem Alojzom Vitasovićem iz Vodnjana, radnikom Antonom Maušom Mirkom i jednim od najpoznatijih istarskih narodnjaka Vazmoslavom Zenzerovićem Šjorom (djedov bratić) iz sela Prodol. U prosincu 1941. neočekivano je došlo do provale. OVRA je uspješno ubacila agente u naše redove i Deprato, Zenzerović i Vitasović bili su uhapšeni. NOP Pule doživio je tako prve udarce. Anton Zenzerović Tonin (moj bratić), herojski lik borca iz ustaničkog Prodola, Ivan Kolić Koštre (očev bratić) iz Želiski općina Barban, poznati narodnjak i potpisnik odluka o sjedinjenju. Tako su i u malom selu Želiski, kod Barbana, postojali čvrsti i povjerljivi ljudi na koje se NOP sa sigurnošću mogao osloniti. Među n j i m a se isticao poznati narodnjak Ivan Kolić, koji je živio u brojnoj obitelji od 14 članova. Iako je završio samo osnovnu školu, prirođenim interesom za događaje u svijetu stekao je samostalnim radom šire obrazovanje. Bio je napredan poljoprivrednik, poznati meteorolog-empirik, a kasnije i iskusan r u d a r u Raši. Već u svojoj mladosti uključuje se u politički život. Postaje član društva »Edinost« u Trstu, a 1927. godine pristupa ilegalnoj revolucionarnoj organizaciji »Borba«. Prilikom izbora 1929. godine bio je u akciji gortanovaca, osumnjičen i uhapšen, ali u pomanjkanju dokaza fašistička ga je policija pustila na slobodu. Prve vijesti o NOP-u počele su stizati u Želiske već 1941. godine, ali je čvršća povezanost ostvarena 1942, kad je u selu osnovan i prvi NOO. Kuća Ivana Kolića postala je glavni oslonac NOP-a. Uz braću Ivana, Jakova i Matu Kolića NOO su sačinjavali i aktivisti Pave i Božo Kolić, Roko Glavinić (poginuo 1944. godine u borbi s nacistima), Josip, Marko i Božo Marčeta. U času kapitulacije fašističke Italije Ivan Kolić predvodi s ostalim odbornicima narod svog sela u pohodu na Barban, gdje je razoružana karabinjerska stanica. Kao jedan od najuglednijih istarskih narodnjaka Ivan Kolić sudjeluje i 25. rujna 1943. godine na zasjedanju Pazinskog sabora, koji donosi odluku o priključenju Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji. Poslije nacističke ofanzive stupa u ilegalnost i do k r a j a rata djeluje kao politički radnik na tom području, dok mu je žena uhapšena, a kuća spaljena. Tako je NOP na području Žminjštine i Svetvinčenta, Barbanštine i Kanfanara i dalje prema Puli, imao od 1941. do kraja 1942. godine u svojim redovima okupljene najpoznatije rodoljube, koji su uživali velik ugled u narodu i bili u stanju povesti za sobom u oslobodilački rat: Mate Zenzerovića, Vjekoslava Zenzerovića (također otišao u partizane prije kapitulacije fašističke Italije), Antona Zenzerovića Tonina (poginuo je u NOB-u)“. Partizani su držali tri kamiona otetog oružja tri dana u mojoj rodnoj kući.
SVJEDOČANSTVO MOG BRATIĆA BORISA KOLIĆA KOŠTRE
Prema svjedočenju mog bratića Borisa Kolića Koštre „Otac Mate imao je više braće. Osim Ive, bili su još Jakov, Martin, Miho i Mirko, te sestra Veronika. Svi narodnjaci. Mirko je bio svećenik u Funtani, Krnici, Žbandaju i Fuškulinu. Unatoč tomu što je pomagao partizanima noseći im za vrijeme rata lijekove, jednom su mu prigodom, neposredno nakon rata, stavili žicu preko ceste dok je vozio motor iz Poreča prema Fuškulinu i skoro je nastradao“. Ive i Mirko su zaslužni za pripojenje Istre komunističkoj Jugoslaviji, jer su povezali mons. Božu Milanovića preko Dušana Diminića s Vladimirom Bakarićem. Svećenici su pomoću matičnih knjiga dokazali da je Istra većinski nastanjena Hrvatima. Prema svjedočenja mog bratića Borisa Kolića Koštre o stradanju sela Želiski , Šajini i Bokordići 9. siječnja 1944. godine nakon partizanske diverzije na cesti Raša Pula koju je organizirao Jakov Kolić Gobo iz Šajini. Premda je bio dječak, te ratne godine on dobro pamti. Koliko li je straha pretrpjela cijela obitelj?! Jednom, dok je čuvao krave, našao se između dvije vatre: pucali su Nijemci i partizani, “sve krave su mi bile ušle ( pobjegle )”. Fašisti su im početkom 1944. godine spalili kuću, nakon što su partizani napali jedan njihov kamion. Netko je vidio da je tu bio i njegov stric Ive Kolić Koštre, a bili su dva s istim imenom, pa su “za ne žbaljat (pogriješiti)” spalili i jednu i drugu kuću. U Bokordićima su ubijena dva moja ujaka istog dana. Kako se osjećala moja mati koja je izgubila dva brata i sina Željka koji je poginuo od gelera minobacačke granate nakon partizanske diverzije na njemačko oklopno vozilo 22. veljače 1944. godine na cesti između Prodola i Marčane. Tog su dana Nijemci spalili kuće mojih stričeva Jakova i Jože, tetke Marije Ban, susjeda Vazmoslava Zenzerovića Paškvalina i dvije štale našeg bliskog rođaka Vazmoslava Zenzerovića Šiora, predsjednika Narodno oslobodilačkog odbora Južne Istre i još dvije kuće. Za vrijeme polijevanja vode zidova štale mojih roditelja kako bi spriječili širenje požara na niz štala i kuća Nijemci su pogodili minobacačem južni zid štale, a geleri su ranili moju majku i susjeda u nogu te pogodili pokojnog brata partizanskog kurira Željka u vrat od čega je iskrvario u jedanaestoj godini života na pragu naše rodne kuće. Starijeg brata i još jednog pastira iz Filipane koji su čuvali stoku blizu mjesta diverzije su držali tri dana u zatvoru u Puli. Imali su tada samo 13 godina. Ubili su odmah jednog čovjeka koji se slučajno našao blizu mjesta diverzije. U koncentracijske logore odveli su četiri žene od kojih je bila jedna majka djeteta Vladimira Zenzerovića. Dvije su žene umrle u logoru, a dvije su se vratile. Vladimirova mama se nije vratila. Moj pokojni brat Željko i bratić Boris Kolić bili su vršnjaci, a partizani su ih koristili kao kurire. IDS, SDP, MOŽEMO, bivši predsjednici i sadašnji Republike Hrvatske te zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin prikrivaju komunističke zločine Zalažem se da se u Istri 23. kolovoza odaje poštovanje svim žrtvama koje su tragično završile u kraškim jamama ( fojbama) u Istri kod Golubinčine i u tom smislu pokrenuo sam inicijativu preko saborskih zastupnika: Furia Radina, Damira Kajina i Gorana Beusa Richembergha početkom 2011. godine da se to ostvari ali niti jedan zastupnik nije odgovorio. Zastupnik Goran Beus Richembergh je lagao novinaru Glasa Istre Mati Čuriću da nije primio od mene nikakvu predstavku u vezi zločina nad zarobljenim njemačkim vojnicima na Muzilu u Puli 8. svibnja 1945. godine. Predsjedniku Odbora za informatiku, informatizaciju i medije u tadašnjem sazivu Hrvatskog saboru Branku Vukšiću pisao sam 28. veljače 2012. godine da HRT krši propise o pravodobnom i istinitom informiranju javnosti i sudjeluje u prikrivanju zločina nad zarobljenim vojnicima. Smatram da sve žrtve zaslužuju poštovanje. Na taj način ćemo omogućiti rodbini žrtava da posjećuju mjesto stradanja svojih: djedova, muževa, očeva, ili braće. Prošlo je četrnaest godina, a još nije učinjeno ništa da se obilježi mjesto stradanja, a HRT i dalje šuti o tome. Zločin je prikrivati zločin i po našem Kaznenom zakonu to je kazneno djelo. Ratni su zločini ratni zločini i ne zastarijevaju, a DORH ih mora istraživati po službenoj dužnosti. Pitam se zašto veleposlanstva: Republike Austrije, Savezne republike Njemačke i Republike Italije nisu ništa poduzele da se odaje poštovanje tim žrtvama koje su završile tragično u jami kao ratni zarobljenici provjerenih staljinista suprotno međunarodnim konvencijama? Zašto šute o tome HHO i Dokumenta? Zašto šute britanski političari koji su znali za sudbinu zarobljenih njemačkih vojnika? Oni su to znali, jer su britanske vojne snage bile u Puli do 1947. godine. Tko je prikrio nalaz ostataka žrtava 1998. godine i zašto DORH nije po službenoj dužnosti ništa poduzeo nakon objave članka ližnjanskog župnika Ivana Graha ” Tko su antifašisti u Istri” u Glasu koncila 3. svibnja 2009. godine? ZA POMIRBU SPREMNI Istinom i praštanjem do pomirbe potomaka: ustaša, četnika, domobrana i partizana da nam više nikad ne ginu „čete đaka u jednom danu“ zbog međusobnog klanja! Od rujna 1970. do siječnja 1974. godine predavao sam učenicima „Politehničke škole“ „Obrazovnog centra poduzeća Rade Končar“ iz Knina, Pakraca, Like, Banovine, Zagreba i ostalih krajeva bivše države elektrotehničke predmete. Moji su se učenici međusobno ubijali od 1990. Do 1995. godine. Za domovinu spremni bili su partizani Istre i Dalmacije da se bore protiv talijanskih fašista. Prevarili su ih komandanti i komesari, komunisti naredbom da pune fojbe (kraške jame) protivnicima staljinizma i titoizma. Poznate su mi zasluge Ivana Miškovića Brka i njegovog brata Milana u rušenju Aleksandra Rankovića. Putovao sam noću prije Brionskog plenuma vlakom Beograd Pula punim Rankovićevih sljedbenika. Kod Zidanog mosta kondukter je tražio vozne karte od putnika. Jedan od putnika nije htio dati voznu kartu. Ja sam ga dobronamjerno opomenuo da čovjek radi svoj posao. On mi je zaprijetio pištoljem i rekao mi da ću ga zapamtiti. Titova Jugoslavija bila je Velika Srbija. Ustrajmo na pomirbi u 2026. godini.
|
mr.sc Edo Zenzerović, dipl. ing. elektr.
Leave a Comment